Ovih dana u prodaji se pojavio album “Bërbili – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa”, koji potpisuje autorski dvojac Dina e Mel, uz gostovanje Miroslava Tadića, Edina Karamazova i Yvette Holzwarth. U pitanju je jedinstveni glazbeni i etnomuzikološki projekt zadarskih glazbenica Dine Bušić i Melite Ivković u kojem se kroz deset skladbi obrađuju i oživljavaju danas gotovo zaboravljene pjesme Arbanasa, koji su se u 18. stoljeću u bijegu pred Turcima doselili sa Skadarskog jezera u Zadar i s vremenom stvorili autentično kulturološko naslijeđe. Arbanaški jezik na popisu je 24 ugrožena svjetska jezika i danas ga, navodno, govori svega 300 ljudi, i to uglavnom u zadarskom naselju Arbanasi, po kojem je i nazvan. Riječ je o jeziku arhaičnog ili gegijskog narječja albanskog jezika, a nastao je miješanjem albanskog, talijanskog i hrvatskog jezika. Zasluge za doseljenje Arbanasa u Zadar danas se uglavnom pripisuju tadašnjem zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću iako je zapravo doseljavanje Arbanasa inicirala tadašnja Mletačka Republika s idejom da oživi dio zadarskog zaleđa. Dolazak Arbanasa podijeljen je u tri velike seobe u periodu od 1726. do 1733. godine. Mletačka Republika novim je doseljenicima dodijelila zemlju na području današnjeg Zemunika, gdje su predvidjeli naselje, međutim, tadašnji zadarski kanonik, ujedno i veleposjednik, don Ivan Grisogono ustupio je svoju zemlju u blizini lazareta Svetog Marka pa tako dio Zadra danas nosi naziv Arbanasi. Iako ne postoji nekakvo sustavno proučavanje povijesti i kulture Arbanasa, velikim i važnim dijelom smatra se knjiga dr. sc. Aleksandra Stipčevića, arheologa, povjesničara i albanologa koji je bio redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu, “Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa” iz 2011. godine. Među poznatijim Arbanasima su glazbenici i skladatelji Pavle i Valter Dešpalj, političari Josip Giergia i Božidar Kalmeta, sportski novinar Hrvoje Macanović te pjevači Mladen Grdović, Tomislav Ivčić i Đani Maršan, glumica Doris Pinčić Rogoznica, kao i mnogi drugi manje ili više eksponirani stanovnici Zadra.

Album je objavljen za etiketu Nota Bene, a snimao ga je u crkvi Marijina uznesenja na otoku Zlarinu, zbog njene specifične akustike, tonski snimatelj Marin Fulgosi. Jan-Eric Persson, jedan od vodećih autoriteta na području zvuka u Europij miksao ga je u Švedskoj, a ilustracije za izdanje ustupio je akademski slikar Josip Zanki. Grafički dizajn potpisuje Duje Medić. Gitaristica Melita Ivković klasičnu naobrazbu stekla je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Klasičnom glazbom bavi se kroz skladanje i aranžiranje te solističko i komorno muziciranje, uz česte izlete u world music. Članica je Zagrebačkog gitarističkog kvarteta.

Zadranka Dina Bušić je muzikologinja, pjevala je u zborovima, klapama i kulturno-umjetničkim društvima, dok je solo pjevanje učila kod Stojana Stojanova Gančeva. Pisala je glazbenu kritiku u dnevnim novinama i radila kao profesorica glazbene kulture. Bila je glazbena producentica u HNK Zadar i ravnateljica Koncertnog ureda Zadar. Uredila je i napisala glazbene monografije posvećene Zadarskom komornom orkestru i zadarskoj Glazbenoj školi Blagoja Berse te je organizirala brojna izdanja Glazbenih večeri u Sv. Donatu. Trenutno obnaša funkciju pročelnice za kulturu i sport Grada Zadra. U razgovoru za Nacional govorila je o albumu “Bërbili”, što na arbanaškom znači slavuj, koji je kruna projekta o arbanaškoj glazbi i suradnje Dine e Mel.

NACIONAL: Jako je zanimljiv početak rada na ovom projektu još 1999. godine. Kako su vas privukle pjesme zadarskih Arbanasa?

