Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Mnogi roditelji u Hrvatskoj postigli su zavidnu karijeru uz brojnu djecu te uspjeli svojoj djeci pružiti i solidni standard i visoko obrazovanje

Čak 92 posto obitelji s djecom u Hrvatskoj ima jedno ili dvoje djece – a tek 8 posto troje djece ili više. Objašnjenja za takvu situaciju obično se svode na ekonomske razloge te se često ističe da su djeca zapreka za karijeru. Unatoč tomu, u Hrvatskoj ima nemalo obitelji s brojnom djecom čiji su roditelji postigli zavidne društvene ili poslovne uspjehe.
“Uživam u velikoj obitelji, meni je to nešto najnormalnije. I supruga i ja smo iz obitelji u kojima je bilo po petero djece, tako da smo naučili na brojne obitelji. Moja majka ima već 16-ero unučadi”, kaže ministar poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Petar Čobanković koji sa suprugom Anicom ima petero djece. No obitelj je, kako kaže Čobanković, na okupu samo vikendom. S njim u Zagrebu žive Hrvoje (23) i Tomislav (21) koji studiraju vinogradarstvo i vinarstvo, a s njegovom suprugom – višom medicinskom sestrom u domu za stare i nemoćne u Iloku – žive Ema (16), koja pohađa gimnaziju u Iloku, i najmlađi sin Andrija (12); najstariji sin Ivan (26) zasnovao je već vlastitu obitelj te sa suprugom i dvoje djece živi nedaleko od roditeljske kuće.

Iako se danas možda može reći da je Petru Čobankoviću lako s ministarskom plaćom uzdržavati brojnu obitelj, nije uvijek bilo tako. “U Iloku sam bio predsjednik kriznog štaba, a u progonstvo smo otišli 17. 10. 1991. i tada smo se razdvojili. Supruga je s naša tri malena sina, Ivanom, Hrvojem i Tomislavom otišla u Bašku pa u Lovran, a ja sam ostao u 160. brigadi, i to kao običan vojnik, bez čina.” Nakon demobilizacije 1992. Čobanković je bio član Izvršnog vijeća Skupštine općine Vukovar i pomoćnik povjerenika Vlade RH za općinu Vukovar. “Naše četvrto dijete, kći Ema, rodila se za vrijeme rata, kad smo se opet svi okupili. Živjeli smo u progonstvu u Vinkovcima. Supruga, moja majka, ja i troje djece živjeli smo u 40 m2 – a onda je još došla i beba”, sjeća se Čobanković. Nakon rata bio je član provedbenog Odbora za poljoprivredu i dogradonačelnik Iloka te aktivni sudionik mirne reintegracije. “Naše peto dijete, sin Andrija, pravi je povratnik, rodio se taman kad smo se vratili. “Djeca su uvijek radost i zadovoljstvo i nikad nisu na teret”, rekao je Čobanković čijim su profesionalnim stopama krenuli svi stariji sinovi.
Zrinka Vrabec-Mojzeš s kćerima i kujicom Bamy“Moji roditelji imali su malo poljoprivredno zemljište, ali su od njega uzdržavali svojih petero djece i školovali ih. Nas četvero studiralo je u Zagrebu i diplomiralo, samo je moj najmlađi brat ostao u kući u Iloku s majkom”, kaže Petar Čobanković koji je u Zagrebu diplomirao na Agronomskom fakultetu te prije rata bio glavni enolog u VUPIK-ovu poduzeću u Iloku, a potom i direktor. “Ja sam se ipak želio vinogradarstvom trajno baviti. Nakon rata povećali smo vinograd na 50 ha i svi su u obitelji uključeni u posao. Proizvodimo 400.000 litara vina i imamo 15 zaposlenih, a najstariji sin sve vodi. I druga dva sina žele se vratiti, zato i jesmo sve pokrenuli. Hrvoje i Tomislav već rade savjetodavno u podrumu – upravo su 5 vagona grožđa pretočili i flaširali.” Petar Čobanković ne skriva da je njegova supruga Anica ipak podnijela najveći teret: “Ja sam i prije rata radio odgovorne poslove koji nisu imali radno vrijeme tako da sam poslovno izbivao uvijek više od osam sati. U obiteljskom dijelu zato je najviše ponijela supruga. Ipak, svaki vikend obitelj se nakon mise okupi na nedjeljni ručak i tada sam najsretniji.”
