Internet je uvelike promijenio navike poslovanja, no trebale su godine da se stvari poslože i sjednu na svoje mjesto. Zapravo, trebat će još godine, no prvi potez je napravljen. Barem od Europske unije koja se napokon probudila, dobro protrljala oči i shvatila da je već izgubila milijarde u proteklim godinama. Tijekom posljednjih mjeseci vodio se bespoštedni rat između velikih američkih kompanija, takozvanih tehnoloških divova, i desetaka tisuća kreativaca koji su na sve moguće načine ukazivali na nepravednu raspodjelu prihoda i pokušavali utjecati na zastupnike u Europarlamentu da daju svoj glas za European Copyright Directive, odnosno Direktivu o autorskim pravima. Prije usvajanja nove direktive čak je 40 tisuća europskih kreativaca potpisalo peticiju kojom Europarlamentu poručuju da je to ključni trenutak za europsku kulturu, naglašavajući da već godinama europski kreativci gube rat protiv globalnih kompanija, uglavnom stacioniranih u SAD-u, koje uzimaju najveći dio prihoda koji su ostvarili kreativci iz svih područja umjetnosti i kulture, prvenstveno upirući prstom u YouTube, Facebook i Google. U Europskoj uniji preko 12 milijuna radnih mjesta pripada ljudima iz kreativnog i kulturnog sektora pa stoga ne čudi što je Direktiva Europske unije dočekana uz veliko odobravanje upravo djelatnika kreativne industrije, pa tako i glazbenika. No osim na glazbenike, odnosi se i na sve ljude koji se bave glazbenim biznisom, poput skladatelja, pjevača, redatelja glazbenih spotova, glazbenih novinara, tekstopisaca itd.

U ime hrvatskih glazbenika i hrvatskih diskografa aktivno se uključila i Hrvatska diskografska udruga (HDU) koja je za sve zainteresirane glazbenike i ljude iz glazbenog biznisa u Hrvatskoj objavila prigodnu brošuru “Pet stvari koje je potrebno znati o europskoj Direktivi o autorskom pravu” u kojoj je pojasnila kako je to važan korak prema pravednom plaćanju naknada europskim autorima. Stavili su naglasak i na činjenicu da Direktiva omogućava životni ciklus ulaganja potrebnih kako bi se podržale kreativne industrije u Europi, da će se zbog Direktive stvoriti pravednije okruženje za licenciranje glazbe te da se velika poduzeća bore protiv Direktive kako bi zaštitila vlastite interese. Naglasili su da Direktiva o autorskom pravu neće “slomiti internet” ili “ograničiti slobodu govora”. Naime, tijekom posljednjih mjeseci lobiranja spomenute kompanije igrale su na kartu uvjeravanja da je donošenje Direktive kraj interneta, što su djelatnici kreativnih industrija svakodnevno bili prisiljeni demantirati. Međutim, velike kompanije nisu jedine koje tvrde da bi se to doista i moglo dogoditi.

