Svake noći 40-godišnja Maria da Graça susreće sv. Petra na vratima raja. Svakoga dana ona riba podove u stanu gospodina Ferreire i trpi njegove ispade. Kad se vrati kući, ako zatekne muža Augusta, juhu mu začini s malo varikine, taman dovoljno da mu zagorča život prije plovidbe, a da ga ne ubije. Kućni budžet podebljava kao profesionalna narikača odlazeći na bdjenja s prijateljicom Quitériom.

Sadržaj je to knjige „Apokalipsa radnika“, trećeg dijela tetralogije portugalskog autora Valtera Huga Mãea koja kroz životne priče četvero likova prikazuje cjelokupno vrijeme jednog ljudskog života, ali i sudbine radnika na dnu društvene piramide. Premijerno će ovaj tekst biti izveden 23. ožujka u splitskom Gradskom kazalištu mladih, u režiji gosta iz Sarajeva Dine Mustafića, kojemu je to prva suradnja s tim kazalištem.

Dino Mustafić rođen je u Sarajevu 6. lipnja 1969., a diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Opće književnosti i bibliotekarstva. Bio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Sarajevo, a s oskarovcem Danisom Tanovićem 2008. godine osnovao je Našu stranku. Režirao je dokumentarne filmove, glazbene programe i kazališne predstave. Njegov debitantski igrani film „Remake“ doživio je veliki uspjeh. Prikazan je na brojnim međunarodnim filmskim festivalima širom svijeta, gdje je osvajao nagrade, između ostalih i na Berlinaleu. Mustafića u rodnom gradu pamte kao redatelja koji je svoju prvu profesionalnu predstavu – „Zid“ – postavio tijekom opsade grada te nakon toga obnovio MESS, najstariji kazališni festival u ovom dijelu Europe, i uspješno ga vodio idućih deset godina.

U razgovoru za Nacional Dino Mustafić osvrnuo se na suradnju sa splitskim kazalištem, predstavu koju priprema i teme o kojima kroz nju progovara.

NACIONAL: U Gradskom kazalištu mladih u Splitu radite predstavu „Apokalipsa radnika“ Valtera Huga Mãea, zašto ste se odlučili baš za taj tekst?

Tekst mi je za čitanje i kao prijedlog za suradnju preporučio ravnatelj GKM-a Ivo Perkušić. On jako dobro poznaje portugalsku kulturu, njihovu recentnu literarnu produkciju. Njegov izbor je bio fantastičan. Odavno nisam u rukama imao tako inspirativan roman, crnohumorni i subverzivni, tematski višeslojan, emotivan i uzbudljiv. Galerija živopisnih likova i siže koji je napet, izuzetno scenski potentan za teatarsku dramatizaciju koju je odlično učinila moja višegodišnja suradnica Željka Udovičić-Pleština.

NACIONAL: Prvi put radite u GKM-u, kako je došlo do te suradnje i što vam je najdraže u procesu?

Već dulje se dogovaramo da dođem u teatar koji pod umjetničkim vodstvom Ive Perkušića doživljava malu umjetničku renesansu. Iz njihovih predstava zrače timski duh, zanesenost i strast, predanost kazalištu na nivou fanatične scenske energije kojoj ne možete odoljeti. Često radim u velikim teatarskim kućama, s ogromnim ansamblima u mainstream institucijama koje su oboljele od birokratizma i tromosti, lijenosti duha koja se odražava na pozornici kroz anemične, konvencionalne predstave komunalnog karaktera. Srećom, GKM je sve suprotno tome i nosim izuzetno pozitivne dojmove koji su mi, iskreno govoreći, vratili nadu da je još uvijek moguće studiozno i kreativno raditi u teatru.

NACIONAL: Koliko je teže, ili lakše, raditi s posve novim ljudima? Što ste naučili iz tog procesa?

S obzirom na moje profesionalno iskustvo, odavno su me u teatru prestali zanimati uspjeh, prijem predstave, njen festivalski ili kompeticijski potencijal. Usredotočen sam na probe, kreativni proces kroz koji otkrivam suradnike, glumce, samog sebe u intenzivnom dijalogu sa scenskim materijalom koji postavljamo na pozornicu. Volim taj vječni početak iz nule u teatru, s bijelim prostorom na papiru između replika gdje tražimo emotivne impulse koje pokušavamo materijalizirati kroz pokret, riječ, gestu… Pronaći smisao i značenje, kontekst i korelaciju teksta s vremenom u kojem živimo. U Splitu sam u tom procesu radio s inspirativnim glumcima, koji su hrabro i bez kalkulacija, tehničkih spremljenih glumačkih ladica, izišli iz zone komfora i dali najbolje od sebe. Moje je bilo da ih vodim, ispratim i tražim nijanse u kojima je ponekad skrivena poezija ovog rukopisa briljantnog Valtera Huga Mãea.

