Hrvatsku je kao državu i društvo pregazilo vrijeme. Hrvatska je ostala gdje je bila prije trideset godina. MOŽE LI SE TAJ ZAOSTATAK NADOKNADITI SAMO REFORMOM ŠKOLSTVA, A NE CIJELOG DRUŠTVA? NE MOŽE, ALI SE TREBA BAREM POKUŠATI. Početi od školstva i završiti s politikom. Kako je do takvog sranja došlo? Zahvaljujući vlasti. Vlast, dokopavši se države, imala je samo jedan cilj. Obogatiti se. Da se vlast obogati moglo se samo krađom, prevarom i korupcijom. U tome je bila uspješna. Milijarde koje su iz Hrvatske odnesene cijena su stanja u kojem se Hrvatska danas nalazi i stanja koje se ne može popraviti reformom školstva, nego policijom i sudstvom

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu su ponovno otvorene škole koje su tijekom rata bile pretvorene u kasarne njemačke vojske. Počelo je redovno školovanje. Škole su na brzinu očišćene i ofarbane, u razrede su se vratile klupe i počela je nastava. Većina je profesora bila ista. Uveden je samo novi predmet: ruski jezik. Nije se razgovaralo o reformama školstva ni o ikakvim promjenama. Bilo je važno da su učenici i profesori počeli raditi. U svakom je razredu bio jedan ili dva odlikaša, jednak broj propaliteta, ostali su plivali od dovoljnog do vrlo dobrog. Niti su roditelji maltretirali profesore da njihovoj djeci daju odlične ocjene, niti je bilo od životne važnosti proći s odličnom ocjenom. Tu i tamo održavali bi se sastanci roditelja. Očevi su slali majke na sastanke, a oni su igrali belu. Sve skupa, ni škola, ni školski program nisu bile teme o kojima se govorilo.

PROMJENOM DRUŠTVENOG SISTEMA desila se jedna promjena. U svakom razredu jedan je učenik bio predsjednik razreda. U školama su postojale omladinske organizacije pod pokroviteljstvom partije. Partija se brinula o svojim kadrovima. Ti su se kadrovi već u školi počeli razlikovati od ostalih učenika. Drugačije su govorili, drugačije se oblačili. Predsjednik u mom razredu jedini je u razredu imao odijelo. On se drugačije ponašao, nije se družio s kolegama, imao je distancu prema ostalima. Ti su izabranici o svojim školskim drugovima pisali karakteristike koje su ih pratile tijekom života. Pokazalo da su nakon studija ti dečki lakše napredovali i lakše radili karijere i da nijednom od njih nije palo na pamet da bježe na zapad.

Od kada postoje učitelji, postoje i škole. Od kada postoje škole, programi škola mijenjaju se prema vremenu. Prvo se u školama učilo pisati i čitati. Danas u škole dolaze đaci koji ne samo da znaju čitati i pisati, nego mnogo više. Nekada je teško bilo biti đak, danas je teško biti učitelj. Što je ostalo isto. U razredima broj odlikaša, mislim stvarnih odlikaša, ostao je isti. Nema reforme koja to može promijeniti niti od mediokriteta učiniti nešto drugo. Pričati o kreativnosti đaka jednako je besmisleno kao pričati o kreativnosti učitelja. Pričati o genijalnosti učenika je glupost jer se u školama ne rade geniji. Nije glupost učenike spremati za život koji ih čeka kada izađu iz škole. Prilagoditi program u školama zahtjevima života. Za to nije trebala nikakva reforma da školu u Hrvatskoj nije pregazilo vrijeme. A vrijeme nije u Hrvatskoj pregazilo samo školstvo. Hrvatsku je kao državu i društvo pregazilo vrijeme. Hrvatska je ostala gdje je bila prije trideset godina. Može li se taj zaostatak nadoknaditi samo reformom školstva, a ne cijelog društva? Ne može, ali se treba barem pokušati. Početi od školstva i završiti s politikom. Kako je do takvog sranja došlo? Zahvaljujući vlasti. Vlast, dokopavši se države, imala je samo jedan cilj. Obogatiti se. Da se vlast obogati moglo se samo krađom, prevarom i korupcijom. U tome je bila uspješna. Milijarde koje su iz Hrvatske odnesene cijena su stanja u kojem se Hrvatska danas nalazi i stanja koje se ne može popraviti reformom školstva, nego policijom i sudstvom.

