Kada glasači odlučuju kome će dati glas, ne daju glasove za rješavanje problema Hrvatske, nego daju glasove za obećanja. Kao što mladoženja ponavlja isto na svakom svom vjenčanju, svi političari odreda govore isto. Zna se da neće riješiti nijedan problem osim problema svog voznog parka… NAKON ČETIRI GODINE ISPRIČAT ĆE ISTU BASNU.Jedino što nitko neće ni izustiti ni obećati da će korigirati lažni popis birača. Za izbore za Europski parlament, imali smo više birača nego stanovnika, službeno je rečeno. Guinness to nije zabilježio, to mu je promaklo

Kuća u kojoj smo stanovali Braco i ja nakon oslobođenja 1945. postala je ničija. Na kući je ostao veliki natpis: DRUŠTVO ČOVJEČNOSTI. Društvo čovječnosti bila je humanitarna organizacija koja je financirala gradnju kuće da bi prihod od stanarina dijelili zagrebačkoj sirotinji. Nakon Drugog rata, društvo je raspušteno, sirotinja nije, a kuća je nacionalizirana. Stanarine su se i dalje plaćale i počeli su problemi. Prvo je zakazao lift, pa je pukla cijev na trećem katu, žarulje su na stubištu jedna za drugom crkavale, a stubište nitko nije čistio i pokvarila se brava na ulaznim vratima. U garsonijeri trafikantice Europe sastali su se stanari. Nabrojani su problemi. Uslijedio je drugi sastanak stanara nakon dva tjedna. Osim problema koji su nabrojani, na novom sastanku dodala su se dva nova. Oluja je zajebala krov i kiša curi u stan profesorice klavira Melite. Europa koja je jednoglasno izabrana za predsjednicu stanara, popizdila je. “Koji je najveći problem?” zapitala je. “Brava na haustoru”, svi su rekli. U redu, prioritet je brava na haustoru. Nakon sastanka svi su otišli, ostao je Bracin tata. Drugi je dan Europa dovela bravara Popeka koji je popravio bravu.

DVADESET I PET GODINA NABRAJAJU SE ISTI problemi u Hrvatskoj. Svake se godine pojavi novi problem. Broj neriješenih problema tvrdoglavo se povećava, a nijedan stari se ne rješava. Zašto? Iz nemara, lijenosti, neznanja, gluposti, namjerno, slučajno? Čeka se godinama netko tko će napraviti ozbiljnu inventuru problema, bez laži i prevare i na popis staviti prioritet. I riješiti taj prioritet. Prije svakih izbora nabrajaju se problemi. Bez obzira na to tko pobijedi, nijedan problem se ne riješi. Ovih predizbornih dana, u kasno ljeto 2016., gledamo i slušamo stranačke prvake, stranačku drugu ligu, instant političare i dokazane diletante koji govore svi isto o istim hrvatskim problemima.

Pojedinac, porodica, kućna zajednica, ulica, grad, država propadaju ako ne rješavaju probleme. Svaka će porodica ako je prioritet auto, kupiti auto, svaki će grad ako je prioritet smeće, problem smeća riješiti, ali ni Zagreb ni Varaždin to nisu u stanju jer osobni interesi dominiraju, a ne interesi građana. Zašto hrvatska porodica može odlučiti što je prioritet, a grad ni država ne mogu. Ne može ni svaka hrvatska porodica. Može samo porodica u kojoj se radi, u kojoj glava porodice nije pijanac, prevarant, žicar, šibičar i glupan. Postavlja se pitanje tko u našoj državi treba ukazati na prioritet Hrvatske. Odgovor: vlada i Sabor. Zašto onda to nisu učinili nijedna vlada i nijedan Sabor. Tko je kriv? Odgovor: nisu krive ni vlade ni Sabor. Krivi su glasači. Kada glasači odlučuju o tome kome će dati glas, ne daju glasove za rješavanje problema Hrvatske, nego daju glasove za obećanja. Kao što mladoženja ponavlja isto na svakom svom vjenčanju, svi političari odreda govore isto. Nabrajaju što će oni učiniti kada narod baš njih izabere i dobiju vlast, sastave vladu, podijele ministarstva i sjednu u klupe Sabora. Govore: zaposlit će par stotina tisuća ljudi, riješiti školstvo, zdravstvo, poreze, PDV-e, turizam, industriju, poduzetništvo, podići proizvodnju, smanjiti dugove, povećati BDP, smanjiti broj agencija, općina i županija, povećati penzije, povećati prosječne plaće, riješiti korupciju, riješiti granice sa Slovenijom, riješiti pitanje Svete Gere, Prevlaku, Piranski zaljev, neki otok na Dunavu. Podijelit će knjige đacima, neće povećati obavezno osiguranje, vratit će vjerodostojnost u hrvatsku politiku i vratiti sve koji su glavom bez obzira od njih pobjegli u Novi Zeland, Irsku i Njemačku. Zna se da neće riješiti nijedan problem, osim problema svog voznog parka… Nakon četiri godine ispričat će istu basnu. Jedino što nitko neće ni izustiti ni obećati da će korigirati lažni popis birača. Popisi birača, to jest birački spiskovi, za svake su izbore drugačiji.