NACIONAL: Na čemu je fokus kad je u pitanju ovaj tekst?

Posebno me je zanimao socijalni i egzistencijalni aspekt romana, glavna junakinja sa socijalne margine u potrazi za srećom. Njezin život je okrutan, iscrpljujući na poslu i u kući, u potrazi je za smislom, sadržajem života koji treba ljubav i dostojanstvo. Kada spozna moć ljubavi i otkrije ljepotu umjetnosti, otvorit će se cijelom svijetu iz neočekivane i feminističke, pobunjeničke perspektive. Doživljava ljubav kao umijeće i prosvjetljenje koje postaje njezino oruđe u borbi za istinu koja će joj konačno donijeti slobodu.

NACIONAL: Zvuči tako konačno – apokalipsa. Je li radništvo danas doživjelo apokalipsu?

Mi smo uvijek u klasnoj borbi u poziciji nedovoljnosti. A što je aktualna društvena struktura negoli rezultat prošlih klasnih borbi? Uvijek će postojati društveni odnos: ja sam radnik, a ti si kapitalist! Tu počinje i završava klasna borba: ti posjeduješ sredstva za proizvodnju, ja ne. Biti radnikom – a o tome piše najbolje Marx – tu jest sadržana cijela povijest čovječanstva i društvenih odnosa. Radnici nisu rođeni kao radnici, sve je to rezultat klasne borbe. Mene će uvijek zanimati da u svojim predstavama istražujem kako ljudi prakticiraju međusobne odnose, kako ih mijenjaju i što pritom čine. Vidite, odrastao sam kao radničko dijete, iz takve sam obitelji i nekako znam što je borba za kruh. S time se morate nositi kao čovjek u različitim životnim iskušenjima. Otkako su se ljudi ponadali socijaldemokraciji kao političkoj grupaciji koja će biti njihova egzistencijalna pesnica u pluralnom društvu, dogodio se niz ideoloških i političkih „izdaja“ koje danas odražavaju društvene odnose dominacije i interesa kapitala nad ljudskim životom kao najjeftinijom robom, što je za mene apokalipsa humanizma.

U predstavi igraju glumci splitskoga Gradskog kazališta mladih. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: U središtu priče su dvije čistačice i njihove sudbine s dna radničkog društva. Što one zapravo predstavljaju, kakvima ih vidite?

One su onaj Portugal koji nećete vidjeti u turističkim promotivnim programima. U zemlji „nježnih ljudi“, kako jedan lik iz romana idealizira Portugalce, a kao primjer navodi revoluciju koja je u toj državi izvojevana cvijećem, postoji, međutim, i nevidljivi svijet teškog, mukotrpnog života koji je sličan imigrantskom kruhu došljaka koji su preplavili zapadne prijestolnice. Ruke ispucane od teškog rada, tijelo koje više nema snage preživljava socijalni darvinizam kapitalističkog društva gdje je novac postao Njegovo Veličanstvo Bog.

NACIONAL: S obzirom na mala primanja, žene dopunjavaju kućni budžet naricanjem po sprovodima. To je, pretpostavljam, autorov način podcrtavanja te neke beznadnosti koju danas osjećaju radnici?

Iako je njihova egzistencija konvulzivna, njih dvije ne napušta eros života. Zadivljuju ti instinkti samoodržanja i smisao za humor. Iako im je život tjeskoban, one se ne predaju. Takvi karakteri jesu heroji svakodnevice, često ih nismo ni svjesni u svojoj radnoj okolini, čak i u obitelji. Oni ne očekuju lagodan život, ali se vesele jutarnjem suncu i stoički podnose mukotrpan dan. Možda smo se mi već navikli na kulturu plača i samosažaljenja kao stupce crnih kronika s tragičnim završetkom, ove radnice u našoj predstavi imaju poklič za život.

NACIONAL: Dvije junakinje ne osjećaju beznadnost samo na poslu i u radu, već i u ljubavi. Taj osjećaj nemoći sve je prisutniji što ovaj tekst čini jako aktualnim. Biste li se složili da su ljudi danas nekako nezadovoljniji, nesretniji, tužniji? Iako možda imaju više mogućnosti, svejedno prevladavaju takvi osjećaji, kako to komentirate?