Pa dok se još i može reći da uspješni muškarci brigu za obitelj prepuštaju suprugama, taj se prigovor teže može uputiti uspješnim majkama. Savjetnica predsjednika Republike za društvena pitanja, dugogodišnja urednica i voditeljica na Radiju 101, Zrinka Vrabec-Mojzeš, majka je četvero djece: Filipa (21), Davida (18), Hane (13) i Irme (8). “Nisam racionalist i nisam djecu planirala. Bila sam i mlada mama i zrela mama, i sve to ima svoje čari. Kako kažu – mlad si dok su ti djeca mala. A možda me uhvatila panika da ću biti dvostruka svekrva pa sam si poželjela da imam dvije curice. Ukratko, sve se lijepo posložilo”, kaže Zrinka Vrabec-Mojzeš koja je prvo dijete rodila dok je bila apsolventica na Filozofskom fakultetu, a njen je suprug Vanja tada bio na 5. godini arhitekture.
“Mi smo bili prvi u generaciji koji su imali dijete i svima smo bili čudo. Ja sam jedinica i uvijek su mi se činile idilične velike obitelji. I moj otac i majka imali su karijere i oduvijek se podrazumijevalo da ću biti i profesionalno i ekonomski samostalna. Čak mi je i baka bila emancipirana, bila je profesorica zemljopisa i povijesti, i već je njoj bilo normalno da se može i raditi i imati obitelj. S tim da ja, za razliku od nje, nemam pucu koja se brine za kuću. Dapače, ja sam radila na nezavisnom mediju, svi smo godinama bili honorarci bez ikakvih prava, pa tako nije bilo ni porodiljnog s prvo dvoje djece. Sve mi kolegice s radija skoro pa smo rađale u studiju i brzo se morale vratiti na posao”, kaže Zrinka Vrabec-Mojzeš.
Zrinka Vrabec-Mojzeš je s dvoje djece diplomirala anglistiku i povijest umjetnosti, a s četvero je magistrirala na Međunarodnim odnosima, no ni sada nije odustala od obrazovanja: upravo joj je na Fakultetu političkih znanosti prihvaćena tema doktorata: “Audiovizualna i medijska politika Europske unije – primjena u Hrvatskoj”. “Nema bajki, nije lako imati puno djece. No imali smo pomoć baka, a kao roditelj vjerujem u obrazovne institucije, i u vrtiće i u dnevni boravak. Sva su naša djeca bila dobro socijalizirana. Pružili smo im sve za obrazovanje i zdravo odrastanje u okviru svojih mogućnosti, s nadom da će jednom postati samostalni i obrazovani ljudi.”
OBITELJSKI DOM Supružnici Markić sa sinovima Antom, Petrom, Šimunom i Franom u obiteljskom domu u ZagrebuNjezin sin Filip je na drugoj godini studija filozofije, bavi se filmom i privlači ga režija, a kao i mlađi brat pohađao je klasičnu gimnaziju. Kćeri su još uvijek u klasičnoj osnovnoj školi “Izidor Kršnjavi”. Na pitanje koliko je majčina karijera utjecala na rast njezine djece, Zrinka Vrabec-Mojzeš odgovara: “Kada sam 1996. kao glavna urednica s kolegama spašavala Radio 101 da ga ne ugase Ivić Pašalić i Nino Pavić, bila sam trudna s Hanom. Ona je doista dijete revolucije. S Hanom u trbuhu proputovala sam pola Amerike, bila sam i na Clintonovoj inauguraciji. Kada sam bila trudna s Irmom, a tada nisam više bila glavna urednica radija, već sam se bavila europskim integracijama i NATO-om, bila sam svaki čas u Bruxellesu i Luxembourgu i nastojala sam da se ta trudnoća što dulje ne primijeti, jer me ne bi pustili na put. Radio 101 je najljepši dio mog života, a moja su djeca provela djetinjstvo uz radio i proživljavala sa mnom sve, i dobro i loše. Njihovi životi su vezani uz medij. Bilo je tu i privilegija, odlazaka u backstage, poznanstva s rokerima i glumcima. Ali i kada sam za vrijeme vladavine Tuđmanova HDZ-a bila ‘persona non grata’, bilo je i profesora koji ih nisu milo gledali zbog mene. Svjesna sam da su često ni krivi ni dužni bili obilježeni maminom karijerom.”
