U kvartu u kojem sam odrastao, to je između Šubićeve i Heinzelove ulice u Zagrebu, bilo je tridesetak tvornica i četiri kina. Tisuće radnika dolazilo je na biciklima s Trešnjevke i Trnja na posao, a kina su bila puna gledatelja. Kina Dom i Građanski u Vlaškoj ulici, kino Grič na Kvaternikovu trgu i kino Union u Zvonimirovoj. Braco je bio zaljubljen u Ritu Hayworth i trafikanticu Europu. Iznad kreveta imao je na zidu plakat američkog filma “Cover Girl”. Na plakatu Gene Kelly ljubi Ritu Hayworth. Braco i ja čitali smo po jednu knjigu dnevno. Imali smo svoje biblioteke. Katkad bismo otišli na Vesele večeri u dvoranu Radničkog doma u Šubićevoj i smijali se kao ludi Vikiju Glovackom. U kinu smo bili svakoga dana. Bilo je to vrijeme filma i filmskih žurnala. Pazikuća Rukavina pohvalio se trafikantici Europi da je gledao prvi hrvatski film “Ljubav i zloba” u kinu Luxor. “I?” pitala je Europa Rukavinu. “Glumci govore hrvatski i ne treba se čitati što govore, uvijek me poslije kina boli glava od čitanja”, rekao je Rukavina Europi. “Meni se najviše sviđa kako se prvi hrvatski film zove”, rekla je Europa. “Kako to mislite?” pita Rukavina. “Mislim da je prvi hrvatski film morao u nazivu imati zlobu. Zloba je zaštitni znak Hrvata”, kaže Europa. “A ljubav?” pita Rukavina. “Navečer kada se nađete u krevetu sa svojom vlastitom ženom, pitajte je kaj misli o ljubavi kod Hrvata”, odgovori Europa Rukavini. Rukavina ode. “Vas dva, nadam se da idete u kino i da vas ne boli glava u kinu kao dobričinu Rukavinu”, obrati se Europa Braci i meni. Kimamo potvrdno glavom. “Jesi li bio kad u kinu Croatia?” pita Europa Bracu. Braco se zacrvenio od sreće što ga Europa nešto pita i zanijemio. “Nije”, odgovorim. Drugi dan nas je Europa tramvajem odvela u kino Croatia na film “Tigar od Ešnapura”. Ne znam što je bilo bolje. Film, kino ili Europin znanac, vlasnik kina. Čovjek je imao bijeli šešir, pušio je cigaru, oko vrata visio mu je teški zlatni lanac. Bio je visok i imao je tanke brčiće. Poljubio je ruku Europi i odveo nas u buffet kina. Mi smo pili himbersaft, a Europa i gospodin koji se je zvao Rudi šampanjac. Službenik s baterijiom odveo je Bracu i mene na naša mjesta u prvom redu balkona kina. Europa je ostala s gospodinom Rudijem. “Kada budem velik, imat ću kino”, rekao je Braco drugi dan.

PRVO KINO U ZAGREBU otvoreno je 1906. na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik u Gajevoj ulici. Najbolja su kina bila Luxor, današnja Europa i Croatia kino. Poslije rata većina kina dobila su nova imena. U kinima su igrali američki filmovi, poneki ruski, talijanski i francuski. U kinu doma JNA u Stančićevoj ulici poslije Drugog rata prikazivali su se najbolji filmovi. U kino se ulazilo s propusnicama. Braco i ja stajali bismo pred kinom, zaustavili nekog oficira i zamolili ga da nas uvede. U ostalim kinima čekalo se u redovima za karte. Često neuspješno jer bi ih pokupovali šverceri karata koji su bili u dosluhu s blagajnicama.