Vaše pitanje je antropološke naravi. Pokazalo se, naime, da značajan dio ljudi, možda čak i većina, uopće ne želi slobodu i sreću. Takvi ljudi ne samo da preziru vlastitu slobodu, nego ih posebno iritira i sloboda drugog i drugačijeg. Umjesto da teže udobnosti i užitku, spremni su se žrtvovati za takozvane „više ciljeve“, obično su to patriotske ili etničke kolektivističke tlapnje. Možda vam to zvuči banalno, ali neki ljudi su jednostavno zli i sa zadovoljstvom rade opake stvari koje drugima donose štetu ili patnju. Ritam novog vremena preoblikuje ljudski karakter koji je uglavnom usmjeren na imperativne zadatke koji su ispred. Nismo prisutni u vremenu koje upravo traje i tamo gdje upravo jesmo. Nismo usmjereni na sadašnjost, ne osjećamo mirise, promjene u prirodi, ljude oko sebe… Stalno računamo kapitalistički unaprijed, fokusirani na ono što treba uraditi da bismo preživjeli, zaradili, opstali.

NACIONAL: Radnici su i danas „na udaru“, nakon katastrofalne pretvorbe i privatizacije danas imamo problem s iznimno malim plaćama, inflacijom koju više nitko ne može pratiti. Kako vidite položaj radnika danas?

U javnom i političkom prostoru svjedočimo zatiranju klasnog pitanja i zamjeni kategorije radnika i radnica kategorijom „Bošnjaci, Srbi, Hrvati – konstitutivni narodi“, što ne počiva ni na kakvoj društvenoj solidarnosti već štetnom nacionalizmu koji je poslužio kao paravan završenom procesu pljačke društvenog vlasništva. Sve je to rezultiralo bijednim socijalnim stanjem radničke scene, koja se danas suočava s niskom ili neadekvatnom plaćom, velikim radnim opterećenjem, neplaćenim i prekovremenim radom, lošim i nesigurnim radnim uvjetima, kao i čestim mobbingom te bullyingom na radnom mjestu. Nažalost, radnici i radnice čija se prava krše često i očigledno, šute i trpe, sve dok situacija ne postane toliko loša da se više ništa ne može učiniti. Onda su i akcije koje se na kraju poduzimaju više posljedica očaja, a ne organiziranog i promišljenog otpora. Vidjeli smo na bezbroj primjera da radnici i radnice kreću u akciju tek onda kada je poduzeće toliko uništeno dugovima da se gotovo ništa više ne može učiniti.

NACIONAL: Veliki je izazov u Hrvatskoj dolazak stranih radnika, potrebnih za gospodarstvo, ali s obzirom na to da dolaze iz potpuno drugačijih kultura, postoji problem prilagodbe i integracije. Ne znam je li i u Bosni i Hercegovini sličan problem, ali to je specifično i za brojne druge zemlje, posebno europske. Kako gledate na tu situaciju?

Društvene i regionalne nejednakosti glavne su pokretačke snage – pored ratova – za masovnu imigraciju. Imigracija je posljedica nejednakosti. U budućnosti koja nam stiže, emigracija je najveći izazov. Širi se jaz između siromašnih i bogatih zemalja i milijuni ljudi – korak po korak – gube mogućnost za opstanak, mogućnost da prežive u vlastitom domu. Gubitak šanse za opstanak posljedica je ljudskih faktora. Nesreću imigranata zloupotrebljavaju ekonomski profiteri, ali ona istovremeno pruža mogućnost dobromislećim ljudima da učine nešto humano i lijepo tako što će ih prihvatiti. To je i paradoksalna i dijabolična kombinacija. Jedni ekonomski profitiraju tako što eksploatiraju strane migrante, a drugi “profitiraju” emotivno, angažirajući se u individualnoj pomoći.

NACIONAL: Više od 30 godina bavite se umjetničkim radom, a u rodnom Sarajevu upamćeni ste po tome što ste nakon opsade grada obnovili MESS i uspješno ga vodili idućih deset godina, a tijekom opsade ste režirali predstavu “Zid“. Je li vam se teško prisjećati tih vremena?

Nije mi emotivno teško o tome govoriti, više je sjetno, ma koliko to zvučalo čudno. Moj profesionalni prvijenac s predstavom „Zid“ trajno me obilježio kao redatelja i čovjeka jer je ratno iskustvo zajedništva, solidarnosti i otpora prema nasilju, zlu i destrukciji postalo za mene etički postulat neodvojiv od teatarske estetike. S tim osjećajem uzvišenosti profesije i važnosti umjetnosti ušli smo u postratno doba, entuzijastično, fanatično i radno. Iz sadašnje perspektive to izgleda nedostižno i kao pogled u nostalgiju kada je umjetnost bila važna kao kruh i voda.