Nakon prihvaćanja teksta Direktive, koji je izglasan s 438 glasova za, čak 226 protiv i 39 suzdržanih, i Svjetska diskografska organizacija (IFPI) zahvalila se svima koji su glasali za tekst Direktive. Stoga smo u razgovoru s dopredsjednikom Hrvatske diskografske udruge i direktorom diskografske kuće Menart Brankom Komljenovićem pokušali saznati što konkretno ta Direktiva EU-a o autorskim pravima znači za Hrvatsku diskografsku udrugu i diskografe u Hrvatskoj: “Nova direktiva EU-a o autorskim pravima u digitalnom okruženju, za sve kreativce u Republici Hrvatskoj može biti veliki game changer. Kažem kreativce, ne samo diskografe, jer cjelokupna reforma bitna je i za filmsku industriju, cijelu novinarsku branšu, kao i diskografsku industriju. I to podjednako za autore, izvođače i, naravno, diskografe. Konkretno, članak 13 spomenute Direktive odnosi se na velike servise na kojima se nalaze milijuni spotova raznih izvođača, koji će konačno morati sklopiti ugovor sa svim vlasnicima prava za iskorištavanje istih. Da podsjetim, servisi kao YouTube, Dailymotion i ostali veliki servisi nikada nisu sklopili pravične licencirane ugovore kao rezultat pregovora između obje strane sa svim vlasnicima prava, jer se naprosto na njima tijekom vremena našla velika većina spotova te su ti servisi iskoristili tzv. safe harbour olakšice i uvijek su se izvlačili na to da je sav sadržaj učitao neki drugi korisnik, a oni su samo posrednici. Pravdali su se da kao takvi nisu zaduženi ni za što osim zakačiti reklamu i platiti vlasnicima prava neku mizernu naknadu koju oni sami procjenjuju kakva bi bila, bez da zaključe proces sklapanja ugovora kao svi drugi servisi koji su to morali sklopiti sa svim vlasnicima prava, poput streaming servisa kao što su Deezer, Google play, Amazon, Spotify, Apple Music, iTunes itd”, objasnio je Komljenović.

Sama Direktiva zapravo štiti sadržaj na internetu, odnosno kreatore tog sadržaja, te im omogućava navodno pravedniji položaj u digitalnoj ekonomiji, otvarajući vrata poštenijim pregovorima sa znatno boljom startnom pozicijom, što za sobom povlači i potencijalno veću zaradu. Dakako, novac je na prvom mjestu, a ne borba za demokraciju i pravedniji svijet jer su oni koji su do sada bili zakinuti napokon došli do pozicije da se njihov glas ipak čuje. Ili da pojednostavimo, dijeljenje i distribucija bilo koje vrste kreativnog sadržaja putem interneta nisu samo besplatna promocija, s obzirom na to da velike kompanije zarađuju milijune na temelju nečije kreativne ideje u kojoj uživaju milijuni ljudi širom svijeta, gledajući i slušajući produkte njihova kreativnog procesa. Sada su ti kreativci napokon dočekali svojih pet minuta u Europskom parlamentu.

Glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban ne vjeruje da će se preko noći dogoditi bitna promjena u percepciji i konzumaciji autorske glazbe i samih glazbenika putem interneta.

“Ne vjerujem da će se preko noći dogoditi tektonski pomaci i potresi. Ali svakako će se omogućiti bolji i kvalitetniji razvoj glazbenog digitalnog tržišta i novih kvalitetnih glazbenika. Korisnici će imati pristup većem broju djela i kvalitetnih usluga. Tržište će jednostavno prodisati i omogućit će se ulaz i drugim ponuđačima. To se vjerojatno neće dogoditi odmah po usvajanju Direktive, ali u konačnici ona k tome vodi jer nalaže da oni najveći i najmoćniji napokon uređeno posluju. Glazbenicima je itekako stalo do toga da se njihova glazba što više konzumira i definitivno je internet tome pridonio. Dakle, glazbenicima nije cilj ugušiti internet. Cilj nam je da on ostane otvoren kao što i jest, ali ako netko na našim djelima, na našem vlasništvu zarađuje bez da nas za to pita i bez da nas primjereno plati i tako nam onemogućava povrat onoga što smo uložili u stvaranje, onda to jednostavno nije u redu, tim više jer, ponavljam, sve se polako danas seli na internet. Može li internet biti slobodan ako onemogućava autorima da od svojeg rada žive i svojim djelima iznose svoja mišljenja i stavove?” zapitao se Šaban.

