Fra Ciprijan svojim je đacima osnovne škole na Kaptolu u jesen 1940. ozbiljno rekao: “Dobro pobjeđuje zlo. Zapamtite to.” Bilo je očito da fra Ciprijan čvrsto vjeruje u ono što govori. Nije bilo ni jednog razloga da ni mi ne povjerujemo fra Ciprijanu, malom, skromnom fratru s dobrim i plavim očima. Začuje se zvono koje najavi početak velikog odmora. Nakon ne znam koliko godina sreo sam fra Ciprijana na Novoj Vesi. Godine su ga smanjile, ali oči fra Ciprijana ostale su nebesko plave. Bio sam siguran da fra Ciprijan još uvijek vjeruje da dobro pobjeđuje zlo. Ja sam znao i uvjerio se da fra Ciprijan nema pravo.

SJETIO SAM SE FRA CIPRIJANA nakon sedamdeset i pet godina u Parizu. Početkom siječnja 2014. umjesto da prolazim po galerijama ili pušim cigaru pred Caféom Odessa, kao kreten sjedim pred televizorom. Tri dana gledam teroristički napad, prvo na humoristički tjednik i sljedećeg dana događaje pred jevrejskim dućanom. Prvo su dva brata upala u redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo u Parizu. Ubila su desetero novinara i njih jedanaestero ranili. Vrlo precizno na televiziji je pokazano kako.

Prvo su na dolasku ubili zaštitara. Braća Kouachi bila su točno obaviještena o rasporedu prostorija i, naravno, o situaciji u redakciji. Kamere su ih snimile kako ulaze u redakciju i kako izlaze iz redakcije. Na odlasku su usput ubili policajca na ulici, ušli u auto i odvezli se. Braću Kouachi ubila je policija nakon tri dana u blizini aerodroma Orly u nekoj tvornici. Dva dana nakon napada braće Kouachi na Charlie Hebdo, drugi francuski džihadist Amedy Coulibaly ubio je policajku i još četvero taoca u jevrejskom dućanu i potom je ubijen.

DOGAĐAJI DRUGOG DANA u jevrejskom dućanu bili su prenošeni uživo. S velikim teleobjektivima, kamera postavljenih na krovovima obližnjih zgrada, moglo se vidjeti dućan na uglu u kojem je bio Amedy Coulibaly s četvero taoca. Satima je trajala neopisiva zbrka policije, žandarmerije i specijalaca na ulicama i oko dućana. Na ulicama se moglo vidjeti stotine vojnih i policijskih vozila raznih kategorija i namjena, uključujući vatrogasna vozila i ambulantna kola. Po ulici su jurili francuski žandari, gradski policajci i specijalci u impozantnim kostimima i naoružanju. Sa strane je stajala gomila znatiželjnih građana koja je čekala da se nešto dogodi. Nije bilo nikakvog smisla u sceni, samo se znalo da su u dućanu naoružani terorist i taoci.

BILO JE OČITO da akciju ne koordinira itko i da akciju ne vodi jedna glava, jedan štab. Na televizijskim kanalima važna osoba postala je Coulibalyjeva djevojka, izvjesna Hayat Boumeddiene koja je nestala i koju na očaj televizija nisu uspjeli snimiti i intervjuirati. Hayat je bila na motoru s Coulibalyjem kada ih je zaustavila policajka Clarissa. Ne zna se zašto je Coulibaly s dva metka ubio Clarissu, mladu ljepuškastu djevojku, i odjurio sa svojom Hayat. Hayat je zahvaljujući medijima postala najtraženija žena u Francuskoj. Na opću žalost ustanovljeno je da je Hayat pobjegla u Siriju. Policija je ustanovila da je Coulibaly bio prijatelj braće Cherifa i Saida Kouachija, koje su u tom trenutku još uvijek tražili.

U filmovima s temom terorizma vidjeli smo da stotine specijalaca stvaraju gužvu, galame, pucaju i izazivaju kaos. Probleme rješavaju inteligentni pojedinci. Novi teroristi ne boje se smrti i ne traže milijune, autobuse koji će ih odvesti na aerodrome. Novi teroristi svjesno umiru sa slučajnim žrtvama. Tu nastaje problem koji nije još snimljen, koji ne može rješavati ijedna zapadna policija. Ne može ni francuska, ne bi mogla ni naša.

