Objavljeno u Nacionalu br. 603, 2007-06-05

Srbijanski premijer najavio u telefonskom razgovoru Ivi Sanaderu da će Srbija formalno zatražiti od Hrvatske ono što smatra svojim udjelom u Zabi, uz astronomske kamate

Srbijanski premijer Vojislav Koštunica u utorak 29. svibnja jednim svojim zahtjevom šokirao je hrvatskog premijera Ivu Sanadera i najavio nove probleme u diplomatskim odnosima dviju zemalja. Koštunica je Sanadera toga dana informirao da će Srbija od Hrvatske formalno tražiti dvije milijarde eura, jer smatra da joj pripadaju dionice Zagrebačke banke, temeljem imovine Jugobanke unutar Zagrebačke banke. Srbija je do iznosa od 2 milijarde eura došla pripisujući sumi koju traže i kamate od vremena raspada Jugoslavije.

Nakon što se suočio s tim, samo naoko neočekivanim zahtjevom, premijer Ivo Sanader nazvao je šefa Zagrebačke banke Franju Lukovića i zatražio da ga hitno izvijesti o tom problemu. Što mu je Luković odgovorio, zasad nije poznato.

Pitanje imovine bivše Jugobanke trebalo bi se rješavati u sklopu sukcesije država nasljednica bivše Jugoslavije. Sporazum o sukcesiji stupio je na snagu u lipnju 2004. Iako je sporazum potpisan 2001., Hrvatska je s njegovom ratifikacijom odugovlačila sve do ožujka 2004. Sukladno tom sporazumu, svi građani i tvrtke imaju pravo na povrat svoje imovine i to od 12. prosinca 1990., bez obzira na nacionalnost i državljanstvo koje su poslije stekli. Uoči stupanja na snagu ratificiranog sporazuma o sukcesiji, hrvatske novine navele su da najveća potraživanja među srpskim tvrtkama imaju Geneks, Centrotekstil i Jugobanka. Nakon što je sporazum stupio na snagu, bilo je tek pitanje vremena kada će Hrvatska izgubiti više nego što bi uopće mogla dobiti, jer su stvoreni preduvjeti da se nakon 14 godina počnu razrješavati imovinsko-pravni odnosi među nekadašnjim jugoslavenskim republikama, što obuhvaća i obvezu Hrvatske da isplati višemilijunske odštete za nekoliko tisuća nekretnina koje su početkom 90-ih oduzete uglavnom srpskim tvrtkama.
Problem s kojim je Hrvatska suočena prvenstveno je prouzročila Uredba o “zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske”, koju je tadašnja Vlada donijela na sjednici 17. srpnja 1991. Uredbom se zabranjivalo svako raspolaganje i opterećivanje nekretnina na teritoriju Hrvatske koje su u vlasništvu institucija, republika, tvrtki i drugih pravnih osoba iz Srbije i ostalih republika bivše Jugoslavije.

Slijedom te uredbe mnoge su nekretnine, čiji su vlasnici bile tvrtke i druge pravne osobe iz drugih jugoslavenskih republika, proglašene državnim vlasništvom Hrvatske, a ubrzo nakon toga Fond za privatizaciju uključio ih je u svoj katalog nekretnina za prodaju. Država je potom preko HFP-a ubrzo rasprodala veći broj takvih nekretnina, prvenstveno one najatraktivnije, ne razmišljajući da rat neće trajati zauvijek.

Problem imovine Jugobanke Srbija veže za Zagrebačku banku zato što vjeruje da se u njoj nalazi i imovina bivše Jugobanke. Zagrebačka banka osnovana je 1914. kao Gradska štedionica Zagreba i poslovala je kao vlasništvo grada Zagreba sve do 1945., kada je počela poslovati u sklopu tadašnje Narodne banke Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tako je poslovala sve do 1953., kada je stekla status Komunalne banke Grada Zagreba, a potom se 1966. spojila s još nekim institucijama u Kreditnu banku Zagreb. Ona se 14. prosinca 1977. spojila se s Jugobankom – Osnovnom bankom Zagreb u jedinstvenu banku pod nazivom Zagrebačka banka, koja je s radom počela 1. siječnja 1978. Tom prilikom Jugobanka – Osnovna banka Zagreb unijela je u novu banku vrijednu imovinu.

