Prva epizoda: U „Našem malom mistu“ kroničar, gradonačelnik, doktor, brijač i Servantes dogovore se na mjesnom groblju za vrijeme punog mjeseca da će preuzeti vlast u državi i onda državu urediti kao Malo misto. U sljedećim epizodama vidjeli smo da je plan uspio, ekipa s groblja osvojila je više od planiranog, ne deset, nego dvadeset mandata. U drugoj epizodi biraju se partneri. Radi napetosti, zavlači se, ne zna se s kim će. Tko da više. ALI SVI DAJU SVE, TU JE JEBA. Kao u svakoj sapunici, ima intriga i špijuniranja u koje se uključuju security agencije, što stvara dramske napetosti, ali i projekt gura prema kiču. Manjkaju scene seksa, ali zato ima trilera

Sredinom šezdesetih prošlog stoljeća, zagrebačka televizija slavila je deseti rođendan otkako ju je osnovao zaboravljeni Mario Fanelli. U to vrijeme snimljena je TV serija “Naše malo misto”. Autori su bili Miljenko Smoje, scenarist, i Danijel Marušić, režiser. Serija snimljena prije šezdeset godina ne silazi s malih ekrana. Od njene premijere do danas svašta se izdogađalo. Promijenili su se gledatelji. Seriju danas ne gledaju samoupravljači, nego pretplatnici koji su ostali bez posla. Kada je serija snimana moglo se ne platiti pretplatu, nije postojala opasnost od advokata i javnih bilježnika Ako se pretplata ne plati u roku od tri dana. Za ovrhe se nije znalo, kao ni za blokade penzija ili plaća zbog neplaćanja pretplate televiziji.

Promijenio se i društveni sistem, bio je rat, pretvorba, tvornice su nestale, Ina i Pliva više nisu hrvatske, kao i banke. Promijenila se i televizija, kao i sve, na bolje. Na ekranima se više ne produciraju zgodne spikerice koje znaju govoriti i šarmantni spikeri, srećom. Ono što prosječni gledatelj gleda u svojoj kući, vidi i na ekranu javne televizije. Danas je sve bolje nego prije šezdeset godina, pa tako i TV program. Uostalom, imamo svoju državu. Tko uopće radi program u našoj državi? Srećom, više nema centralnih komiteta koji dirigiraju što će se snimati i tko će snimati. Danas svatko radi što hoće, kako hoće i kako mu je u interesu, naravno, pod uvjetom da je član vladajuće stranke. Danas je apsolutna sloboda. Ljudska prava su na prvom mjestu. Pravo da se radi loše kada se već ne može raditi dobro. Trijumf demokracije vidi se na svakom koraku pa tako i na programima televizija.

ALI I U DEMOKRACIJI GLEDA SE Smojino “Malo misto”. U seriji se vidi da Malim mistom upravlja načelnik, mještane liječi doktor koji ne štrajka i kome ne pada na pamet da ode u Irsku. Nema dopunskog osiguranja, parobrodi veselo voze od mjesta do mjesta na obali, normalno, kao za vrijeme trule Austro-Ugarske Monarhije. Poštu koja uredno stiže svakog dana, raznosi poštar, koji usput piše i kroniku Malog mista. Danas poštari očitavaju plinske satove. Brico brije brade i brkove, nema muškaraca s punđama. Tu je i Servantes, i zgodna vlajina, i direktor hotela. Serija je snimana u Starom Gradu na Hvaru, Milni na Braču, a špica je Ložišće na Braču. Snimljena je u crno–bijeloj tehnici, takve su bile tehničke mogućnosti, bez digitalnih montaža koje još nisu postojale, i s muzičkom pratnjom Pere Gotovca koja je, kao i tekst, gluma i režija, daleko ispod današnjih sapunica (rekli smo da je danas sve bolje) koje se ne pamte, gledaju površno, sve su iste i na sreću odmah se zaboravljaju.

PRIČA SERIJE je krajnje jednostavna. Prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu polovicom dvadesetog stoljeća kroz prizmu pisanja kronike mjesta, koju vodi amaterski kroničar i mjesni poštar (pošćer) Mirko Vojković, mjesni liječnik je Karlo Bulić, koji živi s Bepinom (Asja Kisić) koju nikako da oženi (vječni problem). Bepina se pomirila s tim, kuha i brine se o doktoru i ne traži alimentaciju ni kreditne kartice. Direktor jedinog hotela u Malom mistu je Boris Dvornik. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od 1936. do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija (privredna reforma i odlazak radnika na zapad) nakon Drugog svjetskog rata te bilježi procvat turizma (Zimmer frei) u Dalmaciji šezdesetih godina, na žalost bez turističkih zajednica i ministarstva turizma. Gledanost serije bila je zaprepašćujuća. Za vrijeme emitiranja serije ulice velikih i malih mjesta bile su prazne. Građani su sjedili pred televizorima koji nisu bili plazme, nego su bili spojeni s antenama na krovu koje je jebao vjetar i tako kvario sliku. U to vrijeme urednici su birali program, bili su odgovorni za program imenom i prezimenom. Urednica serije bila je Zora Dirnbach.

