U petak, 7. lipnja, u zagrebačkom klubu Močvara, beogradska grupa Disciplina kičme promovirat će dvostruko vinilno izdanje i cd box set „Ove ruke nisu male…4“.  Tek je nekoliko rock bendova iz bivše Jugoslavije koji su stvarali nove žanrove, ne mareći za aktualne trendove na lokalnoj i globalnoj sceni. Jedna od takvih je i Disciplina kičme koju je frontmen i basista Dušan Kojić Koja osnovao 1981. godine nakon djelovanja u hvaljenoj grupi Šarlo akrobata. Kako je od početaka bio očaran sviranjem gitare Jimija Hendrixa, Kojić je na početku karijere svirao bas poput električne gitare i stvorio je vlastiti stil. Kombinacijom basa i bubnja, Disciplina kičme je osvojila publiku zvukom kakav se  nije mogao čuti na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni, ali ni na globalnoj.

Mješavinom drum&bassa, noise rocka, jazza i nadasve funka, Kojić je s Disciplinom kičme objavio sedam studijskih albuma od 1982. do 1990. Početkom 90-ih otišao je u London, osnovao novu postavu grupe i preimenovao je u Disciplin A Kitschme. Tijekom boravka u Engleskoj od 1992. do 2001. objavio je tri albuma: ‘I Think I See Myself On CCTV’ (1996.), ‘Heavy Bass Blues’ (1998.) i ‘Refresh Your Senses, NOW!’ (2001.). Taj period takozvane londonske faze nedavno je objavljen kao dvostruko vinilno izdanje i cd box set pod nazivom „Ove ruke nisu male…4“ u izdanju Mascom Records. Tim povodom će Disciplina kičme održati ekskluzivni koncert u Močvari, na kojem će zagrebačku publiku podsjetiti na pjesme iz tog perioda koje vrlo rijetko izvode uživo.

NACIONAL: Koji je bio osnovni razlog vašeg odlaska u London? Bijeg od rata ili želja za uspjehom na zapadnoeuropskom tržištu?

Ni jedno ni drugo. Ne znam tko se raduje ratu, osim eventualno političara. Bend srpsko-hrvatske postave nije više mogao funkcionirati te sam se jednostavno uklonio. Nisam htio gubiti vrijeme odnosno ako ga već gubim, bolje da to bude na nekom drugom mjestu.

NACIONAL: Kakav ste plan imali prilikom dolaska u London? Ponuditi vaše pjesme diskografskim kućama ili krenuti ispočetka?

Nikakav plan nije postojao. Dolazak je bio isforsiran raspadom zemlje i benda. Sve ostalo se desilo spontano i nenadano.

NACIONAL: Gdje ste živjeli u Londonu? Jeste li morali što prije pronaći posao kako biste preživjeli ili ste dogovorili smještaj i hranu kod prijatelja? Kako su izgledali vaši prvi dani u Londonu?

Sve što život u tuđini donosi je prođeno i doživljeno. No to nije bio moj prvi odlazak u London, tako da sam imao već neka iskustva i znao „puls grada“.

NACIONAL: Dolaskom u London brzo ste se uključili u lokalnu grupu It’s Good To Smoke, a potom i u Brushstick Blues. Kakve su to bile grupe?

To su bile moje tzv. two piece ili three piece band varijante za potrebe sviranja po pubovima, rhythm&blues ugođaja i repertoara, u kojima sam svirao gitaru.

NACIONAL: Gdje ste upoznali bubnjara Petea Warrena i pjevačicu Gofie Bebe s kojima ste snimili prvi album za englesko tržište „I Think I See Myself On CCTV“?

Na jednom dnevnom jam sessionu u pubu Seven Stars u Shepherd’s Bushu. Tu sam došao s gitarom.

NACIONAL: Pete je već bio bubnjar s iskustvom, no Gofie Bebe ste morali nagovoriti da zapjeva s vama. Čime ste je pridobili i zašto ste odabrali baš nju?

S obzirom na to da je to bio njen pub, ona je bila prisutna na tom jam sessionu i u jednom momentu me pitala bi li se mogla popeti na binu. Bubnjar je bio beat i cijeli taj session je prošao ok. Nakon nekoliko dana sam im oboma predložio da probaju sa mnom mom bendu u kojem sviram bas.

NACIONAL: Zašto ste odlučili osnovati diskografsku kuću Babaroga Records?

Babaroga Records nije nikad bila moja kuća, nju je osnovao tadašnji menadžer grupe. Ideja je bila da se snimke izbace što prije, a kasnije da se trči za distributerima i većim diskografskim kućama, što je djelomično i uspjelo kad smo našli Pinnacle Records, tada velikog nezavisnog distributera.

