Hoćeš-nećeš, slična je sudbina Katalonije i Hrvatske. Hrvati su izborili svoju državu, Katalonci još nisu. Ne može se predvidjeti što će Katalonci učiniti sa svojom državom kada je dobiju, ali jedno je 100 posto sigurno – da se neće sjetiti pretvorbe, da Katalonci neće prodati u bescjenje svoje banke, naftu i Barcelonu. Da se neće sjetiti outsourcinga. U ČIJOJ SE GLAVI U HRVATSKOJ RODILA IDEJA OUTSOURCINGA, ne zna se. Nije pošteno i fer da se ne zna autor takve ideje

Pisati danas, sredinom lipnja 2016., u kolumni o izborima, vladi, državi, ministrima ili potpredsjednicima vlade, pa čak i huliganima, čini mi se nepotrebno. Sve se već reklo, ništa se ne može napisati što nije rečeno ili napisano i samo se ponavlja. Ponavljanje nema smisla. O državi je napisano mnogo i svašta. Kada se piše o hrvatskoj državi, ne smije se zaboraviti da se radi o državi koja traje 25 godina. Zapravo, o državi djetetu. Svi znaju da ima svakojake djece: bistre, lažljive, pohlepne, spretne, nespretne, škiljave, odgojene i neodgojene. Slično je i s državama. Država stara 25 godina, koliko je zapravo stara? Ako državu staru 25 godina usporedimo s kućnim ljubimcem, maltezerom ili pudlom, država stara 25 godina stara je kao maltezer od tri mjeseca ili dijete koje je tek prohodalo, koje treba nahraniti, oprati, obući i početi učiti govoriti. Treba biti sretan što smo nakon 1000 godina čekanja dobili državu i u tome uživati, jesti ćevapčiće, piti gemište i gledati televiziju. Uživati u svakoj pizdariji koja se dogodi u našoj državi, obožavati svakog glupana kojeg smo izglasali, svršavati na svakoj replici naših uvaženih zastupnika – jer smo to mi. Treba znati da stotine plemena u Africi žele imati državu, a nemaju je. Da neki narodi u Europi, Škoti, Baski ili Katalonci, žele svoje države, a nemaju ih. Svatko tko nije blesav hoće imati svoju državu. S punim pravom, jer kada hapaš državu, sjedneš na vlast, država je tvoja. Radiš što ti padne na pamet, a u interesu države nitko ti ne može ništa. Što je to država, prije dvije i pol tisuće godina pisao je Aristotel, a prije petsto godina Jean Jacques Rousseau.

JEAN JACQUES ROUSSEAU napisao je da u stvaranju suverene i slobodne građanske države opća volja mora postati izvorom i temeljem svakog prava. Sto posto točno. Treba samo pametno izabrati suce. Budući da znanost i kultura rađaju mnoga zla i izopačuju karaktere, potrebno je uvesti što prirodniji odgoj. Na tome se radi u Hrvatskoj. U državi je privatno vlasništvo podijelilo ljude na bogate i siromašne, a vlast na jake i slabe. Točno. Prvi koji je došao na zamisao da ogradi komad zemljišta (privatizacija) i kaže “Ovo je moje”, Bog je i batina države (Hrvatske). Jean Jacques Rousseau, književnik, pedagog i politički filozof, rođen je 1712. u Ženevi, a umro je 1778. u Ermenonvilleu.

NAJVAŽNIJA TEZA koju je Aristotel, grčki filozof, postavio i koja će na politiku imati višestoljetni utjecaj, jest da je čovjek društveno biće. Aristotel je vjerojatno mislio na političke stanke kao što su HDZ, SDP ili Most. Dalje stari Grk petlja: pojedinac bez zajednice ne može opstati. Grk, naravno, misli na već spomenute stranke. Grad-država je savršena zajednica: to je samodostatna zajednica koja je nastala radi življenja, a opstaje radi dobra i sretna života građana. Stari Grk zaboravlja na gradonačelnike, vjerojatno iz senilnosti. U pravu je kada piše da čovjek izvan grada-države ne može živjeti punim ljudskim životom niti obitelj može opstajati bez države. Aristotel nije znao za Irsku i Novi Zeland. Aristotel, starogrčki filozof, rođen je 384. prije Krista.

