Kako je 1102. hrvatsko–mađarska idila počela, tako je 2003. i završila. Godine 1102. nije bilo televizije ni medija ni Živog štita. Za korupciju se ne zna. Pismeni Hrvati i Mađari mogli su se nabrojati na prste. Nema fotografija o nagodbi, ne zna se čija je ideja bila da se hrvatska kruna daruje Mađarima. NISU NAPISANI NI MEMOARI O PREDAJI HRVATSKE KRUNE MAĐARIMA. Sve je ostalo u crnom mraku ranog srednjeg vijeka, u vremenu kada je Dante pisao ‘Pakao‘, ‘Raj‘ i ‘Čistilište‘. Godina 2003. bila je nedavno. Te 2003. Hrvati nisu darovali Mađarima krunu, nego Inu. Zna se i tko, ne zna se zašto.

U ljeto 1944. trajao je Drugi svjetski rat. Amerikanci i Englezi iskrcali su se u Normandiji, Pariz još nije bio oslobođen, Rusi su jurili na istoku prema Njemačkoj i Berlinu, Neretva je prijeđena i uspješno je srušen most, na Pacifiku je slijedila Okinawa. Iznad Zagreba su svakog dana leteće tvrđave pune bombi letjele prema Njemačkoj, a poslijepodne se vraćale prazne. U isto vrijeme zagrebački Građanski igrao je najbolji nogomet u Europi. U zimi 1944. u Zagrebu na igralištu Concordije, to je danas stadion Zagreba u Kranjčevićevoj ulici, Građanski je u dvije utakmice dva puta pobijedio mađarskog prvaka NAC. Zagreb je bio pod snijegom. Mađari su odmah tražili revanš u Budimpešti. Utakmica u Budimpešti trebala je biti trijumf mađarskog nogometa i pokazati da su porazi u Zagrebu bili takozvani nesretni slučajevi, loši dani, ali i osveta za poraze u Zagrebu...