Plivač Dino Sinovčić najbolji je hrvatski parasportaš te će ovoga mjeseca nastupiti na Paraolimpijskim igrama. Godinama osvaja medalje na svim velikim natjecanjima pa vjeruje da će tako biti i u Parizu

Na Paraolimpijskim igrama koje će se u Parizu održati od 28. kolovoza do 8. rujna Hrvatska će kao jednog od najvećih favorita za osvajanje medalje imati u liku plivača Dina Sinovčića, 32-godišnjeg Splićanina kojemu će to biti treći nastup na Igrama. Sinovčić, član splitskog Mornara, u svojoj je disciplini 100 metara leđno na Igrama u Riju 2016. bio peti, u Tokiju prije tri godine osvojio je broncu, a u Pariz dolazi kao srebrni s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Manchesteru i Europskog prvenstva održanog ove godine na portugalskoj Madeiri.

Dino Sinovčić od rođenja ima artrogripozu, rijetku bolest zglobova zbog koje ne može potpuno ni ispružiti ni saviti noge. Uglavnom je u invalidskim kolicima, ali može i kratko samostalno hodati, a u posebnim situacijama nosi i ortoze. Liječnici su mu sugerirali da pliva u bazenu zbog rehabilitacije i tako je sve počelo.

TEMPO: Do početka Paraolimpijskih igara ostalo je 20-ak dana, protječu li vam zadnji tjedni priprema po planu?

Sve ono što smo do sada trener i ja zacrtali to smo i odradili, sve ide stvarno dobro i kvalitetno. Ono što je zapravo najvažnije je to da nije bilo nikakvih ozljeda koje bi me eventualno usporile u trenažnom procesu. Sve smo do sada odradili na sto posto, sada je još ostalo malo vremena za završne pripreme, upravo idemo na dva tjedna u turski Belek gdje ćemo imati dio u kojem ćemo brusiti formu, zatim ćemo se još na samo par dana vratiti u Split i onda putujemo u Pariz.

‘Na prošlim Igrama predstavljali su me kao favorita za zlato, a osvojio sam broncu. Najvažnije mi je poslije znati da sam dao maksimum’

TEMPO: Kakva vas konkurencije očekuje u Parizu?

Konkurencija je uvijek strašno jaka, s time da još uvijek ne znam tko će se sve pojaviti na startu. Problem je što su moji glavni konkurenti Kinezi, a oni jako malo nastupaju na najvećim natjecanjima prije Igara tako da ne znam ni tko će od njih doći ni u kakvoj su formi. Po onome što otprilike znam, nas smo šestorica koji ćemo se boriti za medalju iako naravno uvijek postoji mogućnost da još netko iskoči. Trojica Kineza, bez obzira na to tko od njih dođe, po jedan Argentinac, Talijan i ja, to je taj krug. Nitko tu sa sigurnošću ne može reći da će osvojiti medalju, mogu povući paralelu s prošli Igrama na koje sam došao kao svjetski prvak pa iako su me stavljali kao favorita za zlato, osvojio sam broncu. Najvažnije je tamo dati svoj maksimum i nadati se da će to biti dovoljno za medalju. Najvažnije mi je da nakon Igara budem miran u sebi, da znam da sam dao maksimum.

TEMPO: Kontinuitet medalja s najvećih natjecanja ono je što vas posebno krasi, imate dva svjetska zlata i jedno srebro, jedno europsko zlato, dva srebra i jednu broncu, naravno i olimpijsku broncu. Htjeli ne htjeli, morate biti u krugu favorita za medalju.

Da, od 2018. praktički svake godine smo se vraćali s medaljom s velikih natjecanja. To je stvarno teško, znate kako se kaže – lakše je osvojiti medalju, ali zadržati se godinama u vrhu, to je stvarno zahtjevno. Vjerujem da je zapravo baš to moja najveća kvaliteta, što držim kontinuitet vrhunskih rezultata bez padova. Jako sam zadovoljan sa svojom karijerom u zadnjih osam godina pa se nadam da će i Pariz biti uspješan.

Na Paraolimpijskim igrama u Tokiju Dino Sinovčić osvojio je brončanu medalju u utrci na 100 metara leđno. FOTO: Kenjiro Matsuo / AFLO / Profimedia

TEMPO: Nakon bronce u Tokiju rekli ste da vam je pandemija i sve loše što je došlo s njom uzelo barem jednu sekundu na rezultata olimpijskog finala. Kako sada gledate na taj period?

Te godine u travnju sam imao Europsko prvenstvo, mjesec ranije me uhvatila korona tako da u tom periodu nisam mogao ni trenirati pa je bila senzacija da sam na tom EP-u uzeo srebro. Naravno, nisam samo ja bio pogođen pandemijom, i drugi su imali sličnih problema, svima nam je u konačnici bilo isto. Bilo bi bezobrazno od mene da kažem kako nisam sretan s olimpijskom broncom, ali s druge strane nekako mislim da bi bez pandemije za mene sve to bilo još i bolje.