Veliko je veselje imati svoju državu. Svoju lisnicu u džepu i svoju pušku na ramenu, kako je rekao veliki hrvatski filozof Đodan. Hrvati uživaju u svojoj državi, za razliku od Katalonaca kojima do danas nije uspjelo dobiti svoju državu. Nakon sjedinjenja Aragonije i Kastilje u jedinstvenu državu 1479. (u slučaju Hrvatske radi se o Austrijancima i Mađarima), Katalonija je, kao dio Aragonije, zadržala određeni stupanj samostalnosti (kao Hrvatska). Sredinom 17. stoljeća Katalonci su podigli ustanak protiv vladajućih Kastiljaca (urota Zrinski-Frankopan), a u ratu za španjolsku baštinu (1701. – 1714.) podupirali su Habsburgovce (ban Josip Jelačić). Tijekom Napoleonova pohoda na Španjolsku, u Kataloniji se nalazilo glavno žarište protufrancuskog otpora. Početkom 20. stoljeća razvija se pokret za nacionalnu autonomiju, na temelju čega Katalonija 1932. stječe djelomičnu autonomiju. Godine 1936. proglašena je katalonska samouprava (Banovina Hrvatska). U vrijeme Španjolskog građanskog rata Katalonija je glavno žarište otpora republikanaca protiv Francisca Franca i intervencionista. Gušenjem otpora 1939. Franco je u potpunosti ukinuo katalonsku samoupravu. Hoćeš-nećeš, slična je sudbina Katalonije i Hrvatske. Hrvati su izborili svoju državu, Katalonci još nisu.

NE MOŽE SE PREDVIDJETI što će Katalonci učiniti sa svojom državom kada je dobiju, ali jedno je 100 posto sigurno – da se neće sjetiti pretvorbe, da Katalonci neće prodati u bescjenje svoje banke, naftu i Barcelonu. Da se neće sjetiti outsourcinga. U čijoj se glavi u Hrvatskoj rodila ideja outsourcinga, ne zna se. Nije pošteno i fer da se ne zna autor takve ideje. Ali outsourcing je nastavio živjeti tiho i samozatajno. Ideja outsourcinga je, kao i sve ideje, jednostavna. Država Hrvatska ukinut će i iznogirati sve čistačice iz bolnica, ureda, ministarstava i državnih firmi. Čišćenje će dati privatnicima na natječajima. Ušteda je jasna kao dan. Ne milijuni, nego milijarde i stotine milijuna kuna koje se trebaju upotrijebiti za nabavu novog voznog parka. Umjesto crnih mrtvačkih Audija, ministri trebaju dojuriti pred kamere na Markovu trgu u Maseratijima, iz Ferrarija davati intervjue, a svaki uvaženi saborski zastupnik se pred Sabor treba dovesti u Rolls Royceu. Treba paziti da se ne zakinu manjine i time izazove međunarodni skandal.

HRVATSKI PODUZETNIK, kandidat za poduzetnika godine ili direktora neke agencije, upiše se u stranku na vlasti i potpiše s hrvatskom državom, to jest direktno s Državnom upravom za zaštitu i spašavanje, ugovor. Potrebno je zapamtiti da postoji Uprava za zaštitu i spašavanje. Nemaš love, ili imaš, ali nedovoljno da kupiš jahticu, odeš u Državni ured za zaštitu i spašavanje. Poduzetnikova kompanija nema adresu (koji će joj kurac) ijednog zaposlenika, ali očistit će sva ministarstva, agencije, aerodrome, bolnice, autoceste i policijske stanice za pišljivih pet milijardi kuna. Čista ušteda državi tri milijarde kuna, što je vidljivo iz proračuna. To se zove OUTSOURCING. Popije se kava s brižnim direktorom Uprave za zaštitu i spašavanje koji se udebljao od brige kako da svojoj državi uštedi koju kunu. Lova sjedne na banku. Ne platiš porez ni prirez ni PDV. To neka plaćaju penzioneri, oni imaju vremena. Prvo kupiš jahtu, pa penthouse na Floridi, stotinjak umjetničkih slikica, komad Primorske županije i koje seoce u Istri. Puncu pokloniš stari BMW i kupiš novi Porsche. Od Iloka do Prevlake zaposliš nezaposlene žene željne rada, takvih ima na svakom koraku Lijepe Naše, da čiste jebena ministarstva i agencije. Žene u transu čiste i pjevaju k’o slavuji, same kupuju deterdžente i metle, ne dobivaju plaće, one same znaju da nisu u Švedskoj. Što će im lova? Ako ne žele čistiti, mogu natrag na burzu rada. Kako svakom normalnom hrvatskom poduzetniku gužva oko izbora, vlade i huligana ide na živce, kupiš biznis klasu i preko Pariza odeš na Sejšele s ostatkom love. Osnuješ offshore kompaniju. Dva, tri dana piješ Bacardi i onda popiješ kavu s predsjednikom ili poglavicom Sejšela i prodaš mu ideju outsourcinga