Dugogodišnji glazbeni novinar te urednik i vlasnik glazbenog portala Ravnododna.com Zoran Stajčić, za razliku od Komljenovića i Šabana, ima vrlo negativan stav o izglasanoj Direktivi te je upozorio da ćemo zapravo doživjeti izuzetno velike promjene dođe li do usvajanja konačne verzije tog teksta. Cijeli proces nazvao je svojevrsnom uspostavom kulturne hegemonije: “Internet će se svakako promijeniti i to nema veze s pravednijom raspodjelom. Evo i zašto: da bi se provodio članak 13, morat će se napraviti filteri za autorska prava, tzv. Content ID. O tome koliko su dosad bili neučinkoviti na Facebooku i YouTubeu, govore mnogi primjeri. Do te mjere da su djela Bartoka, Schuberta, Puccinija i Wagnera bila cenzurirana nakon postavljanja zbog kršenja autorskih prava, što je besmislica. YouTubeov filter stajao je 60 milijuna američkih dolara. Na skali jednog EU-a i izrade Content ID-ja koji bi trebali filtrirati daleko više podataka, riječ je o deseterostrukim i višim iznosima. Svega nekoliko tvrtki na svijetu može ih kreirati i u tome možda i leži odgovor na pitanje zašto je u Europarlamentu nakon svega dva mjeseca lobiranja prošla direktiva protiv koje su u srpnju bile čak 22 članice EU-a, među njima i Hrvatska. Dakle, razvidno je da tu nije toliko riječ o pravednosti za male, koliko o novcu velikih igrača koji se samo može pretpostaviti tko su. Ukratko, mislim da nas čeka distopija kad zaživi Content ID i kad nemilosrdni algoritamski filter zaključi da, primjerice, pola hrvatske glazbe ne pripada hrvatskim autorima jer je pronašao paterne drugih, starijih djela i autora. U konačnici će to značiti manje udjela u financijskom kolaču od onoga što hrvatski autori dobivaju danas. To je uspostava svojevrsne kulturne hegemonije prema cijelim nacijama, u nikad širem opsegu i nikad rigidnijim pravilima. Preslikamo li to globalno, možemo samo zamisliti multiplicirani internetski kaos i milijune autora koji pokušavaju dokazati autorsko pravo koje im je jedan algoritam ukinuo. Cijela stvar tu ide u smjeru okrupnjavanja kapitala i veće kontrole moćnih i malobrojnih. Content ID je alat za učvršćivanje vertikale moći, a ne horizontale, odnosno njene demokratičnosti i otvorenosti.”

Stajčić je dodao: “Izglasani članci 11 i 12a koji se, pak, tiču medija, odnosno teksta, fotografije i videozapisa, također su rigorozni. Članak 11 tako navodi da je zabranjeno povezivanje vijesti korištenjem više od jedne riječi iz članka, osim ako koristite uslugu i kupite licencu od internetskog izvora s vijestima koje želite povezati. Ti izvori, u najvećem slučaju mainstream mediji, imat će pravo naplatiti sve što će biti citirano, a mogu i uskratiti dozvolu onima koji ih žele kritizirati. Dakle, ukida se mogućnost medijske kritike. A mainstream najviše kritiziraju mali, neovisni i često neprofitni mediji. Sanjat ćemo slobodu medija kakvu smo imali. Članak 12a još je luđi. Zaboravite na selfieje s koncerta i sportskih utakmica. Pravo na objavljivanje bilo koje vrste zapisa imat će samo ‘organizatori’ događaja. Svi drugi ostaju bez prava da podijele vlastitu ekspresiju. Mislim da je ‘osnovna namjena’ svih triju članaka da internet učine pasivnim mjestom i ograniče ljudsku slobodu i kreativnost u virtualnom prostoru. Posao im je napraviti pasivnu publiku. Publiku kojoj je ‘posao’ da sjedne gdje ste joj rekli, pasivno gleda igru i nakon toga ode kući.”

Da bi bilo jasnije što bi Deklaracija mogla donijeti, važno je znati i kakvo je stanje sada pa smo pitali Branka Komljenovića koliko su zapravo do sada glazbenici koji objavljuju za etablirane diskografske kuće u Hrvatskoj bili zakinuti za dobit, unatoč svojoj popularnosti na internetu i raznim platformama za distribuciju i promociju svoje glazbe.

