Bilo je zabavno mrziti strane grofove, knezove i kraljeve, potkradati ih, dizati bune i baviti se urotama. Ali svako dobro ima kraj. Pleme koje je silom prilika preraslo u narod, dobilo je državu. Pokazalo se da je bila šala živjetI pod drugim vladarima, ali da je problem nastao kada je trebalo vladati. VARATI TUĐU DRŽAVU, POTKRADATI JE TIHO I PODMUKLO, BILA JE IGRA i omiljeni sport. S tuđim policijama nije bilo šale

Hrvatski istraživači Afrike u devetnaestom stoljeću, braća Seljan, navodno su u Africi nabasali na pleme Fiju. Pleme Fiju živjelo je na obali Oceana. More je bilo plavo, puno riba koje su same skakale u mreže, kokosovi orasi padali su zreli, banana k’o pljeve, a iz bogatih izvora tekla je čista i bistra voda. Klima fantastična, danas bi rekli super. Ljeta nisu prevruća, zime su blage, kiše padaju umjereno, nema pljuskova ni poplava. Žene lijepe, muškarci bacaju koplja, igraju se s loptom u predvečerja, poslijepodne spavaju, po noći pjevaju kao slavuji. Crtaju po stijenama crteže konja i jelena. Djeca su bistra, starci se uvažavaju, nema pretilih, Veliki Vrač je vlast. Slušaju ga svi. Mladi i stari. U sretnom plemenu Fiju muškarci se ne bave politikom, nego seksom, a žene beru plodove. Djeca se veselo igraju i plivaju. Pleme pjeva, gleda zalazak sunca, kaže jedan Seljan, sreće k’o blata. U plemenu Fiju nitko ne radi. Ambulantu i školu sagradili su Englezi.

KADA JE JEDNO PLEME Slavena krenulo prema jugu iz jebene i negostoljubive zemlje na sjeveru Europe, gdje su zime prehladne, a čopori vukova jure po šumama i zavijaju da ti se krv sledi, nabasali su na obalu Jadranskog mora. Nije zapisano u kojem je dijelu dana prethodnica plemena ugledala more. Nitko nije znao pisati. Higijena je bila mizerna. Uglavnom, pleme je potuklo starosjedioce i nastanilo se u njihovim kolibama. Našli su se u krajoliku u kojem je klima bila sjajna. Ljeta topla, zime ne prehladne. Šume, divljač, polja, rijeke. To se danas naziva potencijalom. Jesu li nepismeni i divlji Slaveni bili svjesni toga potencijala, ne znamo. Možda su slutili o čemu se radi. Ali činjenica je da nisu bili toliko glupi da ne bi ostali u zemlji na koju su naletjeli. Samo kreten ne bi ostali u tom raju. Vode koliko voliš, more i potoci puni riba, šume, polja, poneki vuk, a ovaca k’o blata. S vremenom su dobili knezove pa kraljeve, biskupije i katedrale. Kako se država pokazala prekompliciranom, kruna se na brzinu nudila bilo kome samo da se riješe sranja. Stoljećima se živjelo veselo u tuđim državama i pod tuđim kraljevima. Bilo je zabavno mrziti strane grofove, knezove i kraljeve, potkradati ih, dizati bune i baviti se urotama. Živjelo se k’o bubrezi u loju. Ali svako dobro ima kraj. Pleme koje je silom prilika preraslo u narod, dobilo je državu. Pokazalo se da je bila šala živjeti pod drugim vladarima, ali da je problem nastao kada se trebalo vladati. Narod je nastavio preživati u svojoj državi. Varati tuđu državu, potkradati je tiho i podmuklo, bila je igra i omiljeni sport. S tuđim policijama nije bilo šale. Stvar se naglavačke preokrenula kada je narod navikao slušati strance, dobio vlastitu državu u kojoj više vlast nije bila u Beču, Budimu ili Beogradu, a policija su postali vlastiti dečki. Vlastita država s vlastitom vlašću. Vlastita puška na ramenu i vlastita lisnica u džepu. Divota. Danas demokratski izabrana vlast izglasa zakon, sutra po tom zakonu uzme što joj treba i ide se dalje. Dvadeset i pet godina. U tih dvadeset i pet godina izgubile su se banke, Pliva, Ina, nestale su tvornice, a sagradile su se Muzička akademija i fontane. Poruka nije bila narodu da pjeva i svira. Ispalo je slučajno.