Jesu li možda djeca zaposlenih majki zakinuta? “Temperamentna smo obitelj, s puno vike i buke. Nisam plačljiva mama. Kada žena ima karijeru, trudi se što kvalitetnije provesti vrijeme s djecom. Nama je vikend – kada bih ga imala – bio svetinja. Vukla sam ih na premijere, u zoološki, na izlete, da se zajednički nečim bavimo, a ne da svatko za sebe bulji u televizor ili kompjutor. Inače, lijepo je u svojoj knjizi o diplomaciji napisao moj mentor, dr. Stanko Nick: najbolji lijek protiv oholosti i umišljenosti su djeca. Čime god da se bavite, vi ste za njih samo tata i mama. Njih ne zanima vaša profesionalna karijera nego kakvi ste roditelji. Zbog vječne pretrpanosti poslom, trudim se natjerati djecu da nešto i pomažu kući, da ne budem diplomirana sluškinja. Ali u tome uvijek ne uspijevam. Izgleda da smo odgojili četvero individualaca od kojih svatko traži svoje, ali i dobiva.” O podršci supruga Zrinka Vrabec-Mojzeš pak kaže: “Muž kuha bolje od mene i s više ljubavi. Emancipirana žena mora imati i emancipiranog muža. Što se djece tiče, sve smo podijelili. Jedino im on previše popušta.”
Zagrepčanka Željka Markić također je majka četvero djece, a postigla je uspjeh na čak dva različita profesionalna područja. Tijekom 1991. bila je ratna reporterka za HTV a potom je radila kao producentica za strane kompanije poput CBS-a, BBC-ja, RAI-ja i mnoge druge. Na HTV se vratila nakratko kao urednica dnevnog informativnog programa a potom tri godine uređivala Dnevnik Nove TV, upravo u vrijeme kad je ta kuća počela preotimati prednost HRT-u. Zadnjih godina, međutim, Željka Markić – diplomirana liječnica – posvetila se sasvim drugom poslu: vlasnica je tvrtke Sermon za klinička ispitivanja lijekova koju vodi sa suprugom, također liječnikom, urologom, Tihomirom Markićem.
“Kada smo se vjenčali, željeli smo imati najmanje četvero djece. Oboje smo iz velikih obitelji i bilo nam je odlično odrastati s braćom i sestrama”, kaže Željka Markić. “U prvim godinama braka, Tihomir se morao više posvetiti poslu, specijalizaciji, a ja sam se više posvetila djeci. Pritom sam za sebe odabirala poslove s fleksibilnim radnim vremenom i one koje sam mogla raditi od kuće. Mama mi je uvijek govorila da žena može imati i veliku obitelj i karijeru, jedino treba znati komu i čemu dati prednost. Djeca dolaze jedno po jedno, tako da smo sa svakim sljedećim bili sve bolje organizirani. Dok stvarate obitelj, mnogo toga morate raditi u isto vrijeme – dobivate djecu, osiguravate egzistenciju, gradite karijeru, a u svemu ste početnik. Kad smo kupili prvi automobil, shvatila sam da nije uspjeh kupiti novi auto, nego ga napuniti djecom.”