TEMPO: Olimpijski debi imali ste u brazilskom Riju 2016. godine. Tamo ste doživjeli atmosferu kao, na primjer, na nogometnoj utakmici.

Nastup u Riju bio je neopisivo iskustvo, nadam se da će u Parizu biti barem slično tome. Plivali smo pred 14 tisuća ljudi, a da stvar bude bolja, u finalu je plivao i Brazilac tako da je atmosfera bila dodatno potencirana. Inače se nikad nisam susreo s takvom atmosferom, sjećam se da sam dok smo u call-roomu, prostoriji koja se nalazila ispod tribina, čekali izlazak na utrku, mislio da će se cijeli bazen urušiti na nas, toliko su gore svi skakali i udarali nogama o pod da se sve treslo. Fenomenalno iskustvo.

‘Ne mogu se požaliti, financije i stipendije izjednačene su s kolegama olimpijcima, kao i državne nagrade za vrhunska sportska postignuća’

TEMPO: U intervjuima prošle godine najavili ste kako postoji mogućnost da se nakon Igara u Parizu umirovite. Kako sada, pred sam Pariz, razmišljate o tome?

Ove godine, zapravo cijeli ovaj period od osvajanja bronce u Tokiju naovamo, stvarno se osjećam dobro, uživam u plivanju više nego ikad jer sam ostvario sve ciljeve koje sam zacrtao, osvojio sam sve medalje koje sam želio. Uživam u svakom treningu i natjecanju i ništa mi nije problem, ni nakon 20 godina mi nije problem ujutro se probuditi i odraditi zadane treninge. Uvijek sam sebi govorio kako ću se baviti plivanjem dok god budem među najbolja tri na svijetu, nisam tip koji bi se zadovoljio samo s odlaskom na veliko natjecanje bez prave borbe za medalje. Trenutno jesam u top tri plivača, uživam u ovome što radim, tako da sada ne razmišljam previše unaprijed, fokus je samo na Parizu.

TEMPO: Nakon Tokija ste najavili kako ćete paralelno početi raditi i kao trener. Jeste li sada preuzeli i taj dio posla u klubu?

Da, 2020. sam diplomirao na Kineziološkom fakultetu, sljedeće godine sam počeo raditi kao trener u plivačkom klubu Mornar. Međutim, ove sam godine taj dio morao ostaviti sa strane, zahvaljujem se mom klubu koji me oslobodio obaveza kako bih se mogao potpuno fokusirati na Paraolimpijske igre, a nakon što se malo odmorim, u listopadu ću se vratiti trenerskim obavezama.

Dino Sinovčić bio je dva puta svjetski i jednom europski prvak u disciplini 100 metara leđno. FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

TEMPO: Mornar je ujedno klub u kojem ste i počeli trenirati i uz koji vas veže i trener Slobodan Glavčić.

Sad već davne 2004. sam počeo u Mornaru, dvije godine kasnije osnovan je klub za osobe s invaliditetom Cipal u kojem sam bio do 2020., kad sam se opet vratio u matični klub u kojem sam sada i plivač i trener. S trenerom Glavčićem sam praktički od mojih prvih dana u plivanju i mogu reći da funkcioniramo savršeno jer da nije tako, ne bismo surađivali već 20 godina. Znam za njega reći da mi je drugi otac, što nije bez veze jer sam s njim proveo valjda više vremena nego sa svojom obitelji. Imamo prijateljski odnos, otkako sam završio fakultet zajedno određujemo trenažni proces i s te strane on je dosta fleksibilan, što meni odgovara. Ne u smislu da bih ja to negativno iskorištavao, nego u smislu da znam procijeniti kada mi tijelo šalje signale da treba malo smanjiti intenzitet i prije svega sačuvati se ozljeda. Mislim da baš iz tog razloga imamo tako dobru suradnju, ali i tako dobre rezultate sve ove godine.

TEMPO: Hoće li Hrvatska televizija prenositi Paraolimpijske igre? Vi i neki drugi paraolimpijci niste skrivali razočaranje što HRT nije prenosio Igre iz Tokija.

Ne bih htio ništa prejudicirati, ali po nekim mojim spoznajama mislim da HRT opet neće prenositi Paraolimpijske igre. To je po meni velika sramota, HRT će se, ako tako bude, spustiti još jednu stepenicu niže općenito u praćenju sportaša. Prije Tokija bilo je rečeno kako će biti prijenosi hrvatskih sportaša koji pretendiraju na medalju. Međutim, to se nije dogodilo, bile su tek snimke u večernjim satima. Po onome što se može čuti, upitno je hoće li ove godine biti i snimki. HRT je stalno najavljivao kako će ovog ljeta prenositi nogometni Euro i Olimpijske igre, ali Paraolimpijske se nigdje ne spominju. Velika šteta, očekujemo i želimo uključivanje što više djece s invaliditetom u sport, a istovremeno imamo nacionalnu TV kuću koja tome ne pridaje važnost. Ne radi se tu osobno o meni ili nekom drugom paraolimpijcu, radi se o tome da nismo vidljivi široj javnosti i na taj način ne možemo očekivati da će se na račun nas neka djeca početi baviti sportom. Mi u Hrvatskoj imamo neke jako loše brojke vezane za zdravu djecu i bavljenje sportom, a pogotovo vezano za djecu s invaliditetom. Ne radimo neke osnovne stvari koje bi se na razini države trebale raditi.

