U Bruxellesu su hladni i bezosjećajni birokrati, većinom Englezi, plakali, a Oli, šefica odjela, mlada Dankinja iz Kopenhagena, dobila je lažne trudove. Odmah su umjesto prve rate od 2.000.000 eura poslali 100 posto milijuna eura i prvog vikenda se s darovima (suhi keksi) u Rent a caru UPUTILI NA OTOK U PUT U RAJ POZDRAVITI M. P. I SRETNE BESKUĆNIKE. Iz Raba ih je na Goli otok prebacio u svojoj barci stari Jure, ribar. Kada su stigli na Goli otok, Jure im je rekao da je na otoku bilo generala, slikara i doktora, ali beskućnika nikad

Vrijeme je pogubno za svašta. Proguta carstva, države, sisteme, ali i stvari i osjećaje. Parobrodi su pokopali jedrenjake, parne dizelaši. Vrijeme od istine učini laž, od laži istinu. Vremenom se izgubilo obraz i osjećaj odgovornosti.

Osjećaj odgovornosti je urođen, navodno. Ima ga svaki čovjek, govorio je moj učitelj vjeronauka u osnovnoj školi na Kaptolu, fra Ciprijan. Trgovac engleskih štofova, moj stric Karlo, prije Drugog rata posudio je par tisuća dinara, uložio ih je krivo, dug nije mogao vratiti. Napisao je oproštajno pismo teti Adeli, popeo se na tavan i objesio na gredu. Na sprovodu je padala kiša, bilo je hladno i maglovito. Prije nego su strica Karla spustili u grob, stričev prijatelj i kompanjon gospodin Klein držao je crni kišobran iznad glave, iako je kiša prestala, i rekao da je strica Karla ubio osjećaj odgovornosti. Kod kuće, kada smo se vratili, pitao sam mamu tko je to ubio strica Karla. “Glupost”, rekla je mama. “Gospodin Klein rekao je da ga je ubio osjećaj odgovornosti”, rekao sam. “To ti je jedno te isto”, kazala je mama.

OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI kod nekog je sićušan, kod nekog ogroman. Netko ga ni nema. Kako stoji stvar s osjećajem odgovornosti u Lijepoj Našoj, ne zna se jer se agencije za istraživanje javnog mnijenja ne bave osjećajima. Uglavnom se bave pitanjem koliko bi Hrvata glasalo za HDZ, koliko za SDP, a ne koliko tko ima osjećaja odgovornosti, što je bitno kod glasanja. Agencije se, kao i Uskok, ne bave osjećajem odgovornosti. Ne bave se osjećajima odgovornosti jer je to neprofitabilno. Ne isplati se. Prije svakih izbora narod i birači mogu doznati koliko političari za koje ćemo ili nećemo glasati imaju ušteđevine, auta, kakvih stanova, kuća, koliko slika i satova. Nećemo nikad doznati imaju li kandidati za saborske zastupnike i buduće ministre i predsjednike osjećaj odgovornosti. U dvadeset pet godina izredalo se na hiljade političara. Većina je zaboravljena, neki još daju intervjue. Većina je radila loše. Neki jer nisu znali bolje, neki jer im je to odgovaralo, neki jer su bili 100 posto nesposobni. Rezultat njihove nesposobnosti je stanje u kojem se Hrvatska nalazi danas. Rejting joj je smeće. Hrvatska je pokradena, osiromašena, ne zaslugom hrvatskog naroda, nego hrvatskih političara. Narod samo plaća dugove političara. Onih koji su bili i ovih danas. Postoji li kod političara osjećaj odgovornosti da nakon odlaska s vlasti, nakon katastrofalnih pogrješaka koje su učinili, dok leže u krevetu i primaju penzije, imaju osjećaj krivnje? Napišu oproštajno pismo predsjedniku svoje stranke, popnu se na tavan i objese? Naravno da ne. Zašto? Nisu krivi. Krivi su građani koji su ih izabrali. Kriva je demokracija. Dva glasa dvojice građana prevaranata vrijede više od jednog s osjećajem odgovornosti. Da ima Boga, svaki bi političar koji ministarsku fotelju zamijeni saborskom klupom trebao biti obavezan odgovoriti na pitanje svoje odgovornosti i štetnih i idiotskih odluka koje je donio. Odgovornosti koja se odnosi na sranja koja su učinjena namjerno, slučajno ili zbog neznanja i gluposti. Nikad se neće doznati, iako se zna, tko je odgovoran, imenom i prezimenom, za pretvorbe. Inu, banke, Plivu.

Sve se mijenja, zakon je. Tako se događa i s osjećajima odgovornosti. Postanu smetnja. Kao kamenčić u opanku. Kako je osjećaj odgovornosti na neki način nostalgičan i smrdi na tradiciju, kao narodna nošnja iz škrinje na prašnom tavanu, treba ga sačuvati u muzejima i izbaciti iz dnevne upotrebe.

