Dina Levačić 26-godišnja je daljinska plivačica iz Splita koja je nedavno preplivala Gibraltarska vrata, peti od ‘Velikih sedam’ maratona. Za Tempo govori o motivima, podršci roditelja i moru

Noću je morski svijet posebno zastrašujući. Na Catalini, stjenovitom otoku uz obalu južne Kalifornije, u ponoć je stala na podest broda, duboko udahnula, spremna za još jedan veliki plivački pothvat u Tihom oceanu. U tom trenutku pored broda pojavilo se jato riba i naglo je iskočio morski lav. Zatvorila je oči, skočila u ocean i nastavila plivati zatvorenih očiju. S čepićima u ušima ionako čuje samo vlastite misli i šum moćnog, otvorenog oceana. Važno je samo zadržati pozitivne misli, zna to jako dobro.

Na Havajima, preplivala je Molokai kanal. Kreće se po mraku jer dionicu treba završiti za danjeg svjetla, toliko je negostoljubiva obala za izlazak. Skočila je u nepreglednu vodenu površinu ni ne želeći znati čega sve ispod ima. Ubrzo, digli su se ogromni valovi, veći od tri metra. Počela je povraćati. Na brodu koji inače prati daljinske plivače i na kojem su kapetan, službeni promatrač i medicinsko osoblje, povraćali su njezini roditelji. Nemilosrdni valovi valjali su sve pred sobom. Počela je padati kiša. Ubrzo, uletjela je u jato portugalskih galija. Zovu ih još i modrim loptašima, opasni je to žarnjak koji nalikuje meduzi. Bilo ih je bezbroj, plutali su uokolo i pekli joj ruke i noge izazivajući neopisivu bol. Počela je plakati. Žena u kajaku koji ju je pratio počela ju je tješiti: Još pet minuta, ajde, izdrži, još pet minuta… Nakon što su je do kraja spržile zločeste meduze koje to nisu, plivala je još osam sati. Pred samim ciljem, a već je bio dan, pod sobom je ugledala morske pse. Nakon mučnine, pečenja, uboda i boli, bilo joj je sasvim svejedno. Isplivala je punih 13 sati. Kasnije, mama joj rekla da je dobro što je bila noć pa nisu vidjeli divovske valove.

‘Nevjerojatno je što sve čovjek može izdržati, glava je čudo. Kada nastupi kriza, u toj borbi glave i tijela pobjedu odnese pozitivan stav’

„Nevjerojatno je što sve čovjek može izdržati, glava je čudo. U preplivavanjima baš su takvi trenuci prijelomni. Kada nastupe bol i kriza, da u toj borbi glave i tijela pobjedu odnese pozitivan stav“, govori mi Dina Levačić, 26-godišnja Splićanka, naša daljinska plivačica koja je isplivala pet od takozvanih „velikih sedam“ – dakle, sedam najprestižnijih – svjetskih plivačkih maratona. To su: La Manche između Velike Britanije i Francuske, Gibraltar između Španjolske i Maroka, Catalina između otoka Catalina i obale Kalifornije, Kaiwi ili Molokai kanal na Havajima, između otoka Molokai i Oahu, kanal Tsugaru u Japanu između otoka Hokaida i Honšua, Sjeverni kanal između Sjeverne Irske i Velike Britanije te Cookov prolaz između Južnog i Sjevernog otoka na Novom Zelandu. Ostali su joj Sjeverni kanal i Cookov prolaz. Planira i to obaviti, pripreme su u tijeku, govori vedro Dina. Nedavno je razveselila javnost preplivavši Gibraltarski tjesnac, a povijest daljinskog plivanja bilježi i da je u 90 dana isplivala trostruku krunu – mostove Manhattana u New Yorku, spomenuti otok Catalinu u kalifornijskom zaljevu te La Manche.

