General Ante Gotovina priznao je članovima svoje obitelji, svojim najbližim suradnicima i odvjetnicima da je i on osobno podcijenio tezu Haaškog tužiteljstva o postojanju udruženog zločinačkog pothvata prilikom izvođenja akcije “Oluja”, na čemu se bazira prvostupanjska osuđujuća presuda njemu i Mladenu Markaču. To su Nacionalu ispričale osobe bliske Gotovini koje su s njime kontaktirale neposredno nakon što je Gotovina nepravomoćno osuđen na 24 godine zatvora. Prema tvrdnjama istih izvora, Gotovina se samo pola sata nakon izricanja presude telefonski čuo i sa svojim bratom Borom Gotovinom. Gotovina je svim osobama s kojima je kontaktirao rekao da je i dalje zadovoljan načinom na koji se njegov braniteljski tim angažirao kako bi osporio tužiteljske navode koji su ga izravno teretili za zločine u “Oluji” i nakon nje. Međutim, Gotovina je rekao da se pokazalo da takav pristup nije bio dovoljan, te da se podcijenila već spomenuta teza o zločinačkom pothvatu.

Zato je konstatirao da je i njegov odvjetnički tim mogao učiniti znatno više kako bi demantirao te teze Haaškog tužiteljstva. Budući da je Gotovina u svemu tome prepoznao i dio vlastite odgovornosti, nije bio sklon prihvatiti ostavku koju mu je ponudio vođa njegova odvjetničkog tima Luka Mišetić. Gotovina se sa svojim odvjetničkim timom dogovorio da se taj tim pojača, te da će se odluka o kadrovskim pojačanjima donijeti vrlo skoro. Vrlo je izvjesno da su odvjetnici generala Gotovine u nedjelju poslijepodne na neformalnom sastanku u Ministarstvu pravosuđa o svemu tome informirali i ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića.

Tom je sastanku, tvrde očevici zbivanja ispred zgrade Ministarstva pravosuđa, prisustvovala i Dunja Zloić Gotovina, supruga Ante Gotovine. Budući da se prvostupanjska presuda izrečena Gotovini, Markaču i Čermaku ne tiče samo njih osobno, nego može imati i šire političke posljedice, hrvatska vlada odlučila se vrlo aktivno uključiti u novonastalu situaciju.

Nakon analize nedavnih događaja u Haaškom sudu i nakon što je doznala kako su na ta zbivanja reagirali generali kojima se sudi, nakon samo tri dana u vrhu Vlade sastavljena je osnova tajnog plana za spas Gotovine i Markača, a taj tajni plan ima tri točke i pravca djelovanja.

Tajni plan Vlade za spas Gotovine i Markača zapravo će se provoditi kroz intenzivnu i vrlo široku diplomatsku kampanju kako bi pokušala srušiti teza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata prilikom izvođenja akcije “Oluja”. Tu je tezu Haaški sud prihvatio kao istinitu činjenicu prilikom izricanja presude generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Prvi pravac diplomatskog djelovanja Vlade bit će usmjeren na političko lobiranje da SAD zauzme politički stav da prihvaćanje teze o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u planiranju i provedbi “Oluje” ugrožava američke političke interese. SAD je aktivno sudjelovao u pripremi i organizaciji “Oluje” i cijela je akcija izvedena uz njihovu prešutnu političku potporu, o čemu svjedoče brojni dokazi. Ako bi se pravomoćnom presudom Haaškog suda potvrdila takva teza, onda bi se u političkom smislu moglo otvarati i pitanje uloge američke državne administracije u planiranju i logističkoj potpori takve operacije. U toj akciji političkog lobiranja trebao bi sudjelovati vrh države, uključujući predsjednika Ivu Josipovića i premijerku Jadranku Kosor. Uz njih bi se u tu akciju na najvišoj državnoj razini mogli uključiti neki iskusni diplomati koji imaju dobre kontakte s američkim diplomatima. Ako bi se u tom političkom lobiranju uspjelo, američka državna administracija zasigurno ne bi promijenila svoju javnu političku retoriku i ponovila bi svoju više puta izrečenu osudu svih zločina počinjenih tijekom i nakon “Oluje”. Međutim, na neformalnoj bi razini tada američka diplomacija mogla itekako utjecati na formiranje završne presude Haaškog suda, ma koliko se javno govorilo o sudačkoj neovisnosti Haaškog suda. Ostvari li se ta akcija onako kako bi hrvatskoj strani odgovaralo, o njoj se ni tada neće javno govoriti, nego će se to dogoditi eventualno u nešto daljoj budućnosti, kada neki umirovljeni političar bude objavio svoje političke memoare. Drugi pravac diplomatskog djelovanja fokusirat će se na pokušaj da se teza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata ospori unutar Haaškog suda, na akademskoj razini. Kakve su mogućnosti diplomatskog lobiranja na toj razini u intervjuu Nacionalu još je u siječnju 2006. govorio Mirjan Damaška, redoviti profesor američkog sveučilišta Yale i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno pravo.