Tema “Otvorenog” na prvom kanalu HTV-a nekidan bila je reforma školstva. Sugovornici voditelja su: predsjednik HHO-a, predsjednik sindikata, članica radne skupine koja je radila na reformi, naučnik i suradnik instituta Ivo Pilar i predsjednik Nacionalnog vijeća učenika. Hop! Što je to? Dok svi sudionici govore u skladu sa svojim profesijama, odskače predsjednik saveza učenika. Slušam kako govori i u trenutku me sjećanje vrati u gimnaziju. Predsjednik govori kao moj predsjednik razreda. Govori taj predsjednik, učenik trećeg razreda neke gimnazije, kao savršeni član neke hrvatske političke stranke. Govori kao uvaženi saborski zastupnik koji koristi pravo ispravke krivog navoda kako bi pričao. On bi kao najmlađi sudionik “Otvorenog” trebao govoriti u skladu sa svojim godinama, ali on govori kao stari istrenirani član bilo koje hrvatske političke stranke, stranke koja je odgovorna da je hrvatsko školstvo kao i cijela zemlja na mjestu na kojem je, kao član buduće političke elite koja je spremna na vlast. Taj je dečko stariji od svih sudionika “Otvorenog” i već je danas spreman da sjedne u crni Audi, ulazi u Banske dvore telefonirajući i može bez teškoća održati konferenciju za štampu.

Gdje su nestale hiljade eura ukradene iz sefa zagrebačke policije, tko je na travnjaku Hajdukova stadiona nacrtao kukasti križ, tko je ukrao tajne ugovore neke zaštitarske kompanije, pa i reforma školstva, u jednom danu su zaboravljene. Prestale su biti tema. Tema su ostavke. Ne ministra školstva nego predsjednika Vlade Republike Hrvatske i dvojice potpredsjednika.

SVE DO FRANCUSKE REVOLUCIJE ostavka je bila nepoznata pojava. Kraljevi i carevi nisu davali ostavke, a i kome bi je dali. Kraljevi su svoje titule dobili direktno od dragog Boga, a dati ostavku Bogu bilo je blesavo. Neki su kraljevi doduše abdicirali. Abdikacija nema veze s ostavkom. Abdiciralo se zbog žena. Industrijska revolucija i demokracija uvele su modu ostavki. Zabilježene su ostavke političara. Jedan od prvih primjera ostavke u svijetu politike desio se u Sjedinjenim Američkim Državama 1832., kad je potpredsjednik John Calhoun u vladi Andrewa Jacksona podnio ostavku zbog neslaganja s predsjednikom Jacksonom. U čemu se dečki nisu slagali ne zna se, ali pala je ostavka. U Engleskoj u isto vrijeme džentlmen iz ugledne engleske porodice, mlad i perspektivan vojnik i političar na početku karijere, Winston Churchill, 1915. dao je ostavku zbog svog neuspjeha na Dardanelima. Bilo je to u vrijeme kada se imalo osjećaj časti. Kada prevara i laž nisu pojele obraz. Ostavku je dao britanski premijer Chamberlain 1940. Od 1937. do 1940. Chamberlain je bio britanski premijer koji je vodio pomirljivu politiku prema Hitleru i nacizmu. Popuštao je Hitleru. Hitler ga je naravno zajeb’o. I gospodin Chamberlain je lijepo dao ostavku kada je Hitler napao Francusku i prekršio sve lijepe dogovore s lakovjernim i naivnim Englezom. Chamberlaina je na mjestu premijera zamijenio već spomenuti Churchill.

Ima doduše ministara u Skandinaviji koji zbog pišljive kreditne kartice s kojom su kupili bombonijeru bolesnoj punici, a kartica je bila državna, daju ostavke. Takav kaos s ostavkama treba ostaviti drugim zemljama i ne bi se smio dogoditi u Lijepoj Našoj. U Hrvatskoj naravno nikome kada se dočepa vlasti ne pada na pamet dati ostavku. Kao nekada kraljevi i carevi, hrvatski se političari osjećaju kao kraljevi i carevi. Oni i vladaju kao kraljevi i carevi. A zna se, kraljevi i carevi ne daju ostavke. Hrvatskim političarima ne padaju na pamet ostavke. Oni su od reda rodoljubi i njima je interes Hrvatske na prvom mjestu. A interes je Hrvatske da oni budu predsjednici i ministri. Bez njih ne bi bilo Hrvatske. Zato je tema o ostavkama hrvatskih političara igrokaz da se zabave birači. Glupo je davati ostavke, govore žene muževima političarima. Ti znaš i ja znam da će te ponovno izabrati jer nemaju drugog. Izbori su trošak koji plaća narod i birači. Zato je priča o ostavkama prodaja magle ili kako se to danas kaže, novi spin hrvatske političke elite. Pa gdje bi se došlo da za svaku griješku hrvatski političari daju ostavke. Nakon dva tjedna ne bi imali kvorum u Saboru, niti vladu, niti gradonačelnike. Ako netko treba dati ostavku i otputovati u Irsku ili Novi Zeland, onda su to Hrvati.