Studirala sam na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Negdje na drugoj ili trećoj godini studija profesorica Naila Ceribašić svima je zadala seminarski rad kroz koji smo imali zadatak snimiti napjeve, istražiti ih i tekstovima obraditi i interpretirati zabilježeno. Sugerirala nam je da se pozabavimo napjevima za koje mislimo da su manje poznati, možda čak i nepoznati ili su pak iz kraja iz kojeg potječemo. Našla sam se tako u zanimljivoj ulozi etnomuzikologa pa sam se odvažila upustiti u istraživanje nečega što široj hrvatskoj javnosti, ali i samoj etnomuzikologiji, nije bilo poznato. Snimila sam napjeve zadarskih Arbanasa.

NACIONAL: Pretpostavljam zato što i sami potječete iz arbanaške obitelji?

Po majci sam arbanaška i uz Arbanase sam vezana jer je moja obitelj do moje trinaeste godine živjela na samom rubu tog zadarskog naselja. U kući bake i djeda arbanaški se govorio, ali rijetko. Osim njih govor je poznavala samo još moja mama, koja je bila najstarija od triju sestara, te je on bio rezerviran za obiteljske tajne, kao i nama malima zabavne i temperamentne svađe bake i djeda. Mi maleni znali smo tek pokoju riječ i, naravno, sve psovke! Kako smo živjeli na rubu naselja, bliže gradu i okruženi gradskim obiteljima, arbanaški se kod nas govorio rijetko, a moja majka kaže da su joj se gradska djeca nerijetko i rugala kada bi je čula da njime govori.

NACIONAL: Jesu li se pjevale arbanaške pjesme?

Puno vremena provodili smo s rođacima iz Arbanasa, bakinim sestrama i braćom. Na svakoj obiteljskoj fešti se pjevalo. Pjesma je uvijek bila dio druženja i svi su imali sluha, dapače, prekrasne glasove. Meni su najljepši bili glasovi Nada Matešića, bakina brata, i Ante Matešića, prvog rođaka, brata Bepa Matešića, koje sam obožavala slušati kako pjevaju. No pjesama na arbanaškom se ne sjećam. Možda sam ih slučajno propustila, možda sam ih i čula, ali nisam obraćala pažnju, a možda se većina Arbanasa u to vrijeme, što je normalno i opravdano, htjela što više asimilirati u urbano tkivo grada pa su me kao dijete, eto, te pjesme zaobišle.

NACIONAL: Koliko vam je to nedostajalo pri radu na ovom albumu?

Možda je to i dobro jer u trenutku kada sam radi seminarskog rada, u božićno vrijeme, došla u Zadar i otkrila da moja baka Ermana Stipčević i moj djed Ante Stipčević itekako znaju pjesme na arbanaškom, na te sam napjeve tada, kao mlada studentica muzikologije, gledala sasvim drugačije. Ponekad pomislim da se ne bih ni sjetila zabilježiti ih da sam ih znala. Često ono s čim se identificirate i što vam je poznato uzimate zdravo za gotovo. Osvijestila sam to kad su mi se neki Arbanasi, i to glazbeno obrazovani pojedinci, tijekom rada na ovom albumu čudili što se bavim “tim našim pjesmuljcima”.

NACIONAL: Koliko je teško razumjeti i naučiti arbanaški govor i koje su mu značajke?

O arbanaškom govoru puno bi bolje mogla govoriti profesorica Maximiliana Barančić rođena Karuc. Ona se, naime, kroz rad udruge “Vicko Zmajević” intenzivno bavi promocijom arbanaškog govora, vrijedno piše udžbenike, rječnike, radi s djecom i odraslima, vodi računa o tome da se on ne zaboravi. Što se tiče samog govora, on je svojevrsni amalgam između albanskog koji je, s obzirom na to da su Arbanasi u Zadru već nešto manje od 300 godina, dosta arhaičan. No, kako vidite, to nije jezik, već govor, jer u pisanom obliku i u gramatičkom smislu nije postavljen u određene okvire. Osim toga, kroz desetljeća i stoljeća života u Zadru u njega su penetrirale brojne riječi na hrvatskom i na talijanskom. Značajno je spomenuti i da Arbanasi imaju jedinstvenu intonaciju kad govore hrvatski i nerijetko imaju problema s padežima, ali i drugim gramatičkim zahtjevima našeg jezika. Postoji niz šala na račun Arbanasa, koji i nakon skoro tri stotine godina griješe kad pričaju hrvatski. Baka i djed su međusobno pričali arbanaški, no ja s njima nisam živjela pa, nažalost, nisam naučila. Na primjer, moj prijatelj i rođak, inače glumac u HNK Osijek Duško Modrinić, koji je po majci Mazija, živeći s bakom u kući naučio je jezik i danas su on i njegova braća vjerojatno najmlađi govornici u Arbanasima. Meni je arbanaški melodičan, jako lijep kad se pjeva.

