Likovni kritičar Oliver Urban, njegov prijatelj Aurel, uspješan slikar, njegova žena Klara, bivša operna pjevačica Melita i njezin suprug, skorojević Klanfar, u jednoj se karnevalskoj noći razotkrivaju do najintimnijih detalja. Ljubavni se parovi razilaze, brakovi klimaju, bivši se ljubavnici ponovno susreću u komediji ‘’Leda’’ Miroslava Krleže koja će se 26. svibnja, u režiji Franke Perković, premijerno izvesti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Krleža je fluidnu strukturu komedije iskoristio kako bi istaknuo svu površnost, lažne vrijednosti i upitne ideale dobrostojećih građana koje se smatra važnim predstavnicima društva. Kao završni dio Glembajevskoga ciklusa u kojemu se prati obitelj Glembay od 18. stoljeća pa sve do 1930-ih, ‘’Leda’’ je zrcalo uspona i potpunog raspada jedne obitelji.

Dramaturg predstave je 33-godišnji Dino Pešut koji prvi put radi u HNK u Zagrebu i prvi put surađuje s Frankom Perković. Rođen je u Sisku 1990., a diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dramatičar debitirao je 2013. dramom ‘’Pritisci moje generacije’’ koju je u HNK Split postavio slovenski kazališni redatelj Samo M. Strelec. Dvije godine kasnije praizvedena je njegova drama ‘’(Pret)posljednja panda ili statika’’ u režiji Saše Božića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Otišao je u Berlin gdje je živio nekoliko godina i ostvario brojne suradnje s njemačkim kazalištima. Godine 2018. godine dobio je prestižnu nagradu za dramsku literaturu za mlade Der deutsche Jugendtheaterpreis, a sudjelovao je i na radionici najvažnijeg njemačkog kazališnog festivala Theatertreffen. Njegove drame igrane su u važnim kazalištima njemačkog govornog područja kao što je Burgtheater itd. U Berlinu je napisao i prvi roman ‘’Poderana koljena’’ 2018. godine, a godinu kasnije vratio se u Zagreb i počeo pisati kratke priče na svom blogu. Iste godine uspješno su praizvedene dvije njegove drame; ‘’Stela, poplava’’ u režiji Selme Spahić i produkciji GDK Gavella, te ‘’Djeca recesije’’ u režiji Ivana Plazibata u koprodukciji PlayDrame i Kazališta Marina Držića. Pandemijske 2020. praizvedena je njegova drama ‘’H.E.J.T.E.R.I’’, ponovno u Zagrebačkom kazalištu mladih, a iste godine objavio je i svoj drugi roman ‘’Tatin sin’’. Za svoje je drame dobio čak šest državnih Nagrada Marin Držić.

NACIONAL: Jeste li što mijenjali, što vam je u fokusu? Je li vam teže tako raditi, stvara li vam pritisak činjenica da je riječ o hrvatskom klasiku je li odgovornost veća?

Ne bih rekao da mi je opterećenje, ali izazov svakako. Vrlo je zanimljiv proces, gleda se i prati na koji način glumci unose taj tekst u sebe, na koji način se igraju njime, kako tekst prčka po njima. Jer kad se prvi put susretnete s ‘’Ledom’’, riječ je o mastodontu kojim treba ovladati. Dramaturška sredstva se koriste da bi se naglasile ključne točke i odnosi, sve ono što radi ispod svih tih izgovorenih riječi. Isto tako, trebalo je istraživati tu tanku granicu između logoreje i komedije. Tu imamo čovjeka stiješnjenog između dvaju bračnih parova, taman prije raspada nekog svijeta, gdje u jednoj pijanoj noći ljudi svašta pokušaju, pokreću, a znaju da nemaju snage za to. Bilo bi mi je zaista zabavno raditi songove s Rokom Crnićem i Hrvoje Klemenčićem iz benda Porto Morto. Vjerno pratimo dramu, ali smo ga pokušali nježno kontekstualizirati u današnje vrijeme, ne silujući tekst, već ponuditi čitanje koje govori o tome da smo to sve još uvijek mi, otprilike sto godina kasnije.

NACIONAL: Dobro, čovjek je isti bez obzira na vrijeme.

U svakom vremenu postoje bračni problemi, u svakom vremenu se pojedinci traže, pokušavaju preuzeti kontrolu nad životom. Gdje ima brakova ima i ljubavnih avantura. Ljudi uvijek piju i partijaju i tu i tamo malo pretjeraju.

NACIONAL: Radite li prvi put u HNK u Zagrebu?

Da, ovo mi je prva suradnja s HNK u Zagrebu.