Godine koje izdržite daju prednost. Ako sve u glavi štima, sjećate se vremena o kojima mladi nemaju pojma. Je li to dobro, ne znam. Ali ja se dobro sjećam nekadašnjih zagrebačkih kina. Stolice u kinima bile su škripave, neudobne, uske, redovi stolica bili su gusto postavljeni, tako da bi malo veća frizura ispred stolice u kojoj se sjedilo, zaklonila pola platna na kojem se projicirao film. Filmovi su tijekom projekcije često pucali. Prvo se u mraku čekalo da netko upali svjetlo, a onda nastavak filma. Ljeti je u kinima bilo pakleno vruće, zimi hladno. Ali kina su bila puna. Prosječni gledatelj bi svaki film gledao dvaput, a poneki po nekoliko puta. Ja sam gledao “Mladića s trubom” četiri puta, Braco “Bal na vodi” sedam puta. Filmovi o kojima smo čitali i koji su dobivali Oscare, dolazili su u zagrebačka kina s pet, šest godina zakašnjenja. Na kiosku na Trgu Republike mogle su se kupiti tršćanske novine Il Piccolo. Pročitali bismo da se u kinu Excelsior u Trstu prikazuje film “Tommy” Kena Russella, sjeli bismo u auto, vozili 160 na sat i za dva sata bili bismo u Trstu, gdje bismo u cafeu Rex popili Illy espresso te u kinu Excelsior gledali “Tommyja”. Od centra Zagreba do kina Excelsior u centru Trsta bio je samo jedan semafor. Danas je bolje. Istog se dana i u Zagrebu, Trstu i Londonu prikazuju isti filmovi. Na Jelačićevom trgu više se ne prodaje Il Piccolo, a do Trsta se putuje tri sata i plate dvije globe Slovencima. Nema potrebe odlaska u Trst u kino. Neku noć gledao sam crveni tepih na direktnom prijenosu dodjele Oscara iz Hollywooda i zaspao.

JA TVRDIM DA JE DANAS BOLJE nego prije. Ne treba se ići u Trst da se vidi film koji je osvojio Oscara i popije Illy espresso. To se može u Zagrebu. Treba samo sjesti u auto i odvesti se u podzemnu garažu Branimir centra ili Kaptol centra. Ako stanujete u zapadnom dijelu grada, do kina ćete se voziti kao nekada od Zagreba do Trsta i proći pedesetak semafora. Snimat će vas kamere i platit ćete kaznu ako prekoračite brzinu koja je ograničena na 60 kilometara. U kinu koje je Taj Mahal prema tršćanskom Excelsioru, nećete čekati u redu ni morati kupiti karte od švercera. Karte će vam prodati simpatična djevojka, vi ćete izabrati mjesta (udobne fotelje) na kojima želite sjediti jer danas fotelja ima, gledatelja nema. Dok čekate početak filma, možete gledati posjetitelje, većina nosi ruksake, kako kupuju ogromne kante s kokicama. Dosta kokica pada na pod, crveni tapison kao u Hollywoodu. Oni nemarno odlaze u dvorane, a brza djevojka odmah kupi kokice s poda. Ulazite u dvoranu u kojoj se prikazuje Oscarom nagrađeni film “Spotlight”. Više od polovice fotelja su prazne.

Ni jedno kino u Europi nije udobnije i bolje od zagrebačkih kina u Centru Kaptol ili Centru Branimir. U Zagrebu nije problem u kinima. Problem je u gledateljima. Gledao sam jedan domaći film s još jednim gledateljem, gledao sam zadnjeg Bonda s osmero gledatelja.

Bismo li Braco i ja danas sjedili u kinu? Siguran sam da ne. Sjedili bismo pred svojim laptopima i komunicirali SMS porukama. Na mobitelima bismo imali aplikacije i gledali porniće. Braco ne bi imao plakat nekog filma na zidu. Na zidu bi visila velika plazma. Umjesto biblioteke i leksikona imali bismo Google. Možda bismo katkad otišli u dvoranu nekadašnjeg Radničkog doma, koja se danas zove Tvornica, na neki koncert. Ta Tvornica je jedina tvornica koja je ostala u mom kvartu. Ostale su se zatvorile. Ovih dana zatvorio se i Centar Kaptol, što me zaboljelo. Pet kino dvorana s udobnim foteljama, velikim platnima i savršenom projekcijom.

KEREMPUH, popularno zagrebačko satirično kazalište, danas je u nekadašnjem kinu Croatia, u kojem sam s Bracom gledao “Tigra od Ešnapura”. Kazalište Gavella je u nekadašnjem kinu Helios. Kino Luxor bio je Music Hall pa kino, a danas je Kazalište mladih. Jedna sala kina Kaptol Centra mogla bi postati kazalište. Vremena se mijenjaju. Možda bi dvoranu Kaptol Centra napunila dobra kazališna predstava ako je ne može napuniti ni dobar ni loš film.