Činjenica je da smo za izbore za Europski parlament imali više birača nego stanovnika, službeno je rečeno. Guinness to nije zabilježio, to mu je promaklo. Šteta, jer smo mogli u nečemu biti prvi na svijetu. Godine 2016. broj je birača 3.700,000, a stanovnika 4.200,000. Hm. Prema istraživanju blogera Marka Rakara, u Makarskoj živi 13.716 stanovnika, dok je na popisu 14.091 birača. Samo Bog zna što će se otkriti za nekoliko godina o ovogodišnjim izborima.

KAKO BI IZABRANA VLAST dobila legitimitet, treba imati istinit popis birača, a ne lažan. Problem je u laži. Laž je uzrok ključnih problema Hrvatske. Ne sudstvo, ne zdravstvo, ne školstvo. Da se istinito prikazao broj žrtava u Jasenovci ili na Bleiburgu, kao što je prikazan broj žrtava u Dachauu ili Auschwitzu, ne bi se žrtvama bavila politika niti bi se brojke mijenjale prema političkim potrebama, niti bi političari lažnim brojkama igrali ‘’Čovječe ne ljuti se’’. Žrtve bi bile žrtve, a ne taoci političkih manipulatora i prevaranata. Moja je generacija učila u školi da je u Jasenovcu ubijeno 1.100,000 ljudi. Ne znam koliko današnja generacija uči u školi o broju žrtava u Jasenovcu. Godine 1845. Srpanjske žrtve na Markovu trgu uredno su izbrojane. Austro-ugarska vlast objavila je njihova imena. Nije se krilo ni manipuliralo. Znalo se tko je pucao, tko poginuo. Danas, u državi Hrvatskoj, prioritetni problem je laž. Laže se potrebno i nepotrebno. Bez ozbiljna razloga. Laže se nespretno i glupo. Laže se iz sumnjivih interesa. Laže se diletantski, naivno, ali se uporno laže. Istine se skrivaju, a posljedice ostaju. Da se ne laže, znali bismo uzrok pogibije vatrogasaca na Kornatima i zašto je pao Vukovar. Kada sam snimao dokumentarni film o Tinu u samostanu u Splitu, u kojem sam snimao sestru koja bila njegova suvremenica, rekao sam joj da istog dana idem u Vrgorac snimiti rodnu kuću velikog pjesnika. “Tin se nije rodio u Turskoj kuli, to je laž”, zavapila je sestra. Dubrovački pjesnik Luko Paljetak na moju ideju da ga snimim ispred Supilove rodne kuće u Cavtatu nasmijao se i rekao da je to laž. Pisac Nedjeljko Fabrio u Rijeci, kada sam na jednoj kući vidio tablu na kojoj je pisalo da se u toj kući rodio muzičar Ivan pl. Zajc, nasmijao se i rekao da je to laž. Horvatinčiću su pili krv kada je srušio kuću na Cvjetnom trgu i sagradio novu i ljepšu. Vikali su da se u toj kući rodio pjesnik Vidrić, to je i pisalo na kamenoj ploči na kući – što je bila laž. A. G. Matoš i Miroslav Krleža pisali su o hrvatskoj laži jer laže se u Hrvatskoj od dolaska Hrvata do danas. Prioritet je u Hrvatskoj riješiti laž.

KADA JE EUROPA RIJEŠILA problem brave na haustoru, riješio se problem žarulja na stubištu, krova iznad stana prof. Melite. “Po laži miriše u našem stanu”, napisao je Krleža prije sto godina. Kada se u Hrvatskoj riješi problem laži, lažne povijesti, lažnih političara, lažnih diploma, lažnih sudaca Vrhovnog suda, lažnih penzionera, lažnih branitelja, riješit će se problem sudstva, zdravstva, školstva i kulture. Riješit će to ona vlada koja će laž zamijeniti istinom pod jednim uvjetom – da ta istina ne bude nova laž.