LJUBAV PREMA DJECI Janja i Mario Iveković imaju sedmero djece i petero unučadi, a na slici su s najmlađim sinom Dominikom“Teže je podizati djecu i raditi”, priznaje Željka Markić, “ali djeca usmjeravaju karijeru na dobar način. Zbog njih postižemo više. Kad bi mi ponudili neki posao, uvijek bih se pitala koliko ću zbog njega izgubiti vremena koje bih inače provela sa svojom obitelji. Dečki su me potaknuli da bolje pregovaram i skuplje naplaćujem svoj rad”, smijući se priča Željka. “S druge strane, djeca su naš reality check – kad ujutro, prije važnog sastanka morate jednom djetetu obrisati guzu, drugo utješiti, trećem naći bilježnicu, a četvrto uvjeriti da obuče vestu s dugim rukavima, kad jednom stignete na posao, stojite s obje noge na zemlji.” Sa svojim sinovima Antom (15), Franom (14), Šimunom (12) i Petrom (9) Željka i Tihomir Markić puno putuju, pa su se tako upravo vratili s višetjednog puta po SAD-u – dijelom poslovnog, a dijelom obiteljskog. “Volimo putovati. Putovanja su kao i nedjelje i blagdani vrijeme da se okupimo, da izdvojimo vrijeme samo za sebe. Djeca sudjeluju u odabiru destinacije – nastojimo da se zadovolje svačiji interesi. Uglavnom, posjećujemo i nogometne stadione i muzeje. Uvijek je s nama nogometna lopta, a Tihomir je razvio odlično oko za nogometne terene uz cestu tako da kad god rasprava postane žučnija, zaustavimo auto i pustimo dečke da odigraju partiju nogometa. Za uskrsne blagdane bili smo u Pisi – Tihomir i ja smo uživali u talijanskoj gotici, a dečki su na travnjaku pred kosim tornjem igrali nogomet”, kaže Željka Markić. “Jako puno učimo od djece. Sva četvorica su različiti, postavljaju mnogo pitanja, otvaraju različite teme, traže drugačiji pristup. Imaju odličan smisao za humor, super nam je s njima. Želimo im biti što bolji roditelji i to nas potiče na to da postajemo bolji ljudi. Ljubav nas potiče na istinsku promjenu. Svako novo dijete, još je jedan, novi izazov. Što se nas tiče, oni su nas obogatili u svakom pogledu, a što se tiče njih – pa što smo im mogli više darovati od tri brata? Doduše, oni bi sad sigurno dodali – barem jednu sestru.”
Mario Iveković, voditelj zagrebačkog ureda Hrvatske udruge sindikata, svojevrsni je rekorder među našim sugovornicima: sa suprugom Janjom ima sedmero djece: Benjamina (28), Mariju (26), Jelenu (23), Josipa (22), Ivana (20), Suzanu (17) i Dominika (10). “I sam sam odrastao u brojnijoj obitelji. Bilo nas je petero braće i sestara, a ja sam kao najmlađi imao prilike, uz roditeljske upute i savjete, koristiti i iskustva starijih. To je bila zajednica u kojoj sam se jako dobro osjećao i nisam vidio zašto jednog dana i svojoj djeci ne bih omogućio barem slično odrastanje”, kaže Iveković.
Iveković se zaposlio u Unikonzumu 1987. još kao sudent biologije, a kasnije je ondje radio kao komercijalist. U sindikat se učlanio 1994., od 1995. do 1999. bio je županijski povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, a od 2000. je u HUS-u. Iako na pitanje je li bilo teških trenutaka odgovara da nije, teškoća je bilo: primjerice, njegova supruga, koja je predavala glazbeni u osnovnoj školi, dobila je početkom 90-ih otkaz dok je bila na porodiljnom, a i on je iskusio što znači biti bez posla: “Godine 1999. dobio sam izvanredni otkaz jer nisam htio ići na listu SDP-a u Sabor. Poslije sam ja dobio spor jer je otkaz bio nezakonit, ali već sam radio novi posao.”
Kao i drugi naši sugovornici, naglašava ulogu majke: “Mnogo veće osobne žrtve podnijela je moja supruga, jer je, dok su djeca bila manja, prekinula karijeru. Danas vrlo teško pronalazi posao, a kada ga i nađe, onda su to ugovori na određeno vrijeme. Istovremeno, dijelom i zbog prirode mog posla, nosi veći dio tereta održavanja domaćinstva, u što se ja uključujem subotom i nedjeljom.”
