Sjedenje i gubljenje vremena pred televizorom se pokazalo dobrim. NA EKRANU U MOJOJ SOBI POJAVIO SE MOJ PREDSJEDNIK VLADE, MENI NEODOLJIV, sa svojim načinom interpretacije materinjeg jezika. Počinjem shvaćati da on govori pravilno, a ja krivo. Moj predsjednik govori o visokom hrvatskom Vladinom dužnosniku koji je izgubio povjerenje šefa. Zašto i kako, ne zna se jer je taj gubitak stroga državna tajna

U socijalističkom sistemu kod odlazaka zaslužnih drugova u zasluženu vječnost, u nekrolozima se pisalo i isticalo da je dotični drug bio humanist. Nikako mi nije išlo u glavu što to zapravo znači. Humanist. Koje su to karakteristike čovjeka kojeg se tretira kao humanista? Naravno da se pojam humanizma pojavio u mračnom srednjem vijeku u Italiji. Prvo humanizam, a onda renesansa. Znao sam što je to renesansa. Vidio sam je svojim očima u Firenci. U Firenci su dva Davida. Original u Galeriji Akademije i replika ispred Palazzo Vecchio. Postoji i treća brončana verzija Davida na Piazzale Michelangelo. Michelangelov David je znak renesanse. Sjećam se profesora Mihičića koji je, govoreći o renesansi, rekao da je renesansa prvo razdoblje u povijesti umjetnosti koje je samo sebi dalo ime. Renesansa, to jest preporod. U renesansi je antika smatrana vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici, nastavile živjeti u renesansi. Usporedo s materijalnom kulturom, u renesansi slavila se nova duhovna kultura. Nositelji te nove kulture bili su humanisti. Za humaniste središte univerzuma više nije bio Bog, nego čovjek. U općenitom smislu, humanizam predstavlja bilo koji sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe. Sve skupa dobro zvuči, ali od tog humanizma u mojoj glavi ništa nije zabilježeno kao što su renesansu zabiježili David i Piazza Signoria.

ŽIVEĆI VESELO u današnjoj Hrvatskoj, nisam se nadao da ću gledajući televiziju jedne večeri vidjeti glavom i bradom humanizam. Kao što sam vidio renesansu u Firenzi. Pođimo redom. Na programu neke televizije naletim na reportažu iz Slavonije. Konkretno, iz jednog sela u Slavoniji. Selo, naravno, ima ime koje nisam čuo jer sam se prekasno uključio. Selo ima crkvu, mjesnu zajednicu, dobrovoljnu vatrogasnu družinu, mjesni ured, struju i vodovod. Nema turističku zajednicu, ali ima načelnika. Mještani s veseljem plaćaju račune za vodu, sretni da više vodu ne pumpaju iz ručnih starih austrougarskih željeznih pumpi. Otvore pipu, voda curi. Svi piju vodu, od najmanje dječurlije do najstarijih baka koje se više i ne sjećaju vremena kada su pumpale vodu u dvorištu iz željeznih pumpi i nisu za vodu plaćale račune, nego bi u crkvi ostavile nešto love kao zahvalu Bogu za sve, pa i za vodu. Sada, u 21. stoljeću, žene ne peru veš ručno Albusovim sapunima, zgrbljene nad koritima. Kupljene su električne perilice koje su spojene na vodovod i koje same peru sve, od gaća do plahta. Pritisne se gumb, izabere vrsta pranja, perilica pere, a žene prate prijenos španjolske nogometne lige, gledaju Messija i Ronalda. Mladi uče engleski jer se spremaju u Irsku. Starci i nemoćni koji uredno plaćaju poreze i prireze, gledaju televiziju. Pijetlovi na plotovima kukuriču, krave u stajama preživaju, a mještani se vozikaju traktorima po dvorištima. Bravo!

Jednog dana čudo. Iz pipa ne curi bistra pitka voda, nego nešto što sliči turskoj kavi s talogom. Stanovnici se prvo čude, a onda padaju u očaj. Voda koja je zagadila perilice postaje tamnija i nije pitka, smrdi, stoka je odbija piti. Djeca dobivaju proljeve, a stariji šibaju po vinu. Ne pere se više nitko. Na prijetnju da neće plaćati neupotrebljivu vodu jer računi uredno dolaze iz uprave vodovoda, vlast se čudi. Zašto, pita se u čudu. Direktor vodovoda mudro odgovara reporterima televizije. U cijevi se, kao svugdje na svijetu, stvara hrđa. Ništa neobično. Hrđa oboji vodu, naravno, ali voda je i dalje pitka i zdrava i svaki čovjek treba popiti dvije litre vode na dan. Treba stoga lijepo svakog mjeseca platiti račun za vodu i bez brige piti. Može se i ne platiti voda, živimo u demokraciji, slobode do neba, ali država ima institucije koje nisu naivne i koje rade svoj posao brzo i savjesno. Ne plati li se voda, a takvih mutikaša ima, ovršit će mu se krava ili cijela kuća s krovom i TV antenom, blokirati penzija, invalidnina, pa nek se misli. Reportaža iz sela završava optimistično: krupnim kadrom stare željezne pumpe postavljene prije stotinjak godina, iz vremena nenarodne vlasti, kada se vode nisu plaćale, nego kanalizirale. Iz stare željezne pumpe koju baka energično pumpa, curi mlaz čiste vode koju piju unuk i tele.

