Splitski nadbiskup Marko Antun De Dominis, rođen na Rabu 1560. godine, poznat je kao jedan od najvećih filozofa i znanstvenika svog vremena. Među mnogim njegovim znanstvenim radovima treba istaknuti da je objasnio što uzrokuje dugu i pročišćavanje svjetlosti koja prolazi kroz leću bio je prvi koji je ispravno protumačio uzroke morske plime i oseke.

U Italiji je završio isusovačku školu i studije, ušao u isusovački red, predavao matematiku, logiku, filozofiju i retoriku u Veroni, Padovi i Bresciji. Napustio je isusovački red da bi postao administrator senjske biskupije, a za biskupa je imenovan 1600. godine. Splitskim nadbiskupom postao je 1602. godine kao prvi Dalmatinac nakon dvjestogodišnjeg biskupovanja stranaca. Kao čovjek obdaren snažnim intelektom, sjajna duha i visoka morala, izabran je privolom svih kaptola, grada, Venecije i naravno Pape.

U međuvremenu, krvavi ratovi izazvani sukobom papinstva i reformacije, kao izraza potrebe za duhovnom i strukturnom promjenom unutar Crkve, ponovno vraćaju Europu u ponor srednjeg vijeka. De Dominis je zahtijevao povratak izvornom kršćanstvu kao temelju općeg pomirenja i jedinstva kršćanskih crkvi bez primata Pape, koji je za njega samo jedan od biskupa. Također je isticao da Crkva treba biti isključivo upućena na duhovne ciljeve.

Došao je u sukob s Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te zatočen u dvorac Sant Angelo, gdje je 8. rujna 1624. umro prirodnom smrću. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, 20. prosinca, nad njegovim lešom proglašena je osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Dana 21. prosinca 1624. inkvizicijskom odredbom njegov leš izvađen je iz lijesa, provučen ulicama Rima i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa s njegovim pisanim djelima.