ŽELJKA I TIHOMIR MARKIĆ sa zaposlenicima svoje tvrtke Sermon za klinička ispitivanja lijekovaŠto se tiče, pak, državne politike prema obiteljima s djecom, Iveković je vrlo kritičan: “Jako je loša državna politika. Ne razumijem je. Društvo nam je skroz zabrazdilo. Dječji doplaci su katastrofalno loše uređeni. Račanova vlada je ukinula dječji doplatak za studente, ali da će se to kompenzirati stipendijama. Moja djeca nisu loši studenti, redovno studiraju i ne mogu dobiti stipendije, dapače, još im moram plaćati studij. Uopće se ne respektira socijalni status. Plaćam krizni porez po većoj stopi kao da sam bogataš. Vlada uopće ne razmišlja o pronatalitetnoj politici. Doduše, ne razmišljaju ni o drugim stvarima. Mogu jedino pozdraviti Bandićeve mjere. Za mene je doduše prekasno, ali ih koriste moja djeca”. Naime, iako je relativno mlad, Iveković već ima petero unučadi: sin Benjamin ima troje djece, a kći Marija dvoje.
“Mi smo odlučili i imamo djecu. Uvijek bismo prihvatili dijete. Odričemo se, ali i dobivamo. Žrtva se odnosi uglavnom na materijalni dio, jer roditelji s više djece ne mogu si priuštiti veće troškove za vlastite potrebe, a ni djeca materijalno ne mogu biti ravnopravna svojim vršnjacima. Ipak, ocjenjujem da su prednosti mnogo vrednije. Prednosti su u duhovnim vrijednostima koje dijete okruženo brojnim članovima obitelji svakodnevno upija, a roditelji imaju priliku uživati u svakom uspjehu svakog svog djeteta.”
O odnosu karijere i obitelji Iveković razmišlja kao i drugi naši sugovornici: “Obitelj i djeca su izbor, pa se o njima ne može govoriti kao smetnji. Naravno da je velika vjerojatnost da bi karijera svakog roditelja s više djece bila drugačija kada djece ne bi bilo, jer djeca zahtijevaju vrijeme koje bi se drugačije koristilo. Međutim, kada čovjek odluči prihvatiti djecu, odlučio je i prihvatiti sve posljedice takve odluke. Ako pak govorimo o prednostima brojne obitelji, onda je to svakako dodatna motivacija koja izostaje kada se čovjek brine samo o vlastitoj udobnosti.”
Komičar, scenarist i glumac Željko Pervan u braku sa suprugom Darijom ima četiri kćeri: 22-godišnju Dorju koja je studentica na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, 20-godišnju Ines koja u Puli studira talijanski, 17-godišnju Miju koja ide u srednju medicinsku školu i 7-godišnju Pavlu koja ide u prvi razred osnovne škole. “Sve su različite. Ono što je fenomen koji sam ja zamijetio jest ta razlikovnost u odnosu na moje roditelje i mene u istoj dobi. Između mene i mojih cura bez obzira na dobne razlike nema nikakvih jazova. U temama razgovora, otvorenosti, razmjenjivanju glazbe, mi smo u mnogo toga vršnjaci. Između nas postoji nevjerojatno prijateljstvo”, govori Željko Pervan te ističe da između njega i kćeri postoji i neograničeno povjerenje. “Uzajamno se cijenimo, držimo do mišljenja, ja nisam nikad rekao ‘ne’ a da nisam objasnio razloge. Ne želim da se naviknu na ‘ne’ s pozicije sile, da slušaju jer su inferiorne. Meni je najviše žao djece kad netko smatra da su blesavija. Djeca samo nemaju iskustva, sve drugo imaju u neograničenim količinama.”