“Ovdje se ne radi o drugim platformama. Ovdje je jedino u pitanju YouTube – i za filmaše Dailymotion, jer to su platforme na kojima su kreativci bili zakinuti zato što nisu propisno licencirali sadržaj na kojem zarađuju, a to su spotovi i sav ostali materijal koji uključuje glazbu. Izmjereno je da je monetizacija po streamu na YouTubeu u odnosu na Spotify, koji je propisno licenciran, čak 1 naspram 18; onda je očito gdje se taj ‘value gap’ ili jaz vrijednosti pojavio. Osim toga, brojnim istraživanjima je dokazano da većina ljudi ide na YouTube da bi slušala glazbu ili pogledala spot; usput vide neku reklamu koju im Google ciljano pokaže, a da pritom za korištenje kreativnom sektoru plati minimalno. Za nas u Hrvatskoj i u regiji situacija je još puno gora nego u ostatku EU-a jer kod nas postoje svega dva licencirana svjetska streaming servisa, a to su Deezer i Google play, dok još uvijek čekamo iTunes, Apple Music, Spotify i Amazon, pa se stoga YouTube koristi u Hrvatskoj još puno više nego u ostatku EU-a. Shodno tome, gubitak naše industrije razmjerno je veći u odnosu na streaming na propisno licenciranim servisima, koji plaćaju pravičnu naknadu.”

Komljenović je dodao: “Istraživanje o navikama slušanja glazbe u Hrvatskoj koje je HDU naručio u proljeće 2018., pokazalo je da 95 posto ispitanika svakodnevno sluša glazbu, a od toga većina njih na internetu i radiju. Čak 83,3 posto za slušanje glazbe koristi besplatne internetske servise poput YouTubea. Dakle, jasno je kolika se sredstva iz naše industrije izlijevaju i završe u Americi ili negdje drugdje u sjedištima multimilijunskih divova, umjesto u Hrvatskoj. Tek sada kada će svi vlasnici prava moći pregovarati s YouTubeom oko tarifa za svoje vlasništvo, moći ćemo govoriti o pravilnoj konkurenciji jer trenutačno u Hrvatskoj nitko ne može parirati YouTubeu. Zbog velikog korištenja hrvatskog kataloga, to će za sve naše vlasnike prava biti, vjerujem, veliki novi i puno veći izvor prihoda nego što je bio do sada. Za korisnika se ništa neće mijenjati. Samo će YouTube za korištenje licenciranog kataloga morati platiti veću cijenu, što će kreativni sektor osjetiti.”

Što se tiče “malih” tzv. DIY (Do It Yourself) glazbenika, koji svoju glazbu žele jednostavno podijeliti s ostatkom svijeta bez kalkuliranja hoće li im to donijeti zaradu ili ne, Komljenović je istaknuo da bi to i za njih značilo bolju monetizaciju jer bi s promjenom tarife trebali osjetiti i bolju zaradu, naglašavajući sadašnje vrlo restriktivne zakone: “Ne znam znate li za trenutne restriktivne zakone, gdje se kanal određenog izvođača ne monetizira ako nema najmanje 1000 pretplatnika i 4000 sati gledanja kanala unazad 12 mjeseci, da uopće budu pogodni za monetizaciju, što 95 posto kanala DIY izvođača ne zadovoljava, a ovom odlukom i za njih se otvara novo poglavlje, gdje će dobiti priliku za pravičnu naknadu.”

Takvih glazbenika u Hrvatskoj je sve više. Što zato što jednostavno žele svoju glazbu ponuditi širom svijeta nadajući se da će se mnogima dopasti pa će im porasti popularnost, a samim time i pozivi na nastupe, što će im naposljetku donijeti zaradu, a što zato što su jednostavno izgubili povjerenje u diskografske kuće u Hrvatskoj i jednostavno više ne žele s njima poslovati. U takvoj specifičnoj situaciji našla se i grupa Elemental, koja je nakon dugogodišnje suradnje raskinula sve veze sa svojom matičnom diskografskom kućom i jednostavno osnovala vlastitu te preuzela potpunu kontrolu nad poslovanjem grupe Elemental.