Nakon sela bez vode slijedi reportaža iz hrvatskog kraljevskog grada, grada majstora Radovana i njegove katedrale. Nekolicina bezvoljnih radnika u dobrim jaknama, čvrstih i zdravih, snimljena je ispred tvornice TLM. Jakne su jakne, lica su lica. Lica ne mogu sakriti istinu kao jakne. Plaću primaju neuredno, živi su svjedoci hrvatske petvorbe. Ili prevedeno, prodaje državne imovine privatnicima, domaćim i stranim. Model koji je uspješno funkcinirao sve od početaka hrvatske države mijenja se, naravno, na bolje. U TLM-u je prije pretvorbe radilo šest tisuća ljudi, za solidne plaće i sustavno stambeno zbrinjavanje radnika. Tvornicu nisu vodili menadžeri s nadrealnim plaćama, privilegijama i osobnim nekompetencijama. Radilo se u smjenama, sve što se napravilo prodavalo se po istoku i zapadu. Radnici su gradili vikendice i stanovali u društvenim stanovima. Prekovremeno se plaćalo, nije se plaćalo dopunsko osiguranje. Šibenik je u Hrvatskoj 1980-ih godina prošlog stoljeća bio drugi po BDP-u u državi. TLM je tada zapošljavao oko 6000 radnika, TEF ih je imao na platnom spisku 1700, u Tvornici plastične ambalaže Poliplastu radilo ih je 700 – 800, a barem toliko i u Remontnom brodogradilištu. U Reviji, prestižnom jugoslavenskom brendu modne konfekcije, 400 do 500 krojačica šivalo je u dvije smjene. Šibenik je imao uspješnu brodarsku kompaniju Slobodnu plovidbu, sa solidnom flotom koja je nestala u hrvatskoj pretvorbi.

NA PITANJE kako su firme u socijalističkom sistemu bile uspješne, a u kapitalističkom propadaju, nema suvislog odgovora. Ali ima suvislo pitanje. Ako vlada ne može upravljati ni uspješnim firmama, kako može upravljati državom? Ako hrvatske državne kompanije propadaju pod vladama i HDZ-a i SDP-a, razumljivo da propada i država pod tim vladama.

Sjedenje i gubljenje vremena pred televizorom pokazalo se dobrim. Na ekranu u mojoj sobi pojavio se moj predsjednik Vlade, meni neodoljiv, sa svojim načinom interpretacije materinjeg jezika. Počinjem shvaćati da on govori pravilno, a ja krivo. Moj predsjednik govori o visokom hrvatskom Vladinom dužnosniku koji je izgubio povjerenje šefa. Zašto i kako, ne zna se jer je taj gubitak stroga državna tajna. Samo je veća katasrofa izgubiti povjerenje žene, to zna svaki prosječni muškarac. U svim sistemima, kontinentima i vremenima, od Altamire do danas, vlada pravilo da kada se izgubi povjerenje šefa, slijedi noga. Šef te izbaci iz špilje pa si misli. Može se inatiti koliko hoće, ali izgubljeno povjerenje ne može se vratiti, kao što se ne može ostati na položaju ili vratiti u špilju. Moga predsjednika slučaj je emotivno zdrobio. Djeca, stoka i ljudi koji piju zatrovanu vodu – nisu. Deseci tisuća radnika koji rade i ne dobivaju plaće – nisus. Čovjeka ne brine, nego veseli što kada netko duguje našoj državi milijune, nikom ništa, a ako se ne plati račun od sto kuna, može se ostati bez imetka i penzije. Država je to kojoj njezini građani trebaju samo kao glasači i da pokrivaju dugove vlada za koje su glasali. Gospodin koji je izgubio povjerenje šefa nije glasač. Glasači su radnici TLM-a, seljani koji piju zagađenu vodu, ali oni mog simpatičnog predsjednika ne brinu. On je zabrinut za podšefa koji je izgubio povjerenje šefa. Kaže: “Ne mogu ga ostaviti na cesti!”Renesansa je Michelageov David s praćkom, a humanizam je moj Predsjednik.