NACIONAL: Kako je u Engleskoj primljen album „I Think I See Myself On CCTV“ i specifičan glazbeni izraz koji ste im predstavili?

Otprilike isto kao i svojevremeno prvi album Discipline Kičme u Jugoslaviji. Dakle, većini iz industrije se nije dopalo, a pravima, manjini, jest. Glazbena industrija u Britaniji je vrlo jaka i unosna i puna svojih biznis pravila, tako da je šansa da se novi band zapazi vrlo mala. Ako su stvari radikalne, kao što ovaj band jest, izvan tokova i trenda, još je teže. Publika je tu zadnji faktor jer je prvo treba upoznati s novim bendom. Izašlo je nekoliko jako pozitivnih reakcija i recenzija.

NACIONAL: Kako ste započeli suradnju s glazbenikom Skipom McDonaldom, s kojim ste surađivali na albumu „Heavy Bass Blues“?

Kontakt sa Skipom, session gitaristom primjerice u pjesmama Grandmaster Flasha ‘Message’ i ‘Unity’ Jamesa Browna & Africe Bambaataae te članu bendova African Head Charge, Tackhead i Mark Stewart & Mafia, desio se preko čovjeka po imenu Angus koji nas je gledao uživo negdje u Londonu, ne sjećam se točno gdje. Skip nam je osigurao besplatne termine u legendarnom On-U-Sound studiju Adriana Sherwooda jer prepoznao o čemu se radi u Disciplin A Kitschme i postali smo suradnici. Ono što se također desilo u tom studiju je i poznanstvo s Jalalom Nuriddinom, članom grupe The Last Poets koji je također imao i session s Hendrixom, objavljen na singlu „Doriella Du Fountaine“. Proveli smo neko vrijeme zajedno. Pričao mi je o Hendrixu i sve je to meni bilo jako bitno.

NACIONAL: Kad ste se odlučili vratiti u Beograd?

Igra po imenu „lov i čekanje na ugovor s major labelom“ jedna je od najrasprostranjenijih disciplina u Londonu kojom se svi bendovi na svom početku bave. Nekome se to desi brzo, nekome za 15 godina, poput grupe Pulp. Nisam imao više vremena time se baviti, dosadilo mi je. Ujedno je u Jugoslaviji rat stao i odlučio sam se vratiti u Beograd. Da ne bih gubio vrijeme.

NACIONAL: Je li boravak u Londonu opravdao očekivanja ili ste se vratili u Beograd razočarani i ljuti?

Zašto bih se vratio razočaran i ljut? Čemu takve pretpostavke? Svako iskustvo poštujem i mislim da je bilo potrebno. Razočaran i ljut mogu biti jedino na svoje glupe sunarodnjake koji su poklekli manipulacijama i pobili se međusobno.

NACIONAL: Pred povratak u Beograd promijenili ste bubnjara pa je dotadašnjeg Petea Warrena zamijenio Will Parker, ali ni on nije dugo ostao s vama. Zbog čega?

Nije ostao zato što je bend prestao funkcionirati na britanskom tlu, a ja sam otišao u Beograd, vrlo jednostavno, zar ne?

NACIONAL: Je li bilo teško pronaći odgovarajućeg bubnjara povratkom u Beograd i nastaviti stvarati glazbu s novom postavom?

U međuvremenu su bile stasale nove generacije muzičara odraslih na albumima Discipline kičme, tako da je postojao izbor, da tako kažem, veći nego onomad, u onom pionirskom vremenu krčenja puta ovako radikalnom konceptu kakav je Disciplina kičme uspostavila.

NACIONAL: Nedavno je nakon teške bolesti preminula dugogodišnja pjevačica grupe Marinka Đorđević Manja. Po čemu ćete je najviše pamtiti?

Pamtit ću je kao Sunce, kao Cvijet, kao Vodu ili Zrak. Jako sam tužan zbog njenog odlaska.

NACIONAL: U kojoj postavi ćete nastupiti u Zagrebu i koje ćete pjesme iz londonskog perioda predstaviti publici?

Postava koja i sad funkcionira čine bubnjar Vul i usnoharmonikaš Djeke. Ne pravimo populističke spektakle. Imat ćemo osvrt na sva tri albuma iz engleske faze, ali ćemo naravno svirati i pjesme iz ove, današnje faze.

NACIONAL: Hoće li uskoro objaviti novo izdanje?

Radimo na tome. Nadam se novom singlu u ovoj godini.