“Mi smo relativno malen bend u odnosu na visokotiražne pop izvođače iz mnogoljudnijih zemalja pa tako i naš eventualni benefit ostaje neznatno mali. No u jednom segmentu svakako očekujemo promjenu nabolje, a to je da će sada biti pravednije financijski valoriziran udio autorskih i izvođačkih prava. Trenutna je praksa da platforme isplaćuju samo jednu glavnu cifru kroz generalno korištenje videomaterijala na svojim servisima, i to samo izdavaču. Mali dio tog novca skrene autorima preko ugovora koji su izborile udruge za ostvarivanje kolektivnih prava, u našem slučaju HDS–ZAMP. No glavnina ide izdavaču koji je na našim prostorima gotovo uvijek ujedno i diskograf. Srećom, mi smo sami sebi izdavač, tako da već dio tog novca primamo, ali nažalost smo kao takvi u manjini. Naš iskorak u samostalno izdavaštvo iznimka je na glazbenoj sceni”, rekao nam je u razgovoru Luka Tralić Shot, jedan od članova grupe Elemental, a ujedno i član predsjedništva Hrvatske glazbene unije (HGU) koji je bio direktno involviran u lobiranje za Direktivu. Kako i sam na neki način, zbog specifičnog načina poslovanja i vođenja grupe Elemental, pripada nezavisnoj glazbenoj sceni, prokomentirao je i što bi Direktiva o autorskim pravima mogla značiti za nezavisnu glazbenu scenu i male nezavisne izdavače koji objavljuju samo putem interneta i DIY izdanja:

“Volio bih vjerovati da će ova direktiva donijeti neku vidljivu zaradu neovisnoj sceni, no to tek trebamo vidjeti kada se počne provoditi u praksi. Sustav je zapravo od samog početka postavljen tako da oni najveći dobivaju najviše pa zatim svi posrednici također dobivaju značajan udio i tek onda na dnu te piramide ostaju glazbenici kojima ostane što ostane. Sada bi se trebali ti udjeli malo drugačije rasporediti. No bojim se da će to biti samo ‘preštimavanje’ postotaka, ali će mali i dalje dobivati malo, a veliki mnogo. No da ne bude sve pesimistično, smatram odličnim što izvođači koji do sada nisu imali nikakav udio, nakon uvođenja ove direktive mogu također ponešto dobiti. Da pojasnim za one koji ne razumiju te pojmove, izvođač je instrumentalist ili vokalist koji nije skladao pjesmu pa da se može naplatiti kao autor, već je jednostavno samo to – izvođač. Oni su do sada bili u potpunosti izostavljeni iz tih podjela internetskog kolača.”

Dodamo li cijeloj priči da se Direktiva o autorskim pravima osim na glazbenike, odnosi na kompletnu kreativnu industriju, što je zajednički naziv za filmsku, modnu, kulturnu, glazbenu, industriju dizajna, gamersku industriju, izdavaštvo i djelomice medijsku i industriju oglašavanja, te komercijalni segment umjetnosti, onda je jasno koliko je nacrt Direktive koji je usvojen u Europskom parlamentu zapravo važan. Međutim, svakako treba naglasiti da sama direktiva ide u daljnju proceduru, tzv. trijalog između Europskog parlamenta, Europskog vijeća i država članica EU-a, tako da će se i dalje nastaviti lobiranja s raznih strana. Prihvaćena Direktiva nije finalna verzija koja će ući u zakonodavstva svih država članica. Obračun je tek počeo, no sigurno je da će do modernizacije zakonodavstva na razini Europske unije kada je riječ o intelektualnim pravima na internetu doći.