NACIONAL: Je li bilo teško prikupiti pjesme? Pretpostavljam da su uglavnom sačuvane usmenom predajom?

Nije bilo teško. Bilo je zabavno. U to vrijeme, kao studentici, kupovina diktafona bila mi je veliki izdatak, no isplatilo se. Baka i djed otpjevali su mi dvije, tri pjesme te me zatim uputili na svoje kumove, rođake i prijatelje, mahom pjevače arbanaškog crkvenog zbora Vicko Zmajević, poznatog po tome što je još 1979. u izdanju Jugotona snimio vinil ploču, zahvaljujući entuzijazmu svog osnivača Dara Kalmete. Snimila sam tako Anu Perović, sopranisticu zbora, Nina Vladovića Relju, Petra Učija Perovića, Efu Maršan, Klaru Maziju, Anu Modrinić Mazija i ostale. Svoj rad sam prezentirala u Hrvatskom društvu skladatelja s još nekoliko studenata za koje je profesorica smatrala da imaju najzanimljivija istraživanja. U fazi rada na albumu upoznala sam Bernarda Kotlara, Arbanasa koji već godinama s velikim entuzijazmom prikuplja raznoraznu građu vezanu uz Arbanase, te mi je i on pomogao, kako svojim snimkama tako i znanjem.

NACIONAL: Koliko vam je bio bitan povijesni segment?

Povijesni segment je strašno važan. Važan mi je i taj protok vremena od djetinjstva do istraživanja, pa od istraživanja do danas. Važan je zato što se odnos prema baštini promijenio. Danas na nju gledamo sasvim drugačije negoli prije 20 ili 30 godina. Ono što je nekad uistinu bilo dio kulture, danas je na rubovima zaborava. Prijeko je potrebna valorizacija istog, njegova interpretacija i kao što je slučaj s našim albumom, slobodna reinterpretacija temeljena na ostacima, fragmentima, a ide k stvaranju nove umjetnosti temeljene na baštini.

NACIONAL: Postoji li literatura o Arbanasima i njihovoj kulturi koja vam je eventualno pomogla pri radu na ovom projektu?

O Arbanasima najsveobuhvatnije piše dr. sc. Aleksandar Stipčević, arheolog, povjesničar, albanolog koji je bio redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Njegova knjiga “Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa” (2011.) veliko je djelo koje prezentira rezultate dugogodišnjeg istraživanja svih segmenata arbanaškog nasljeđa. Oduvijek u kući imamo i Rječnik govora zadarskih Arbanasa dr. Krune Krstića. Od novije literature od velike važnosti je Udžbenik arbanaškoga govora dr. sc. Maximiliane Barančić koja za ovu godinu priprema novi rječnik. Zanimljive priče i fotografije mogu se pronaći u knjizi Bernarda Kotlara “Kazivanja naših starih o tradiciji zadarskih Arbanasa”. Navedenu literaturu imala sam priliku konzultirati za potrebe rada na CD-u, dok su sva ostala djela nastala nakon mog istraživanja.

NACIONAL: Međutim, nitko se nije ozbiljnije bavio glazbenim nasljeđem Arbanasa, kako to tumačite?

Mislim da je razlog taj što su do prije tridesetak, četrdesetak godina Arbanasi živjeli te pjesme autentično i iznutra, prihvaćali ih kao dio sebe i svog – ali živog – nasljeđa, koliko god da su one već i tada počele blijedjeti. U onom trenutku kada se one počinju gubiti, kao i drugi dijelovi tradicije, kao što vidite iz mog prethodnog odgovora, uskaču tu brojni stručnjaci, dapače, znanstvenici, i to Arbanasi, ali i osviješteni ljudi iz same lokalne sredine koji prepoznaju potrebu za očuvanjem onoga što je ostalo. Zahvaljujući njima puno toga je sačuvano, ali čitajući Stipčevića, vidi se da je mnogo toga i zaboravljeno i zagubljeno, kao na primjer arbanaško kolo koje se nekad plesalo i slično. Što se tiče napjeva, nisam bila svjesna dosta dugo koliko je taj seminarski rad bio važan. Negdje 2012. rodice iz Arbanasa nagovorile su me da osnujemo klapu. Klapa se zvala Arbanaške, a u nekoliko navrata na nastupima pjevale smo arbanaške pjesme koje sam za nas harmonizirala višeglasno. Nakon toga 2017. pjesme sam ponovno izvukla za nastup s Melitom Ivković, gitaristicom, također Zadrankom s Muzičke akademije u Zagrebu i dugogodišnjom članicom Zagrebačkog gitarističkog kvarteta, tada svojom glazbenom partnericom u jednom bossa nova projektu, a sve za potrebe promocije “Udžbenika arbanaškog govora” Maximiliane Barančić koja se održala u Gradskoj loži u Zadru. Izuzetno emotivne reakcije na taj nastup ponukale su i Melitu i mene da se upustimo u ovaj projekt koji smo nazvali “Bërbili (Slavuj) – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa”.

