Naš je Ilički trg imao sreće. U socijalizmu je izbjegao autorske prepravke, adaptacije, rekonstrukcije, a u kapitalizmu je svaki starac zaboravljen pa tako i Britanac. SVI VELIKI GRADOVI EUROPE, OD LONDONA DO PARIZA, SAČUVALI SU PONEKI STARI TRG. NISU NIŠTA MIJENJALI. NIJE IM PADALO na pamet skidati stare table s imenom trga, brojeve kuća, rasvjetu. Te se trgove ljubomorno čuva kao svjedoke prošlosti. Pariz čuvaju Parižani i od Parižana i od došljaka. Možda je i u Parizu početkom jedanaestog stoljeća neki seljak iz Normandije radio što hoće, danas ni slučajno

Britanac ili Ilički trg u Zagrebu najzagrebačkiji je trg. Nastao je na livadama između Save i Medvednice, po kojima su prije sto i pedeset godina rovale krtice, parili se zečevi, a na drveću su rode imale gnijezda. Po sredini budućeg trga veselo je žuborio potok Kraljevac. Zagreb je, kao i svako mjesto u Austro-Ugarskoj monarhiji, imao trg. Bila je to Harmica ili današnji Trg bana Jelačića. Zagreb toga vremena sastojao se od Gradeca i Griča. Prema istoku bila je današnja Vlaška ulica, a prema zapadu IIica. U Vlaškoj su se naredali obrtnici, a na početku IIice smjestio se prvi zagrebački hotel. Kada je mjesto postalo grad, Zagreb je dobio drugi trg. Za neke je to danas Ilički trg, za neke Mali plac ili Britanac, ali nikome Pejačevićev trg, kako se je jedno vrijeme zvao službeno. U to sretno vrijeme nije bilo urbanističkih planova, kuće su se radile bez građevinskih dozvola, nije postojao GUP. Po trgu je zasađeno drveće zbog hlada i potrebe. Za drveće su seljaci vezali konje ili bi se za njih pridržavali pijanci na mjesečini, vraćajući se ženama.

Ilički je trg početkom dvadesetog stoljeća imao gotovo sve. Groblje – katoličko, židovsko i pravoslavno – kapelu, apoteku, tvornicu kože, kino, mesnicu, mehaničku radionicu, bravariju, vodoinstalatera, trgovine u kojima se moglo kupiti boje, žarulje, alat. Ilički je trg imao krojačku i postolarsku radnju, ambulantu, špeceraj, pekaru i voćarnu, imao je babicu i doktora. Babica je bila Slovenka, a doktor Čeh Dolenšek. Trg je dobio na važnosti kada se sagradio Zapadni kolodvor. Trg nije imao kavanu, imao je dvije krčme i kuglanu. Na Iličkom je trgu 1908. sagrađen prvi javni nužnik na Balkanu.

NA ISTOČNOJ JE STRANI TRGA pošta u vjerojatno danas najstarijoj kući na trgu. Na trgu je bio, a i danas je, plac. Nekada je to bio plac na kojem su seljanke iz okolice Zagreba prodavale sir, vrhnje, vrganje, zelenje i domaće voće, trešnje, šljive, jabuke i kruške. Danas nema seljanki, ima preprodavača uvezenih jabuka iz Italije, naranči iz Izraela i banana s južnih mora. Kada oni odu s trga, dođu penzioneri i nezaposleni stanovnici okolnih ulica, igraju šah, belu, a na klupama sjede bake, trče djeca i psi, beskućnici piju pivu, a nekadašnja gospoda vade ostatke trulog zelenja i voća iz kontejnera, za večeru. U stara jebena vremena kada nije bilo Holdinga, trg se je svakog dana prao. Tri radnika prikopčali bi šlauf na vodovod, temeljito oprali trg i otišli.

U zadnje se vrijeme, nedjeljom, trg pretvara u staretinarnicu. Lažni preprodavači prodaju na placu sumnjive stilske fotelje, slike, grafike, postkarte, satove, stare telefone, gramofone i ploče, pravo i lažno srebro. Intelektualni mrtvozornici dolaze svake nedjelje na Britanac na kavu, pretvarajući se da ih zanima stari zagrebački kičeraj. Oni su dio te krame, a ne promatrači. Najstrašnije je da se u nedjelju na trgu ne može naći ništa vrijedno. Ako i zaluta nešto takvo, to ne znaju ni prodavači ni kupci. Uostalom, prava vrijednost nikada nije ni došla do Zagreba, osrednja je davno budzašto prodana, a ovo što se danas nudi ne vrijedi inventara antikvarnice u Leibnitzu.