‘Tko ne vjeruje da teatar može promijeniti pojedinca, nema se razloga baviti tim poslom’. FOTO: vana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Kazalište, ali i glazba i brojni drugi vidovi umjetnosti nisu u Sarajevu zamrli tijekom opsade grada. Moglo bi se reći da koliko god je to vrijeme bilo teško i tužno, bilo je i jedinstveno, ljekovito. Je li vam to iskustvo pomoglo u radu ili osobno i kako?

Sigurno, to je iskustvo koje je životno nepotrebno, ali se redateljski tješim da mi dijagnosticirani PTSP ima uspješan teatarski background.

NACIONAL: Koliko je kazališna scena u Sarajevu, ali i Bosni i Hercegovini, danas aktivna? U Hrvatskoj je, primjerice, posljednjih godina jako osnažena nezavisna scena, mladi glumci, redatelji, producenti rade svoje projekte, puno je novih lokacija, mladi nisu čekali da im se otvore mjesta u ansamblima, nego su si sami stvorili mjesta. Je li u BiH slična situacija?

Mislim da bosanskohercegovačka teatarska produkcija donosi zanimljivu generaciju mladih dramaturga, glumaca, likovnjaka, glazbenika kojima treba institucionalne pažnje i sistemske njege kako svoj talent ne bi odnijeli iz države. Nažalost, siromaštvo i europska periferija u zemlji strašne korupcije tjeraju mlade umjetnike da svoju sreću traže izvan granica BiH. To se u protekle tri, četiri godine mijenja promjenom vlasti u BiH, koja pokazuje otvoreniju želju za proeuropskim putem od prethodnika koji su kroz nacionalne mitove o ugroženosti naroda držali građane taocima. Nažalost, takve tendencije i dalje su snažne i to je ono što može uništiti budućnost, čak i krhki bosanski mir.

NACIONAL: Zašto volite kazalište, kakav je osjećaj vidjeti da je predstava koju ste režirali uspješna, da je publika voli?

Tko ne vjeruje da teatar može promijeniti pojedinca, to jest onog gledatelja koji dođe na predstavu, nema se razloga baviti tim poslom. A to vam je kao da mijenjate kozmos zato što je svaki čovjek u dvorani mikrokozmos za sebe. Vjerujem da ako promijenimo sebe, možemo promijeniti i društvo. Teatar zna biti čudesno uzbudljiv te nas, pored ljepote plemenitosti i uzvišenosti, učiti i suosjećanju i biti koristan u tom smislu da osvijetli trenutak u kojem živimo, poruči nam da nikad nismo sigurni u svojoj „ušuškanosti“ i da nam se u jednom trenutku može dogoditi da netko zakuca i na naša vrata. Zato preferiram otvoreno kazalište za novo i rubno, istraživačko i radikalno u propitivanju scenskog izraza. I sam se trudim riskirati, bolje se osjećam u neuspjelom pokušaju nego da radim i gledam dosadne repertoarne predstave koje gode malograđanskoj publici, da se, ne daj Bože, ne uznemire ili zapitaju o bilo čemu u teatru. Teatar je prostor u kojem se može još slobodno misliti.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon Splita?

Očekujem na jesen promociju igranog filma koji sam snimao. Radi se o filmu prema scenariju Viktora Ivančića, uz koscenarista Emira Imamovića Pirkea. Okupio sam glumačke legende iz regije poput Rade Šerbedžije, Zijaha Sokolovića, Jasne Diklić, Mirjane Karanović, Branke Petrić, Miralema Zubčevića, Vladimira Jurca, Mete Jovanovskog, Ksenije Pajić, Branke Petrić, Kaće Dorić, Ermina Brave, Albana Ukaja, Aleksandra Seksana, Nikše Butijera, Ermina Sijamije, Vedrane Božinović, Snežane Vidović, Selme Mehanović i mnoga druga poznata lica iz kazališta i filma. „Paviljon“ je crnohumorna priča puna optimizma, a žanrovski je atipična detekcija posljedica rata i divljačke, kvaziliberalne i kvazidemokratske transformacije naših društava. Priča prati grupu stanara staračkog doma Paviljon koja se odlučuje na oružani ustanak nakon što su godinama trpjeli torturu zaposlenika i za svoj novac dobivali sve lošiju uslugu.

Muškarci i žene u poznoj životnoj dobi, pomoću ilegalno nabavljenog naoružanja, zauzimaju Paviljon, a upravu i medicinsko osoblje uzimaju za taoce te ulaze u sukob sa snagama reda. Međutim, naizgled bezizlaznu situaciju pobunjenici uspijevaju pretvoriti u svoju prednost zato što dobivaju pažnju medija s obzirom na to da do talačke krize dolazi u izbornoj godini. Pobunjenici tako uspijevaju manipulirati političkom elitom jer na njihove reakcije značajno utječe činjenica da se bliže izbori, a što je i regionalna realnost današnjice.