GDJE GOD SE OKRENEŠ U LIJEPOJ NAŠOJ, sudaraš se sa spomenicima prošlosti. Od Dubrovnika, Splita, Osijeka do Zagreba. Omražena tamnica naroda Austrija sagradila je sve molove na obali, svjetionike na našem plavom Jadranu, željezničke pruge i kolodvore. Muzeje, kazališta, biblioteke i ludnice. Nešto se sagradilo za vrijeme bivše države, kao Dvorana Lisinski ili nova Nacionalna biblioteka. Ulazak u Europsku zajednicu situaciju je promijenio. Uz pomoć fondova iz Bruxellesa u Hrvatskoj je sagrađeno ili popravljeno sve i svašta. Napravilo bi se i više da se sjetilo na vrijeme. Problem je bio u formularima koje je trebalo uredno ispuniti na engleskom jeziku. U svakom slučaju, sve dokazuje da sami ne možemo ništa bez tuđe pomoći, a i zašto bismo? Pokazalo se da imamo talenata za košarku, nogomet, za šah manje, ali da talenta za politiku jednostavno nema. Iako laži i prevara ima u izobilju, što je odlika visoke politike, ali laži i prevara ima, politike nema. Politike za opće dobro nema jer je ne treba. Politike za privatno dobro k’o blata. Uostalom, kaže se da je Bog prvo sebi napravio bradu.

Resorna ministarstva panično pripremaju projekte za povlačenje love iz Bruxellesa. Bilježe se u medijima i rekorderi po dobivenoj lovi iz Bruxellesa. Rekorder je Općina Darda. Načelnik kaže: „Pažljivo pratimo mi u Dardi sve što se događa na području povlačenja (hapanja) sredstava iz EU. U Bruxellesu daju sredstva. Imaju ih i daju. Zašto ne bi? Mi već nakon najave nekog projekta pripremamo sve što treba da se lova dobije.“ Tako je Općina Darda dobila lovu za obilaznicu (2.400.000) pa za infrastrukturu u romskom naselju (3.500.000), za cestu kojom su spojeni OPG-i s oranicama (3.200.000), oborinsku kanalizaciju (7.500.000), fekalnu kanalizaciju u Dardi (5.200.000) i za prvu fazu dječjeg vrtića (1.200.000). Zatim za uređenje središta Darde, drugu fazu dječjeg vrtića, Vatrogasni dom, biciklističku stazu od Darde do Mece i urbanu agromelioraciju. Šampion kao što je Darda među općinama, među gradovima je Senj. Senj je poznat po uskocima. Uskoci su po noći uskakali na trgovačke brodove, po kratkom postupku likvidirali posadu i opljačkali sve što bi našli na brodu. Ima i pojedinačnih dobrih primjera. Neka je strukovna škola u Slavoniji uz pomoć EU fondova opremila kabinet, jedno je malo misto uz fondove EU sagradilo rivu. Međimurska županija po glavi stanovnika od EU dobila je 40.000. Uz pomoć iz Bruxellesa sagradit će se most na Pelješcu i nizinska pruga. Zagreb se nameračio na lovu iz Bruxellesa da napravi Centar za posjetitelje Medvedgrada, dogradi Zoološki i Botanički vrt. Kada se Khuen Héderváry nije sjetio napraviti i muzej tehnike za 21. stoljeće, napravit će nam ga Bruxelles. Zašto EU ne bi revitalizirao palaču Gvozdanović, pitaju se gradski oci, napravio biciklističke staze i poboljšao tramvajski promet? Pa otpadne vode? Sa stotinjak milijuna riješe se otpadne vode, a usput obnovi WC u općini. Treba požuriti, složni su u gradski oci. Može se ta trula Europa raspasti, što ćemo onda? S poljoprivredom smo imali problema jer su u Bruxellesu prokužili prevaru. Naravno da nije bila prevara, ali kreteni u Bruxellesu ne kuže kako se radi biznis. Nema veze, dobit ćemo tu lovu, sigurni su u Ministarstvu, imamo novog ministra koji izgleda simpatično. Ti jadni birokrati u Bruxellesu ne shvaćaju što je to lova i kako se radi s lovom. Da su bili pametni, mogli su dobiti trideset posto, plaćeno ljetovanje u hotelu s pet zvjezdica za familiju i punicu i besplatno lutanje po žegi po Dubrovačkim zidinama. Sjede u svojim kancelarijama i prave se važni. Kao poludjeli traže račune. Već to pokazuje koliko su pali s Marsa. Račune mogu tražiti u Švedskoj ili Danskoj. Kod nas je svetinja riječ keš.

SELJAN NIJE MOGAO ZABORAVITI pleme sreće i pod kraj života vratio se s namjerom da ostatak života provede s plemenom Fiju gledajući zalaske sunca i svirajući gitaru. Situacija se promijenila 100 posto. Na izvorima vode punila se Coca-Cola, šume su posječene, a na obali su sagrađeni veliki hoteli, kampovi, aerodrom i sanatoriji za dementne tajkune. Većina plemena Fuji otišla je, a oni koji su ostali nisu jeli banane, nego fast food. Nisu spavali poslijepodne, govorili su engleski, muškarci su čistili plaže i vozili taksije, žene pospremale sobe. Vrača je zamijenio predsjednik, a narod se zabavljao glasajući. Seljan je prodao gitaru i vratio se odakle je došao.