NACIONAL: Znači ipak je drugačiji osjećaj kad se radi u HNK u Zagrebu.

Možda je zgrada nešto veća od drugih kazališta u kojima sam radio. I uvijek iz nekog ugla, s nekog kata probija glazba. Vjerujem da se svako kazalište uvijek svede samo na ljude s kojima radite predstavu. Tako da će se meni HNK u Zagrebu vezati uz Jadranku Đokić, Igora Kovača, Ivu Jerković, Dušana Bućana, Jerka Marčića pa Ivu Šimić Šakoranju, Gloriju Dubelj, Ivana Colarića, naš autorski tim vođen Frankom Perković i ljude iz tehnike i rekvizite vođeni inspicijentom Antonijom Mrzlićem. To je za mene kazalište i sva njegova ‘’specifična težina’’.

NACIONAL: Mnogima nije sasvim jasna uloga dramaturga u kazalištu, a dramaturg je jedan od najvažnijih kotačića u cijeloj priči.

Uvijek se želi definirati dramaturgija, a to nije lako. Krenula je kao disciplina koja se bavi repertoarom kazališta. I kasnije se razvijala kao umjetnička struka koja ulazi u proces rada, koja stoji između teksta i koncepta predstave, između predstave i publike. Dramaturgija je uvijek negdje između.

NACIONAL: Što je vama najdraže u tom procesu?

Meni se najviše sviđa to što je dramaturgija izrazito suradnički oblik djelovanja, iz razgovora i zajedničkog maštanja pripremati predstavu koja kasnije živi. Dramaturgija u početku krene intenzivno, a onda se sve više izmiče kako dolazimo do kraja pripreme predstave. U jednom trenutku smo, isto tako, vrlo intenzivni i aktivni gledatelji koji promatraju sve što se događa u procesu. U nekoliko mjeseci dramaturg ima putanju od koautora do prvog gledatelja predstave. Zanimljiv je taj cijeli proces, raznolik i kao da pluta cijelo vrijeme stvaranja predstave, podsjećajući da postoji svijet izvana kao što postoji i onaj iznutra. Ali mene najviše veseli ta suradnja.

NACIONAL: Iako ste diplomirali dramaturgiju, zapravo ste puno više u fokusu kao dramatičar, puno više ste pisali i etablirali ste se kao pisac, dobili ste šest Nagrada Marina Držića. Kako dolazite do ideje za pisanje i zašto ste uopće počeli pisati, može li se to uopće opisati?

Većina pisaca i spisateljica koje znam, pa tako i ja, zapravo su sramežljivi ljudi. Ali znam da će ove fotografije koje ste napravili zapravo učiniti da ovo što govorim zvuči kontradiktorno. I ne znam koliko bi bilo uvjerljivo da kažem da me izlaganje i javno nastupanje, pa i u ovom intervjuu, čini tjeskobnim. Ali ajde, sve je to dio folklora. Pisanje je apsolutno usamljenički posao, tako sjediš u svojoj sobi sam i pišeš, maštaš. I onda to pustiš van i više nije tvoje. Dramaturgija i pisanje u bazi imaju neke sličnosti, oboje se bavi pričanjem, načinom na koji se ta priča razvija i što želi reći, ili prešutjeti. Dramaturgija će češće manipulirati postojećim tekstom, tražiti načine izlaganja, tekst će se ponovno interpretirati, ponovno čitati ili skupljati iz procesa nekom vrstom zajedničkog stvaranja. Pisanje kreće od prazne stranice i jedne puno nesigurnije ideje. Sviđa mi se što mogu kombinirati, malo samujem, malo sam dio nekog tima. Zaista volim biti na probama.

NACIONAL: Koliko su vam svi ti silni ‘’Držići’’ pomogli da se nagrađeni tekst izvede? To bi trebalo biti pravilo. Je li vam to bilo u fokusu kad ste pisali?

Nagrade su mi donijele nekoliko stvari: vidljivost, financijsku podršku i blagu anksioznost.

Nevoljko ulazim u analizu tog procesa pisanja i mislim da to nije ni potrebno. Nagrada Marina Držića omogućuje financijsku potporu i kazalištu koje postavlja nagrađeni tekst i mislim da je to najvrjedniji aspekt cijele priče. Repertoarne politike su kao jedna tombola, puno se tu stvari mora poklopiti, neke su i stvar sreće, da bi tekst došao do kazališta. U zadnje mi je vrijeme sve važnije da tekst naiđe na svoju redateljicu, redatelja koji zaista baš taj tekst želi raditi.

NACIONAL: Mislite da suvremeni hrvatski tekst baš ne prolazi? Jer baš mislim da se posljednjih godina postavljaju mnoga suvremena djela.