U Srbiji tvrde da se radi o zgradi u Jurišićevoj 22 površine 5000 m2 i zgradi u Savskoj ulici 60 površine 7000 m2, kao i još neke nekretnine u Zagrebu i širom Hrvatske. Vlasti tadašnje zajednice Srbije i Crne Gore službeno su Vladi Hrvatske prvi put postavili zahtjev za povrat imovine početkom listopada 2003. Istodobno su najavljene i tužbe protiv Hrvatske pred međunarodnim institucijama. U to vrijeme Dragomir Popov, nekadašnji direktor njihove savezne direkcije za imovinu iznio je u srpskim novinama grubu računicu po kojoj ukupna vrijednost imovine Srbije i Crne Gore na prostoru drugih bivših republika Jugoslavije iznosi 1,8 milijardi dolara. Zato se postavlja pitanje kako je moguće da je Koštunica prošli tjedan od Sanadera zatražio dionice Zagrebačke banke vrijedne čak 2 milijarde eura. Nacional je od financijskih stručnjaka doznao da su podružnice bivše Jugobanke preuzimale brojne banke u Hrvatskoj. Tvrdi se da je Zagrebačka banka preuzela još i poslovnice Jugobanke u Splitu i Vinkovcima, Privredna banka Zagreb onu u Požegi, a još neke poslovnice i Riječka i Partner banka.

Financijski stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao tvrde da je nakon raspada Jugoslavije hrvatska vlada odredila da će svoje dugove prema Jugobanci građani Hrvatske vraćati preko četiri banke-agenta: Hrvatske gospodarske banke, Riječke, Splitske i Podravske banke. Osim toga, 1995. Hrvatska se londonskom i pariškom klubu obvezala da će vraćati dug za one hrvatske tvrtke koje su se zadužile kod Jugobanke. Neke od tih okolnosti financijski stručnjaci smatraju dobrima za hrvatsku stranu.

Međutim, čini se da hrvatska strana problemu sukcesije nije pristupala dovoljno ozbiljno. Ured za provođenje sukcesije od 1992. do svoje smrti vodio je ugledni ekonomist Božo Marendić. Nakon njegove smrti ured je prebačen u ministarstvo pravosuđa. Prije svoje iznenadne smrti Marendić je od premijera Sanadera zatražio da ga razriješi s dužnosti, no Vlada to nije učinila. Jedan od najvećih problema vezan uz srpska potraživanja je činjenica da u Hrvatskoj dugo apsolutno nitko nije vodio brigu o tom problemu. Tako je 2004. bilo nemoguće pronaći predstavnika državne vlasti koji je upućen u problematiku koja bi Hrvatsku mogla stajati milijarde eura. Da se okolnosti nisu bitno promijenile sugerira i činjenica da je Sanader nakon Koštuničina zahtjeva prvo zvao Franju Lukovića, a nije se obratio ministarstvu pravosuđa koje bi trebalo imati sve podatke.

Međutim, u novonastalim okolnostima privatizacija Zagrebačke banke nameće se kao ključno pitanje koje će trebati razjasniti. U svjetlu novih okolnosti, nakon što je Koštunica šokirao Sanadera svojim zahtjevom, neki financijski stručnjaci iznijeli su u pismenom obliku Nacionalu u ponedjeljak tvrdnje da od privatizacije Zagrebačke banke država nije imala apsolutno nikakve koristi, da se radilo o krajnje diskutabilnom procesu, te da je u zataškavanju nepravilnosti sudjelovala i Hrvatska narodna banka. Moguće je da će to pitanje dobiti posve novi značaj i biti iznova aktualizirano nakon što ga je nedavno otvorio srbijanski premijer Vojislav Koštunica.