On je o manama teze o zajedničkom zločinačkom pothvatu za Nacional izjavio: “Glavna mana zajedničkog zločinačkog pothvata jest neodređenost tog pojma. Tako se prigovor neodređenosti odnosi i na pitanje kako daleko seže članstvo u zajedničkom zločinačkom pothvatu. To je vrlo važno jer svaki član zajedničkog zločinačkog pothvata odgovara za sva djela počinjena u sklopu pothvata, a pod nekim uvjetima i za djela koja premašuju okvire planiranog pothvata. U slučaju Gotovine, Čermaka i Markača se u članstvo zločinačkog pothvata ubraja gotovo cijeli državni i dobar dio političkog aparata. Istina jest da se te osobe u optužnici samo spominju, ali i ne optužuju. No to ne mijenja činjenicu da su sve te osobe optužnicom stigmatizirane te da samo o diskrecijskoj ocjeni Tužiteljstva ovisi hoće li biti podvrgnute suđenju. Ne valja zaboraviti da već sam čin optuživanja može u međunarodnoj areni imati veliku političku težinu. Kad Tužiteljstvu date tako široke ovlasti pa se oslanjate na njegov dobar osjećaj za mjeru, ono de facto postaje najvažniji akter u međunarodnom pravosuđu. Iskustvo s nacionalnim pravosudnim sustavima uči nas da je vrlo rizično do te mjere uzvisiti jednu stranu u kaznenom postupku.” Damaška je za Nacional izjavio i da u tom slučaju ne valja brkati pravnu i moralnu odgovornost, iako su one isprepletene, te da se pojam zajedničkog zločinačkog pothvata u formi u kojoj postoji u spomenutom predmetu Haaškog suda približava kolektivnoj odgovornosti, i to u smislu koji se u Americi zove krivnjom zbog udruživanja – guilt by association. Izvori bliski vrhu Vlade tvrde da će na opisanom području biti teško polučiti impresivne lobističke rezultate, ali da od angažmana u vezi s time ne treba odustajati. Zato su Damaška i Željko Horvatić, poznati hrvatski stručnjak za kazneno pravo, već izradili pismenu analizu teze o zločinačkom pothvatu i poslali je svim hrvatskim diplomatima. Nacional je stupio u kontakt s Damaškom i nakon izricanja presude hrvatskim generalima. On je, upitan za procjenu nastale situacije, za Nacional samo kratko izjavio da nije na njemu da obranu uči kako koncipirati žalbu u ovom predmetu. Međutim, Damaška je najavio i to da će uskoro javno iznijeti svoju prosudbu koliko se uspješno teza o zločinačkom pothvatu može rušiti pred Haaškim sudom u nastaloj situaciji. Treći pravac djelovanja Vlade u okviru plana za spas Gotovine i Markača uključivat će ojačavanje njihovih odvjetničkih timova. Taj se plan Vlade podudara sa zaključkom Ante Gotovine, koji je svojim odvjetnicima i dalje odlučio dati povjerenje i zatražio od njih da se kadrovski pojačaju. Nedugo nakon izricanja prvostupanjske presude Anti Gotovini na raspolaganje su se ponovo stavili oni članovi njegova tima koji su nekoć surađivali s njegovim odvjetnicima, ali su se svojedobno razišli s njima. Navodno je do razilaženja došlo upravo zbog onoga što je Gotovina i sam priznao – zbog podcjenjivanja teze o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

Ti su pomagači Ante Gotovine u više navrata bili u kontaktu sa srpskim predstavnicima od kojih su trebali nabaviti originalnu dokumentaciju koja bi navodno nepobitno potvrdila da je srpski egzodus s područja oslobođenih “Olujom” unaprijed isplanirala upravo srpska politička elita. O tome navodno postoje originalni srbijanski dokumenti, kao i tonski zapisi sjednica na kojima se o tome odlučivalo. To se svojedobno moglo otkupiti, te dogovoriti svjedočenja Srba koji bi te teze i potvrdili, jer su osobno svjedočili tim zbivanjima. Tvrdi se da u to vrijeme Gotovinini odvjetnici, a moguće i on sam, nisu smatrali nužnim da se ti dokazi pribave. U prilog tim tvrdnjama ide Gotovinina prošlotjedna gorka spoznaja da je neke navode Tužiteljstva očito i sam obilato podcijenio. Unatoč nekim prijašnjim razilaženjima, Gotovini su se prijašnji pomagači ponovo stavili na raspolaganje. Danas je ozračje drugačije, jer njih zbog pomaganja Gotovini više nitko neće stigmatizirati, pa se otvara mogućnost novih zajedničkih djelovanja. Neće proteći puno vremena do trenutka kada će se moći zaključiti jesu li sve te najavljene akcije uspjele donijeti željene rezultate.