Više ih se postavlja, to je istina. A imam osjećaj da će sada, nakon što smo preživjeli pandemiju, ljudima zaista biti potrebni baš takvi suvremeni dramski tekstovi, posebno ako mogu zabosti i lokalni kontekst i neurozu. Izlazimo iz čudnog perioda života, iz jedne neizvjesnosti u drugu, i očekujem veliki povratak obiteljske drame zato što smo nekoliko godina živjeli u klasičnoj dramskoj situaciji.

NACIONAL: I puno mladih dramaturga i dramatičara počelo je dobivati priliku i rade i u Hrvatskoj i u inozemstvu.

To je točno, ali mislim da je svaka generacija iznjedrila neka jaka imena. Mislim da sada imamo veću vidljivost, to svakako, i to je prirodna progresija situacije. Različite forme i autorske poetike sužive nekoliko generacija pisaca. U Hrvatskoj imamo vrlo živu scenu dramskog pisma, vrlo aktivnu, nekoliko generacija imamo vrlo entuzijastičan i aktivan suvremeni dramski jezik.

NACIONAL: U tekstovima često opisujete negativne pojave, likovi su vam s margine, progovaraju o teškim situacijama u životu i svijetu oko sebe. Zašto?

Jako mi je teško dijeliti ljude pa tako i likove na pozitivne i negativne. Ljudi i njihovi životu su za to suviše komplicirani. Kako ih gledamo i tumačimo, ovisi o odnosu koji imamo s njima i o situaciji u kojoj se nađu. To je u osnovi svakog života i svake drame. Mislim da bi bila dosadna priča o jako sretnom čovjeku u središtu moći kojemu se sve lijepo posložilo.

U posljednje vrijeme ipak, čini mi se, u mojim tekstovima probija se više humora. Ako nekoga malo nasmiješ, dobivamo prostor da se pozabavimo i osjetljivijim temama.

NACIONAL: Jeste li humor počeli koristiti ciljano?

Ja nisam u stanju ni svoj doručak planirati. Uređujući drame za zbirku drama, uvidio sam da mi većina tekstova ima sretne završetke. Čak ponekad i naivne. Mene zanimaju ljudi koji se traže i čiji su sretni završetci mali kompromisi, prijateljstvo, nježnost, susret. Humor je samo način obrane na koji se možemo osloniti kada život postane suviše ozbiljan.

‘U Hrvatskoj imamo vrlo živu scenu dramskog pisma, entuzijastičan suvremeni dramski jezik’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto ste u jednom trenutku otišli u Berlin?

Nemam pojma, imao sam 26 godina, nešto sitno para. I kao snaći ću se. Vjerujem da sam tada imao vrlo jasno obrazloženje, barem za roditelje, koje sam do danas zaboravio.

NACIONAL: Berlin je top destinacija za umjetnika, apsolutno.

Tako je, pogledao sam jako puno predstava, asistirao redatelju Ersanu Montagu. Dobio sam stanovitu širinu, barem svijest da postoji još puno od svijeta. I ne mogu reći, zabavio sam se, tih nekoliko prijatelja još uvijek čuvam.

NACIONAL: Što ste naučili o sebi u tom razdoblju?

Mislim da sam naučio više o sebi kada govorimo o povratku. To je bila moja točka odrastanja, suočavanja sa samim sobom. I ako ćemo iskreno, nedostajali su mi moje prijateljice i prijatelji. Shvatio sam da mi je jako važno da su mi blizu i da mogu redovito piti kave s njima. Nije puno, ali sam otkrio svoje prioritete.

NACIONAL: Iz Siska ste, kako je bilo odrastati u tom gradu? Rođeni ste 1990., dakle ratne i poratne godine u Sisku, kako je bilo? Vraćate li se danas u rodni grad?