More je za nju život, pokojni djed je s otoka Ista, ima i vlaške i fetive splitske krvi, od svega pomalo, smije se Dina. Pamti djetinjstvo s djedom, često su išli u ribe, nikada se nije plašila modrih dubina. S četiri i pol godine roditelji su je upisali u plivački klub Grdelin. S devet godina isplivala je svoj prvi maraton u Omišu i zaljubila se u daljinsko plivanje. Uz bazenska natjecanja, krenula je plivati maratone raznih duljina, nizati svjetske kupove. U Grdelinu je plivala duže discipline, 400, 800 metara. Trener joj je bio Slaven Šitić, čija je kći Karla Šitić također uspješna daljinska plivačica. Sve se poklopilo, stvorila se ekipa koja je krenule plivati maratone. „I onda te to gura naprijed, grupa koja slično razmišlja veliki je motivator“, ističe Dina. Vodile su je dječja radoznalost i želja za pomicanjem vlastitih granica, koja još nije iščeznula. Više ne pliva natjecateljski u bazenima, kao članica Kluba daljinskog plivanja Split posvetila se preplivavanjima. Danas su iza nje 22 godine plivačke karijere, a od toga je više vremena provela u bazenu na Poljudu nego u moru. Međutim, u zadnje vrijeme uglavnom samo trenira u moru i rijekama, otvorenim vodama, po mogućnosti što hladnijima. „Ne podnosim trenirati u toplom moru, to je nešto strašno“, govori kroz smijeh. Zato u vrućim ljetnim danima odlazi na Cetinu ili Jadro, pašu joj te ledene krške ljepotice.
Mama Željana i tata Mladen prate je od njezine devete godine na svim maratonima. Nešto su se, kaže Dina, rekreativno bavili sportom, tata je danas i triatlonski sudac, starija sestra Damjana neko vrijeme je trenirala plivanje, ali nisu profesionalni sportaši, naglašava.

Dina Levačić s majkom Željanom i ocem Mladenom koji se nikada nisu profesionalno bavili sportom, ali joj daju veliku podršku. FOTO: Privatna arhiva

„Mama sve prati, stoji na brodu i nadgleda sva preplivavanja, ipak su to ekstremi, mislim da bi mamu izdalo srce da nije fizički nazočna, a jednako tako i tata. Kolike sate su proveli u autu na parkingu čekajući da mi završi trening, to nitko ne zna. Uvijek su davali podršku, da sam u jednom trenutku rekla da želim biti astronaut, rekli bi – u redu, mi ćemo te podržati, a ti se potrudi da to postane stvarnost. Na tome sam im beskrajno zahvalna“, kaže Dina. Djetinjstvo i rana mladost sportaša ispunjeni su velikim radom i odricanjima, što ih kasnije oblikuje u izdržljive osobe.

„Na maratone nas je išlo nekoliko, kombinirali smo prijevoz kako smo znali i umjeli, kretalo se u dva u noći, stiskali bismo se na sjedištima, spavalo se svugdje, jelo se svašta, hrpa je to nekome neshvatljivih odricanja. Većini sportaša u Hrvatskoj je tako, posebice u počecima, a mnogima ni kasnije ne bude puno glamuroznije“, kaže Dina.

Preplivavanja su, kaže, od početka jedna velika igra živaca. Termini se rezerviraju minimalno dvije, tri godine unaprijed. Postoje duge liste čekanja, ograničen je broj ljudi godišnje koji mogu preplivati određeni kanal. Primjerice, Gibraltar je čekala šest godina. Potom organizator javi termine i ponudi tjedan dana. „I onda strepiš hoće li unutar tog tjedna biti makar jedan dan dobro vrijeme, da se može plivati, jer su to uglavnom lokacije s problematičnim vremenskim uvjetima. Ako te vrijeme ne posluži, vraćaš se doma neobavljena posla. Svaka lokacija ima neke svoje specifičnosti, konkretno, na Gibraltaru je problematičan vjetar iznad 10 čvorova, ne smije biti magla, problem je i jaka struja. La Manche također ima opasan vjetar koji stvara velike valove. Meni se dva puta dogodilo da sam plivala osmi dan, jedan dan nakon određenog termina, bilo je dosta dramatično. Uvijek postoji ta strepnja, kako majka priroda odluči“, opisuje Dina.

Od njezinih preplivavanja najduži su Havaji 13 sati i 7 minuta, najkraći je bio Gibraltar, 3 sata i 3 minute. La Manche je plivala 11 sati i 42 minute, Catalinu 9 sati i 48 minuta i Tsugaru u Japanu 7 sati i 13 minuta.

Svaka od tih destinacija nosi neke svoje izazove. U La Mancheu su tankeri i trajekti. Na Gibraltaru ima dosta dupina i kitova. Novim Zelandom vlada jako nepredvidivo vrijeme, u Japanu su meduze i tune koje, srećom, kaže, nije vidjela. Većinu vremena, dok pliva, ne vidi ništa.