Plivači Dino Sinovčić i Emma Mečić proglašeni su najboljim parasportašima za 2023. godinu . FOTO: Igor Soban/PIXSELL

TEMPO: Kakav je, općenito, status paraolimpijaca u Hrvatskoj?

Ne mogu se požaliti, što se tiče financija i stipendija one su izjednačene s kolegama olimpijcima, isto tako i državne nagrade za vrhunska sportska postignuća su izjednačene. Te stvari su se u zadnjih par godina jako poboljšale, zahvalan sam Vladi RH i Ministarstvu turizma i sporta što kontinuirano ulažu u sport, evo baš prošli mjesec su povišene nagrade za olimpijske medalje, to se odnosi naravno i na paraolimpijce, isto to trebalo bi se odnositi i na europska i svjetska prvenstva. Mislim da tako i treba biti, sportaši su stvarno najveći ambasadori naše države.

TEMPO: Koliko vam je kao osobi s invaliditetom bavljenje sportom pomoglo u životu?

Često znam reći da bez sporta ja svoj život ne bih poznavao. Svi znamo koji su benefiti sporta, funkcionalni, socijalni, biološki, a tako je i puno benefita koji su mene izgradili u osobu kakva sam danas. Radne navike, određivanje prioriteta, zadovoljstvo koje dobivate ispunjenjem ciljeva koji vas guraju kroz život i koji vas motiviraju za dalje, sve su to važne stvari koje mi je donio sport. Posebno tu moram naglasiti socijalizaciju u periodu dok sam bio vrlo mlad. Isto tako, trenirao sam s djecom bez invaliditeta koja su me prihvatili kao jednog od njih, možete misliti što znači kad osjetite da djeca oko vas ni na koji način ne doživljavaju da se mi po ičemu razlikujemo. Sve su to neke manje stvari koje su dovele do toga da sam danas sportaš i čovjek kakav jesam.

‘Od politike nikad nisam mislio živjeti, sportaš sam i trener koji nema ambicija u tom smjeru, ulazak u politiku bio je moj pokušaj doprinosa društvu’

TEMPO: Niste samo u plivanju, suosnivač ste i splitskog košarkaškog kluba za invalide.

Sven Maretić, Ivan Dabo i ja osnovali smo 2017. košarkaški klub, htjeli smo dodatno proširiti bazu sportova za osobe s invaliditetom u Splitu, ako netko nije za plivanje, sada ima košarku, atletiku, stolni tenis, judo, taekwondo… Iako smo mladi klub, imamo jako dobre rezultate, osvojili smo već dva kupa, zadnjih par godina uglavnom redovno ulazimo u finale prvenstva. Ponosan sam što smo uspjeli donijeti dodatni sadržaj jer nije stvar u tome da se neka osoba s invaliditetom počne baviti sportom da bi pokušao osvojiti neko svjetsko prvenstvo, nego se jednostavno treba baviti sportom, što više ljudi se treba uključiti u sport, rekreativni ili natjecateljski, ovisno o mogućnostima i sposobnostima.

TEMPO: Na lokalnim izborima 2022. kandidirali ste se za splitskog dogradonačelnika. Koji su vam bili motivi?

Prvenstveni motiv bila mi je borba za prava osoba s invaliditetom, za neke stvari koje kao osoba s invaliditetom koja živi u Splitu znam da treba promijeniti i poboljšati. Politika je sustav koji vam daje priliku da aktivno i direktno sudjelujete u donošenju odluka. Od politike nikad nisam mislio živjeti, ja sam sportaš i trener koji nema ambicija u tom smjeru, kao što me ni politika na nacionalnoj razini ne zanima u smislu bilo kakvog uključivanja. To je bio moj pokušaj doprinosa društvu.

TEMPO: Već neko vrijeme traje snimanje dokumentarnog filma „Stop me if you can“, odnosno „Zaustavi me ako možeš“. Kako je uopće došlo do ideje za to i kad možemo očekivati premijeru?

Bruna Bajić me kontaktirala još 2018. godine, ona je nešto prije toga snimila dokumentarac o Maksimu Mrvici. Došla mi je s idejom da bi voljela snimiti film o meni, što je meni isprva bilo malo čudno jer se ja zapravo ne volim baš previše javno eksponirati. Međutim, ne možete očekivati da u sportu postižete neke velike rezultate i očekivati da vas se medijski ne prati tako da sam nakon prvotnog iznenađenja pristao na tu opciju. Već šest godina traje taj proces, opet se vraćamo na pandemiju koja nas je također bila dosta usporila u tome, ali sad već mogu najaviti da je priprema filma pri kraju, u montaži je, a promocija bi trebala biti u rujnu, nakon Paraolimpijskih igara.