NACIONAL: O čemu najčešće govore stihovi pjesama Arbanasa?

Ima tu svega! Od ljubavnih pjesama koje npr. govore o dogovorenom braku i patnji za istinskom ljubavi, rugalica, zavičajnih pjesama, dječjih pjesama do pjesama o ratnim pohodima Skenderbega koje nismo uključili u ovaj CD jer nam naprosto tematski nisu odgovarale. Također, na CD-u je jedna autorska pjesma koju je 1956. napisao Daro Kalmeta, spomenuti osnivač arbanaškog zbora, inače glazbeni urednik na Hrvatskom radiju. Zatim, jedna pjesma neodoljivo podsjeća na napoletansku pjesmu “Torna a Surriento”, a prekrasan tekst o Arbanasima koje napušta napisao je Bruno Morović Grišpa. Zanimljivo je da smo obradile dvije pjesme talijanskih Arbanasa koji su stotinjak godina prije zadarskih napustili svoju zemlju. Jedna od njih je pastoralna pjesma s početka 17. stoljeća, izvodimo je s Edinom Karamazovom upravo zato što posjeduje renesansne stilske karakteristike, a druga – koju također izvodimo s Edinom koji svira saz, prekrasnu malu lutnju tankog i dugog vrata – sjetno pjeva o napuštenoj Moreji tj. Peloponezu.

NACIONAL: Ako sam dobro shvatio, jako puno pjesama temelji se na improvizaciji, u čemu su vam puno pomogli vrhunski glazbenici Edin Karamazov i Miroslav Tadić. Kako je došlo uopće do tih suradnji?

Pjesme koje sam snimila predočila sam najprije Meliti Ivković. Nas dvije smo potpuno ravnopravno nositeljice tog projekta. Naime, ona je kao iskusna glazbenica, gitaristica s 25-godišnjim iskustvom u kvartetu i sedmogodišnjim u našem duu Dina e Mel, u njih unijela, kako sama kaže, sve svoje znanje i inspiraciju u širokoj lepezi koja obuhvaća sve glazbene utjecaje kojima ovo područje obiluje – od mediteranskih, osobito talijanskih, pa preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Bliskog istoka. Na pet pjesama pridružili su se kao glazbenici, ali i kao aranžeri, Miroslav Tadić i Edin Karamazov i na Melitine temelje nadogradili vlastiti, jedinstveni pristup, a koji je pak opet kroz duboko razumijevanje glazbe koju obrađujemo, ali i nas dviju kao umjetnica, stvorio jedan homogeni glazbeni jezik. Vrlo slobodno u arbanaškim pjesmama glazbenici su improvizacijom i svojom invencijom punili segmente koji nedostaju, tako da svaka pjesma ima snažan pečat aranžera.

NACIONAL: Hoće li oni i nastupati s vama radi promocije albuma?

Ovaj album ne bi bio isti bez Miroslava, Yvette i Edina. Dakako, planiramo nastupe s njima koliko to bude moguće, s obzirom na to da Miroslav i Yvette žive u SAD-u, a Edin puno svira diljem svijeta. Prioritet su nastupi u cjelovitom sastavu. Već su dogovoreni koncerti promocije u Mimari 29. lipnja, na sceni Amadeo, koncert u Zadru itd. Naravno, u ovoj situaciji s pandemijom koronavirusa ne znamo hoćemo li ih moći održati i nadamo se najboljem. S druge strane, projekt tek sada započinje svoj život i ako bude prilike, nećemo se ograničiti i s drugim suradnjama.