Na glasu kao najteži upravo je Sjeverni kanal. Hladan je, negostoljubiv. Plivač, inače, može uzeti pauzu i plutati, ali ne smije taknuti brod. Dina zastane svakih 20 minuta da se napije energetskih pića koja joj s broda pružaju na štapu. Ne jede ništa. Neki njezini kolege jedu razne juhe, ona ne. Prema već tradicionalno postavljenim pravilima, daljinski plivač na sebi smije imati samo kupaći kostim, kapicu na glavi, čepiće u ušima i dozvoljeno je namazati se zaštitnom kremom. Nema nikakvog plivačkog odijela koje bi grijalo. „Onda bi se smatralo da svatko to može preplivati“, napominje Dina.

Prije dvije godine nije uspjela u pokušaju preplivavanja Sjevernog kanala između Irske i Škotske, odustala je, naime, pet kilometara prije cilja zbog izuzetno teških uvjeta. Smatra to svojim neuspjehom.

Dina Levačić priprema se za preplivavanje preostala dva velika maratona, a to su Sjeverni kanal između Irske i Škotske i Cookov prolaz. FOTO: Privatna arhiva

„Radi se o iznimno hladnom moru, bilo je oko 13 stupnjeva, ja sam plivala već 11 sati kada sam upala u hipotermiju. Mama i drugi ljudi koji su bili u organizaciji na brodu, prepoznali su da sam u problemu. Plivaš, pothladiš se, pa onda sve sporije plivaš i tako se sve više hladiš, uđeš u opasni začarani krug. Tog dana nije bio moj dan. Izvukli su me van, ne sjećam se detalja, duboko sam to potisnula jer doživljavam to kao neuspjeh“, kaže Dina.

Što čovjeka motivira da ide tako daleko i gura krajnje granice? Njoj osobno to predstavlja izazov, način da vidi kako može svladati prepreke, što joj se onda odražava i na životne aspekte izvan plivanja, kaže.

„A što čovjeka motivira da sjedi kući ili živi pod staklenim zvonu, mogli bismo i tako postaviti stvari. Doduše, nema svatko privilegiju i mogućnost okušati se u ovome poput mene i ja sam vrlo zahvalna na svakoj dobivenoj prilici“, kaže Dina.

Plivački maratoni su financijski zahtjevni. Brod koji prati plivača, papiri, avionske karte i smještaj, za udaljene lokacije troškovi su veliki

Osim što su nevjerojatno ekstremni, plivački maratoni su i financijski zahtjevni.

„Moglo bi se reći da su preplivavanja skupa. Treba platiti brod koji prati plivača, to je nekoliko desetaka tisuća kuna, papiri koštaju oko pet tisuća kuna, potom, avionske karte i smještaj, za neke udaljene lokacije može se svota jako visoko popeti“, kaže Dina. Naglašava da je zahvalna svim dosadašnjim sponzorima, posebice lokalnoj zajednici koja je prati i podržava. U međuvremenu, između osvajanja najluđih svjetskih kanala i tjesnaca, Dina je završila Edukacijsko rehabilitacijski fakultet u Zagrebu. Iz glavnog grada odmah se vratila u rodni Split, gdje u Centru za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“ radi kao edukacijski rehabilitator s djecom s teškoćama u razvoju.

„Radim puno radno vrijeme, za preplivavanja moram uzeti godišnji odmor. U poslu primjenjujem snagu koju koristim u plivanju, ono mi je inspiracija. Posao rehabilitatora, baš kao i daljinsko plivanje, traži puno strpljenja, snagu i mir, i to onda kada sve pođe po zlu. Pomaci su mali i treba biti strpljiv u terapijskom radu s djecom“, naglašava Dina.

S devet godina Dina Levačić isplivala je svoj prvi maraton u Omišu i zaljubila se u daljinsko plivanje. Iza nje su 22 godine plivanja. FOTO: Privatna arhiva

Slobodnog vremena nikada nije imala na bacanje, život sportaša ne poznaje ni velika lumpovanja, ipak, gleda da s prijateljima i dragim ljudima pronađe vremena za druženje.

„Jedna prijateljica mi kaže: ‘Dina, sve je to super, ali gle, ti si luda. Ono, nisi ti luda za dijagnozu, samo si ovako luda i to je okej.’ A meni i mojim roditeljima je to postalo uobičajeno. Hoću reći, tek kada mi netko sa strane kaže, osvijestim što sam sve zapravo prošla“, zaključuje Dina Levačić.

Njezin cilj je završiti projekt, još su dva preplivavanja ostala da zaokruži „velikih sedam“. Kriza je svakog drugog dana, ali nema odustajanja, poručuje plivačica puna snage i planova.