NE ZNA SE NI ZAŠTO NI KAKO se nekom potrefi da dođe do love. Sreća ili slučaj; na primjer, građanin humanist i rodoljub M. P. na roštilju kod Marka na Jankomiru sreo je Trna s kojim je dijelio ćeliju u Remetincu. Trn je opljačkao poštu, a M. P. utajio porez. Obojica su bili nevini. Od Trna je M. P. čuo da postoje europski fondovi od kojih se može dobit perje. Kada je izašao, Kristina, škiljava cura koja je diplomirala na Oxfordu i nema posla, napisala je molbu i poslala u Bruxelles. Kristini je dao pedeset kuna i platio poštarinu sto dvadeset. Kristini je M. P. rekao da za projekt PUT U RAJ traži sedam milijuna. Nakon dva tjedna dobio je iz glavnog grada Belgije odgovor i pet i pol milijuna eura jer je Kristina, kako je blesava i nesposobna, umjesto kuna napisala eura. Lovu je M. P. dobio za udrugu PUT U RAJ koja se brinula o beskućnicima, toplo i nježno na Otoku sreće (službeno Goli otok). Stotinjak uglavnom nemoćnih, polubolesnih, izgubljenih staraca beskućnika uživalo je u zalazima sunca zimi i po buri. Bez M. P. i PUTA U RAJ beskućnici bi spavali tko zna gdje, ne bi se prali i šišali i umirali bi k’o muhe. Zahvaljujući PUTU U RAJ na toplom suncu igraju šah i belu, piju topli čaj od kamilice, svake subote plešu i pjevaju do deset navečer, kada im se gasi svjetlo. Neki slikaju akvarele. Štićenici se zahvaljujući PUTU U RAJ osjećaju kao da su se ponovno rodili. Jednom beskućniku koji je imao dva zuba ponovno su izrasli svi zubi, uključujući i umnjake, a jednom štićeniku koji je kada je došao u PUT U RAJ imao lijevu nogu kraću, nakon tri tjedna na otoku lijeva se noga produljila i sada ima desnu kraću. U PUTU U RAJ, na otoku, beskućnici su pronašli novi topli dom, u M. P. majku i oca. Starci koje su napustila nezahvalna djeca, izbacila ih kao krpe iz vlastitih stanova i kuća, preporodili su se u PUTU U RAJ. Sinu jedincu jednog beskućnika čija se nevjenčana žena bacila pod vlak pa je ostao sam u kući iz koje je izbacio oca, probudio se osjećaj odgovornosti za rođena oca. Sin pokajnik došao je u PUT U RAJ po oca da ga vrati u topli dom. Sin se nije vratio kući, ostao je s ocem igrati belu i gledati zalaze sunca u plavo Jadransko more u PUTU U RAJ. Sve je to u molbi napisala Kristina na perfektnom engleskom, umjesto nekog formulara koji nitko, pa ni Kristina koja je magistrirala Shakespearea, nije razumio. U Bruxellesu su hladni i bezosjećajni birokrati, većinom Englezi, plakali, a Oli, šefica odjela, mlada Dankinja iz Kopenhagena, dobila je lažne trudove. Odmah su umjesto prve rate od 2.000.000 eura poslali 100 posto milijuna eura i prvog vikenda se s darovima (suhi keksi) u Rent a caru uputili na Otok u PUT U RAJ pozdraviti M. P. i sretne beskućnike. Iz Raba ih je na Goli otok prebacio u svojoj barci stari Jure, ribar. Kada su stigli na Goli otok, Jure im je rekao da je na otoku bilo generala, slikara i doktora, ali beskućnika nikad. U Zagrebu su kod Marka našli M. P. koji ih je počastio ćevapčićima s lukom koje su jeli s čačkalicama, što se naročito dopalo šefici Oli. M. P. im je rekao, a Kristina prevela, da zaborave na lovu koja je nestala, ni on ne zna gdje i kako, ali da se to često događa u Hrvatskoj koja je mlada država.

U BERMUDSKOM TROKUTU nestaju avioni, u Hrvatskoj lova i pšenica. Oli koja je spremila čačkalicu kao suvenir, gleda M. P. u čudu. “Imam novi projekt i trebam suport”, govori M. P. “O čemu se radi?” pitala je zainteresirano Oli. “Dom za dementne pse lutalice, oko deset milijuna”, odvratio je M. P., a Kristina tečno prevela. “Gdje bi bio taj dom?” pitala je Oli. “U Dubrovniku, na Stradunu”, odvratio je M. P. “Imate li vi osjećaj odgovornosti?” upita Oli. “Hrvati su poznati u svijetu po dvjema stvarima: po tome što su izmislili kravatu i po osjećaju odgovornosti”, odgovori M. P. “Neka gospodin pošalje zahtjev”, rekla je Oli, a Kristina prevela.