KAKO TREBA VJEROVATI u slučaj i sreću, u posljednje vrijeme na ekranima svih televizija, javnih i privatnih, gleda se sapunica koja još nema ime, ali je direktni nastavak “Našeg malog mista”. Nije to dramska serija, nego sapunica, što je adekvatno današnjem vremenu. Nema ta sapunica ni urednika, ni scenarista, ni režisera. Neke smo epizode vidjeli, a što će biti u nastavku, nitko ne zna.

Prva epizoda: U “Našem malom mistu” kroničar, gradonačelnik, doktor, brijač i Servantes dogovore se na mjesnom groblju za vrijeme punog mjeseca da će preuzeti vlast u državi i onda državu urediti kao Malo misto. Doktor je toplo i emotivno govorio. Nismo mi provincija, nego je veća provincija Metropola. Nekad su imali ugledne fakultete, Plivu, nogomet, vaterpolo, Krležu, danas više nisu u stanju popraviti neku ulicu ni čitko napisati imena ulica. Kod prve kiše promet crkne i nestane struje. Naprave neku fontanu na livadi i misle da su Pariz. “Je li tako?” pita doktor slušatelje. Svi se slažu. Doktor nastavi: “Treba samo držati pod kontrolom izbore koji su pred vratima. Glasači su kreteni i kao pičke traže nešto novo. Pun im je kufer i desnih i lijevih. Čeka se nas. Objavit ćemo i ovjeriti na sudu u Strasbourgu naša obećanja. Svaki kreten zna da je lako davati obećanja. Traže se i čekaju promjene, imat će ih.”

“Bravo”, viče Servantes. Načelnik uzme riječ doktoru. “S deset zastupnika imamo vlast”, kaže. “Tako je!” odobravaju svi. Rukovanje, tapšanje po ramenima i pljesak na svršetku sastanka na groblju. Mrtvi šute i čude se, cvrčci su zanijemjeli. Na povratku s groblja, usput podijele se funkcije. Doktor će biti predsjednik vlade, a ostali ministri, Servantes glasnogovornik. U sljedećim epizodama vidjeli smo da je plan uspio, ekipa s groblja osvojila je više od planiranog, ne deset nego dvadeset mandata. U drugoj epizodi biraju se partneri. Radi napetosti zavlači se, ne zna se s kim će. Tko da više. Ali svi daju sve, tu je jeba. Kao u svakoj sapunici, ima intriga i špijuniranja u koje se uključuju security agencije, što stvara dramske napetosti, ali i projekt gura prema kiču. Manjkaju scene seksa, ali ima zato trilera. I onda zamor materijala. Svima je pun kufer Zagreba. Sve su više u Malom mistu, a manje u Zagrebu. Jednoglasni su da je Zagreb veća provincija od njihova Malog mista i da je Doktor na groblju imao pravo.

KAKO NEMA NI UREDNICE Zore Dirnbach, ni pisca Smoje, ni režisera Marušića, svako lice radi što hoće, govori što mu padne na pamet pa stvar postaje blesava. Treba se pokupiti iz Zagreba. Što prije. Vratiti se u Naše malo misto. Pobjeći glavom bez obzira iz Zagreba, spasiti živu glavu. “Što je u Zagrebu bolje nego kod nas? Što Zagreb ima, a mi nemamo?” postavlja Doktor pitanje u mraku groblja, nije bilo mjeseca. “Fontane”, primijeti Servantes iz mraka. To može biti zadnja epizoda nove televizijske sapunice “Naše malo misto 2016”.U mjestu Tugarima pokraj Omiša otkriven je spomenik doktoru Luigiju iz Smojine serije. Spomenik su podigli gledatelji serije. Oliver Dragojević snimio je pjesmu “Laku noć Luigi i Bepina”. Snimljen je spot ispred kuće u kojoj su u seriji živjeli Doktor i Bepina. Servantesu je posvećena pjesma “Tragični junak”. Što će se događati s junacima nove serije? Neće se pisati pjesme i podizati spomenici, nego zbrajati štete koje su učinili junaci serije, a za par godina sve će biti zaboravljeno. To ne znači da se neće snimati i treća verzija “Malog mista”. Hoće, sigurno. Ekipa je već spremna, obećanja napisana, fotelje podijeljene.