Događaj je ipak sličio TV seriji ili filmu. Razlika je bila u tome što se neopisiva gužva ne može dogoditi na snimanju. Na filmu se zna tko režira i tko producira. Francuska policija zabranila je kamerama pristup. Kamere su snimale događaj s udaljenosti. TV reporterke nisu trčale ispred policije, upadale u dućan i uzimale intervjue taoca ni Coulibalyja. TV reporteri nisu zaustavljali penzionere i domaćice i pitali ih što misle. Ipak je sve sličilo lošem, amaterski organiziranom filmskom snimanju. Imalo je pouku. Ja sam shvatio prednost zla nad dobrim.

NA SVIM KANALIMA francuske televizije, državnim i privatnim, to je bio jedini program koji se nije prekidao. Pred kamerama su se redali penzionirani šefovi policija, važni analitičari, ambiciozni pomoćnici ministara. Za okruglim stolovima u sličnim scenografijama kao na našim televizijama, mnogi su govorili i rekli ništa. Hrabro su pokušavali nadglasati TV komentatore koji su, kao i na svim televizijama, vodili glavnu riječ i svakog sugovornika bi prekidali kada bi počeo nešto suvislo govoriti. U jednom trenutku postalo je očito da se nešto sprema.

PREDVEČER, NAREĐEN JE JURIŠ specijalaca na dućan. Na uski ulaz nahrupilo je stotine specijalaca. Juriš specijalaca na dućan u kojem je Amedy Coulibaly držao četvero taoca, ne bi se moglo dogoditi da bude snimljen ni u najglupljoj TV seriji. Otmičar i taoci bili su mrtvi. Gledatelji su se razišli, službeni automobili upalili su motore i rotirke i počeli se vraćati u garaže.

Gledajući prijenos mogla se vidjeti nemoć dobra nad zlom. Baš kao ovih dana, u novom napadu na Pariz. Dobro je iznenađeno, Zlo je u prednosti. Zlo bira cilj napada, mjesto, vrijeme. Od nogometnih stadiona do restorana ili pizzerija. Po kojem ključu, nemoguće je predvidjeti. Gdje će i kada teroristi samoubojice, oboružani eksplozivnim prslucima, aktivirati svoje samoubilačko oružje, ovisi o njima i o slučaju. Njih se ne može spriječiti, može ih se samo otkriti, u većini slučajeva prekasno.

Dobro fra Ciprijana reagira sa zakašnjenjem i bezglavo. Dobro reagira na Zlo kada se dogodi. Prekasno. Zlo je zaštićeno zakonima i za razliku od Dobra, ima novca. Dobro šalje na ulice vojsku. Vojska ne izaziva sigurnost, nego strah. Ne znam što bi Dobro trebalo učiniti u naše vrijeme da porazi Zlo. Ne bi to znao ni fra Ciprijan. Ja odlučim da neću otići u Pariz.

TERORIZAM DEMANTIRA fra Ciprijana kojeg sam se ponovno sjetio u Zagrebu pred televizorom u jesen 2015., kao i političare koji govore da će demokracija pobijediti terorizam. Onda sam pročitao pismo teroristima francuskog režisera Michela Hazanaviciusa kojeg se sjećam kada je 2012. iz ruke Michaela Douglasa primio Oscara za film “Artist” i održao tom prilikom govor. Prepisat ću pismo Michela Hazanaviciusa naslovljeno teroristima.

“Ovdje, u Francuskoj, ono što volimo je život. I sva zadovoljstva koja se pod tim podrazumijevaju. Za nas između rođenja i što kasnije smrti, najvažnije je to da se smijemo, jedemo, igramo, pijemo, razgovaramo, šetamo se, čeprkamo po vrtu, svađamo se, spavamo, gledamo filmove, ali prije svega da se ševimo. Ono što će se dogoditi u jednom trenutku jest to da ćemo se solidarizirati, i to zahvaljujući vama, jer ćemo shvatiti da su sve te vrijednosti u opasnosti. I mi ćemo ih voljeti i uživati u njima još više i jače, a vi ćete nastaviti ubijati i nećete pobijediti”, napisao je Michel Hazanavicius.

Otići ću u Pariz. Zapaliti cigaru ispred Caféa Odessa. Fra Ciprijan je imao pravo.