DANAS U REALNOM I RADIKALNOM KAPITALIZMU atrakcija Britanca nisu perači sa šlaufom, nego promet. Iz Ilice kod Konzuma dolaze na trg auti koji ili skreću u Nazorovu ili zapale na Pantovčak. Vrlo rijetko se nađe auto koji šiba ravno na Radnički dol. Po trgu jure skupi auti tajkuna, ratnih profitera, prevaranata i političara. Političari se voze pretežno u crnim Audi osmicama. Tajkuni, a posebno žene ili kćeri tajkuna, u kabrioletima ljeti, a kada zahladi voze BMW-e sedmice, Mercedese i Jaguare. Dok voze, važno govore na mobitele. Današnji vozači opasniji su od nekadašnjih članova partije u crnim mercedesima. Prvo, njihove žene nisu vozile, drugo, ti su se članovi partije ipak nekog bojali. U partiji je uvijek bio netko viši. Recimo, Moša Pijade. Krvavo su se plašili nekakve obične rečenice, kritike u novinama. Danas, fućka im se što se piše, vole da se pretjeruje oko broja milijuna koje su pokrali i posebno su sretni kada ih se ulovi u laži, a to se javno objavi. Pa samo kreteni i mizerije danas u Hrvatskoj govore istinu, pravi ljudi lažu. No, žene tih tajkuna prevaranata još su veća opasnost od poskoka ili crnih udovica u kamenjaru. Nitko im ne može ništa, čak ni muževi. Birači na trgu prave se da ih ne vide. Svakako je najveća atrakcija kada se kolona od pet, šest Audija, s upaljenim rotirkama sjuri s Pantovčaka preko Britanca u Ilicu u pratnji pet, šest motora.

SVI VELIKI GRADOVI EUROPE, od Londona do Pariza, sačuvali su poneki stari trg. Nisu ništa mijenjali. Nije im padalo na pamet skidati stare table s imenom trga, brojeve kuća, rasvjetu. Nisu stare trgove obeščastili jeftinim kamenim pločama, na tim se trgovima ni slučajno ne mogu pojaviti grafiti. Te se trgove ljubomorno čuva kao svjedoke prošlosti. Pariz čuvaju Parižani i od Parižana i od došljaka. Možda je i u Parizu početkom jedanaestog stoljeća neki seljak iz Normandije radio što hoće, danas ni slučajno. Da djeca postanu ljudi, pokrajine države, mjesta gradovi, treba vremena. Jebi ga.

Dan je bio vedar i topao, proljetni. Sjedim u sumrak na samom trgu, za stolom kafea Kluba filmskih radnika. Lijepo vidim cijeli trg. Vrlo dobro mjesto za popušiti cigaru. Gledam igrače šaha, kartaše, prolaznike. Djevojke koje se veselo i smijući spuštaju u grad s Pantovčaka, bake koje čuvaju unuke, starice sa psima, invalide, beskućnike koji iz boca piju pivo i penzionere koji vade trulu salatu i paradajze iz kontejnera u koje su ih bacili prodavači zelenja.

Po trgu prolaze moji poznanici koje poznajem godinama, ali se ne pozdravljamo. U vrijeme socijalizma kada bi se sretali u Trstu, na Via Carducci – tada bi se srdačno pozdravili. Na našem trgu nikad.

Naš je Ilički trg imao sreće. U socijalizmu je izbjegao autorske prepravke, adaptacije, rekonstrukcije, a u kapitalizmu je svaki starac zaboravljen pa tako i Britanac. Sudbina i Bog spasili su Ilički trg od političara neznalica i netalentiranih arhitekata, do sada. Kvaternikov trg je slučajni trg bio i ostao. Cvjetni je trg imao šansu. Nije iskorištena kod prve rekonstrukcije. Postojala je dobra volja, uzmanjkalo je talenta. Jelačić trg dobio je potpuno nepotrebnu fontanu koja je nagovijestila kao prvi skakavac u polju najezdu fontana. Ovo nije nekrolog posljednjem zagrebačkom trgu, nego mom Zagrebu koji pred mojim očima nestaje i rađa se novi. Sve to što pišem o Britancu treba čitati s oprezom jer nikada se nije toliko lagalo, varalo, neodgovorno i glupo radilo, upravljalo, slikalo i pisalo kao danas. Kada se Britanac dizajnira, kada dobije fontanu, to više neće biti trg moje generacije, kao što to nije više ni Zagreb. Talent arhitekta Podrecce preporodio je Cvjetni trg. Tim je povodom Podrecca rekao: “Ako novo nije bolje od starog, ne smije se ni raditi”. Treba vjerovat da će Britanac imati sreće i ne kritizirati unaprijed, ne biti unaprijed protiv novog. Bumo videli.

JER, MEĐU NAMA, Britanac je tri reda nezgrapnih kućerina s dotrajalim fasadama, prljavim prozorima i pokvarenim roletama. Kuće su kopije kuća iz bečkih predgrađa, neke su napravili domaći netalentirani graditelji, a većinu je trebalo davno srušiti.