Činjenica da im je otac javna osoba ne utječe na živote Pervanovih kćeri. “One znaju čime se ja bavim i jesu mi podrška, ali imaju svoje živote i potpuno su isključene iz javnosti. One ne žele biti u medijima. Uostalom i na mom primjeru vide da je dosta teško biti izložen svakovrsnim pogledima, tome da vam milijuni važu kakvi ste bili, to je abnormalni pritisak.” Ali zato kad dođe kući, Željko Pervan, kako sam kaže, skida oklop i prepušta se obiteljskim radostima. Dok govori o igrama s najmlađom kćeri Pavlom, i ne pokušava zatomiti sreću nego raznježeno opisuje zajedničke trenutke. “Moja Darija se sablažnjava kako se ja tako mogu igrati s Pavlom. Jer mi se igramo bjesomučno. To su igre gdje je ona ili leopard ili tako neka životinja, a ja sam guba koja je injekcijom uspava jer joj je šapa ranjena i onda je tako uspavanu nosim u krevet i onda liječim šapu.”
Komičar i glumac Željko Pervan otac je četiriju kćeri – Dorje, Ines, Mije i Pavle – o kojima priča s velikom ljubavljuŽeljko Pervan, kako sam kaže, nije planirao imati veliku obitelj. “Nije postojao nikakav plan protiv nacionalnih manjina u Hrvatskoj”, kaže u svom osebujnom stilu. On ne dolazi iz velike obitelji, ima samo jednu sestru. “Pavla je došla na svijet u specifičnim okolnostima. Kod velike većine parova Pavla ne bi postojala. Prije svega zbog bolesti moje žene Darije, zbog lijekova koje pije. Ali život je jači, ne možete to zaustaviti niti to želite. Tako da je ona pravi primjer kako ne možete planirati.” Za Pervana ne stoji pretpostavka da mnogobrojnija obitelj podrazumijeva žrtvovanja: “Sve se to kompenzira. Prijateljica moje mame, kad je moja mama dobila drugo dijete, rekla joj je da njen sin može pojesti dva sladoleda, a sestra i ja svatko po jedan. Međutim, količina radosti kompenzira sve. Ne bih rekao da je brojna obitelj teret, jer imate li dvoje, troje ili četvero djece, ne vidim tu neke bitne uštede.” Opisujući ulogu svoje supruge u odgoju kćeri, Željko Pervan kaže: “Darija je neslomljiva i šutljiva dobrota. Konstantno je ok, dobra, nikad ne plane. I naš odnos je poseban. Od 30 djece u razredu 22 ih ima razvedene roditelje. A naše kćeri vide nas dvoje, našu zezanciju, mi se lovimo po stanu, šalimo se, škakljamo, kao klinci.”
A kad je riječ o praktičnoj podjeli brige o djeci, Željko Pervan kaže da uživa dolaziti po kćeri pred školu: “Fora mi ih je spasiti nakon dana u školi. Mija ima praksu u Novoj bolnici u 7.15 ujutro i školu do sedam navečer i ona može ići na tramvaj, ali zašto ako ja imam vremena doći po nju. Uvijek sam tu za njih, kad god treba. I sve se stigne. Ma koliko padao u nesvijest od umora. Ali treba se žrtvovati, što imam ja od sebe, ja više ne očekujem od svog života ništa. Sve sam već proživio, vidio, sad sam logistika. I to je super. Ni od djece nemam nikakvih očekivanja. Samo nadu da će biti sretne.”
Ukratko, pokazalo se da su svi naši sugovornici složni u nekim stvarima: smatraju da je brojna obitelj cilj vrijedan truda; brižni su roditelji koji cijene svoju djecu i provode što više vremena s njima; prihvatit će prinovu čak i ako im to remeti planove; usmjeruju svoju karijeru tako da obitelj što manje trpi te su skloni i odbiti povoljne poslovne ponude ako procijene da bi njihova djeca zbog toga trpjela. I, na kraju, vesele se djeci i vole ih, kako je to sažeo Mario Iveković: “Po meni je normalno imati djecu. Neprirodno mi je da ljudi mogu imati djecu, a imaju jedno ili dvoje. Neki moji vršnjaci tek danas shvaćaju da nemaju djecu i to ih smeta, ali sada je kasno. Temeljno je pitanje koji je smisao života. Za mene nema ljepše stvari nego gledati djecu kako rastu.”