KAČINARI UPOZORIO SRBIJU 2006.

Pašk Kačinari već godinama sa Zagrebačkom bankom vodi sudske sporove, tvrdeći da je Zagrebačka banka privatizirana nezakonito, od čega hrvatska država nikada nije imala nikakve koristi. Kačinari je putem beogradskog odvjetnika Dragana Krajnovića poslao srpskoj Direkciji za imovinu dopis u kojem ih informira da je pred nadležnim tijelima u Hrvatskoj pokrenuo postupke za utvrđivanje prava na dionice Zagrebačke banke, kao i na isplatu dionica u visini većoj od 50 milijuna eura, jer je u osnivački fond banke uplatio 350 tisuća dinara, te je banka za taj iznos podnositelju trebala kupiti dionice po nominalnoj cijeni, što banka nije učinila. Kačinari tvrdi da je tijekom tih postupaka, zajedno sa suradnicima, utvrdio značajne činjenice koje se tiču prava vlasništva Srbije na dionicama Zagrebačke banke.

Kačinari je u dopisu naveo kako je banka nastala, te zašto misli da Srbija ima pravo na dionice Zagrebačke banke. Njegov odvjetnik o tomu je napisao sljedeće: “Dana 29. prosinca 1989. na osnovu rješenja tadašnjeg Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj Fi:3892/8, Zagrebačka banka prerasla je u Zagrebačku banku d.d., ali i dalje s društvenopravnim statusom, te ni do danas Zagrebačka banka d.d. nije privatizirana. Iako u dioničarskoj knjizi Zagrebačka banka nije potvrdila da određena imovina Jugobanke prelazi u pravo raspolaganja novoformirane Zagrebačke banke, ipak ta činjenica izlazi na vidjelo u već spomenutom i priloženom izvještaju Zagrebačke banke d.d. iz 1993., kao i u isto tako dostavljenom dokumentu Gradske štedionice na strani 42-43. Kako je Zagrebačka banka d.d. pravni sljednik Zagrebačke banke, a privatizacija banke nije provedena, nesporno proistječe da država Srbija polaže prava na dio dionica Zagrebačke banke d.d., kao i na navedene i brojne druge nekretnine.” Kačinarijev odvjetnik naveo je da će naknadno dostaviti dodatnu dokumentaciju i dokaze za druge nekretnine na području Zagreba, Osijeka, Bjelovara i Siska, gdje je interes Srbije po njemu apsolutno nesumnjiv. Kačinari je od srpske Direkcije za imovinu zatražio i 10 posto od vrijednosti pronađene imovine, jer smatra da je upravo on pronašao imovinu Srbije u Hrvatskoj.

VILU U DUBROVNIKU RH ĆE MORATI VRATITI

Među vrednijim nekretninama u vlasništvu Jugobanke iz Beograda je vila u Dubrovniku. Hrvatska vlast je tu vilu na temelju Uredbe Vlade RH iz 1991. u zemljišnim knjigama upisala kao vlasništvo RH. Već 1994. našla se u katalogu nekretnina HFP, kojom su se prodavali objekti u vlasništvu bivših jugoslavenskih republika. Trokatna vila površine 850 četvornih metara, sagrađena je 30-ih godina. Vila u Ulici Vlaha Bukovca 33 u neposrednom je susjedstvu Ville Šeherezade, Ville Orsole, hotela Argentina i Ville Dubrovnik, na najatraktivnijem je i najskupljem dubrovačkom predjelu. Vrijednost vile danas nije manja od 2 milijuna eura. Nakon što je RH postala vlasnik vile, njome su se služili ratni invalidi, a potom je na uporabu dana Katoličkoj crkvi. Već godinama u vili Jugobanke Crkva se skrbi za stare i bolesne svećenike. Nakon potpisivanja Sporazuma o sukcesiji SRJ pravni sljednici Jugobanke, postavili su zahtjev za povratom imovine, čemu će RH morati udovoljiti.