Sigurno je Sisak komplicirano mjesto i puno sam o Sisku pisao, posebno o mračnom periodu u tom gradu, o jednom djetinjstvu koje nije bilo idealno. S vremenom sam, međutim, shvatio da je Sisak neobično otvoren grad koji me oblikovao, uokvirio moje interese. To je grad koji je imao strašno jaku alternativnu scenu, kontrakulturu, nekako uvijek ima stanovitu kritičnu masu mladih i entuzijastičnih ljudi okupljenih oko kulture ili sporta ili barem Kupališta. Možda je to neki kontrapunkt toj generalno depresivnoj slici grada, naša tajna. Kad sam došao u Zagreb shvatio sam da sam zapravo odrastao u liberalnoj sredini koja je imala puno opcija. Jasminka Petek Krapljan je vodila plesni studio i tamo sam počeo s kazalištem, imao sam kamo izaći, vidjeti supkulturu, čuti zanimljivu muziku. Sad kad dođem u Sisak osjećam se lijepo i prihvaćeno pa sam stoga odlučio da zbog nekoliko loših situacija, određenih ljudi i konteksta koji je dopuštao da budem žrtva zlostavljanja neću dopustiti da mi to oboja cijeli grad. Iako gradovi i njihovi pisci uvijek imaju kompliciran odnos. Možda Sisak sad prolazi lakše jer me Zagreb posvojio, da tu malo poetiziram. Sisak je prošao jako puno patnje, ni sad nije pošteđen patnje, ljudi se trude sklopiti neku solidarnost, održati grad na životu, ipak nekako život treba ići dalje. Tako da je Sisak vrlo zanimljivo mjesto. Često ljudi imaju predrasudu o njemu, ali eto meni je uvijek drago doći. Sad upoznajem ljude iz drugih sredina i shvaćam koliko je Sisak aktivan, pa pogledajte Bambi Molesterse, Gorana Devića, Daskalište, Marijana Crtalića, SKWHAT, mnogo stvari se može vidjeti. Isto tako, uvijek postoji taj neki bunt. Naravno, to sve govorim iz nekog mog iskustva odrastanja, ne živim više u Sisku, ali to jesu bile moje formativne godine. Što sam stariji, to sam više ponosno Ljubo iz Siska.

NACIONAL: Kad napišete neki tekst, neku dramu, kakav je osjećaj slušati, promatrati, gledati kako to što ste napisali živi neki svoj život na sceni?

To ovisi o tome je li predstava dobra ili nije. Ali načelno, veliko je veselje kad je to dobro napravljeno, a velika kriza kad je loše! Za mene ključan trenutak u tekstu je kad se pisanje pomalo privodi kraju, kad počnem uviđati da to više nije samo moje, taj proces razdvajanja.

NACIONAL: Možete li prepoznati kad se to dogodi?

Mogu, nešto se dogodi. Neću mistificirati, ali dogodi se trenutak kad shvatim – gotovo je. Ostalo je pitanje neke nesigurnosti kako to sad završiti. Slično ljubavnom odnosu, svaki se kraj uvijek može još malo odgoditi.

NACIONAL: Što ćete raditi nakon ‘’Lede’’? Sad radite pauzu od pisanja, posvećujete se dramaturgiji?

Pa da, logično je da malo odmorim, roman ‘’Tatin sin’’ još uvijek živi, prevodi se i čekaju se ta inozemna izdanja. A nakon ‘’Lede’’ u Ljubljani radim dvije predstave paralelno – s Jernejem Lorencijem i Ninom Rajić Kranjac, dvije potpuno različite autorske predstave.

NACIONAL: Radite li češće s istim suradnicima ili volite mijenjati ljude s kojima radite?

Ove godine, primjerice, radim s ljudima koje dugo poznajem, ali prvi put surađujemo. Sa Selmom Spahić sam dosta radio.

NACIONAL: Koliko vam je lakše raditi s nekim koga poznajete?

S obzirom na to da su probe uvijek dosta intenzivni periodu, lakše je ako ljude s kojima radim smatram prijateljima, osjećam povezanost, neki eros da želim provoditi vrijeme s njima.

NACIONAL: Koliko vam treba vremena da uđete u tekst, da tako kažem, da dobijete ideju na koji način ga postaviti na scenu?

Generalno volim postaviti pitanje ‘’kako ti ja mogu pomoći?’’. To je dobra startna pozicija. S Frankom je bilo sjajno sjediti satima kod nje, čitati tekst, ulaziti u njega i međusobno si postavljati pitanja, kao da sam bio kopilot. To ću zapamtiti. Jernej Lorenci me pozvao da se bavim temom o kojoj malo znam, ali mu treba jedan radikalan pogled na materijal. Tu sam mala kamikaza.

NACIONAL: Kakvo vam je bilo prethodno iskustvo s tekstom ‘’Lede’’? Jeste li se bavili njime u nekom trenutku?

Nisam, ali sad sam ušao u ovaj proces zato što stvarno mislim da je ‘’Leda’’ jako zabavan tekst, to je na granici Almodóvara. Draga mi je drama, ta logoreičnost koja postaje komedija, ima neku vrstu zazora, opasnosti i bezobrazluka u sebi. Bliski su mi ti malo pogubljeni ljudi koji traže malo nježnosti i barem za jednu večer, smisla u svojim životima. I kome se nije dogodila jedna noć kad smo bili supijani i kontradiktorni, ili slatki raspadi?