Hrvatske su političke stranke kao firme. Razlika je samo što stranke nisu predsjednici kupili ni naslijedili od očeva. Ipak, postoji razlika između tvrtke i političke stranke. Jebi ga. Još ni jedna stranka nije bankrotirala. NI JEDAN PREDSJEDNIK NIJE PRIZNAO DA JE UPROPASTIO STRANKU, a kamoli da bi se od očaja i sramote ubio

Moto Ostapa Bendera bio je “Benzin vaš – ideje moje”. Ostap Bender, lažni sin heroja revolucije, poručnika Šmita, glavno je lice u dvama romanima Iljfa i Petrova – “Dvanaest stolica” i “Zlatno tele”. Knjige IIjifa i Petrova sigurno nisu na školskom popisu lektire, vjerojatno neće biti ni nakon Kurikuluma. Nisu bile ni u moje vrijeme. Ali svaki đak u mom razredu pročitao je “Zlatno tele” ili “Dvanaest stolica”. Većina đaka oba romana. Bili smo zaljubljeni u Ostapa Bendera koji je osnovao udrugu “Rogovi i kopita”.

PROČITAO SAM da je politička stranka skupina ljudi koji se udružuju u cilju dolaska na vlast. Oke. Dalje: Političke stranke nastale su u Engleskoj u sedamnaestom stoljeću s pojavom građanskog staleža. Dok su kraljevi bili kraljevi, nije bilo šanse da postoje političke stranke. Nema istih stranaka kao što nema istih otisaka palca. Političke stranke obično se svrstavaju u smjerove koje zauzimaju glede socijalnih i ekonomskih pogleda, na lijeve, centar, desne. Konzervativne stranke (desne) temelje se na ideologiji konzervativizma i tradicije. Alergične su na modernizacije i revolucije. Zagovaraju stabilnost poretka i oslanjaju se na tradiciju. Liberalne stranke (lijeve) zastupaju ideju privatnog vlasništva i tržišnu privredu. Demokršćanske stranke (centar) utemeljene su na socijalnom kršćanskom nauku, točnije na nauku Katoličke crkve. Politički život u Hrvatskoj nije kao u Engleskoj počeo u sedamnaestom stoljeću. Počeo je 200 godina kasnije, sredinom 19. stoljeća. Prve stranke u Hrvatskoj nastale su u drugoj polovici 19. stoljeća. Biračko pravo je sve do 1910. imalo dva posto stanovništva. Hrvatsko-ugarska stranka osnovana je 1841. Narodna stranka (NS) osnovana je 1841. Stranka prava osnovana je 1861., a Hrvatska seljačka stranka (HSS) 1904.

DANAS U HRVATSKOJ IMA na stotine stranaka. Otrcana priča da je Hrvatska puna političkih stranaka jer su – dva Hrvata, tri stranke – ne pije vodu. Hrvati su samo netalentirani za politiku. Živeći u tuđim državama razvio im se osjećaj reakcije na sve u politici. Taj osjećaj ostao je prisutan i u državi koja više nije bila bečka, beogradska ili budimska. Prosječni Hrvati još nisu shvatili da je država u kojoj danas žive njihova i da su oni odgovorni za tu državu. Stranke koje sada sudjeluju u političkom životu Hrvatske trebale bi biti neke lijeve orijentacije, neke desne, a većina ne spada nigdje. Za hrvatske političke stranke ne zna se kada djeluju lošije: kada su u oporbi ili kada se popnu na vlast. To je i problem mentaliteta i prirođenog osjećaja dužnosti. Problem je da se više ni jedna stranka ne može odrediti koga zastupa. Seljaci su desetkovani, radnici više ne postoje, srednja klasa građana nestala je i uništena. Stranke koje se zovu umirovljeničke ne zastupaju umirovljenike, jednako kao što sve političke stranke ne zastupaju nikog osim svoje uprave. Da umirovljeničke stranke zastupaju interese hrvatskih umirovljenika, da im umirovljenici vjeruju, te bi stranke bile u situaciji da formiraju vladu bez problema i potrebe za koaliranjem s problematičnim partnerima. Danas u postocima u Hrvatskoj ima više umirovljenika nego zajedno seljaka u doba Radića i radnika u vrijeme Broza. Druge stranke moraju se spajati ili kolaborirati sa svim i svačim, ulaziti u brakove bez logike, živjeti kao bračni drugovi koji su se spojili iz trenutačnih i mutnih interesa. Pogrešne procjene danas su u hrvatskoj politici zakon i za pogrešne odluke nikad nije nitko odgovarao. Sve stranke guraju se oko centra gdje je nastala gužva. Kao u prepunom tramvaju. Razlika je što je tramvaj prošao tehnički pregled, ima vozni red, staje na zadanim stanicama, u tramvajima postoje kontrolori, voze ga vozači koji su kvalificirani, ispitani, provjereno zdravi. Stranke vode diletanti za koje se ne zna jesu li zdravi i što znaju.

Što je tvrtka? Uz izraz tvrtka, u uporabi je često i izraz poduzeće ili firma.

TVRTKA MORA SADRŽAVATI naziv, naznaku vrste poslovanja te punu riječ ili skraćenicu imena trgovačkog društva (d.d., d.o.o., j.t.d. i sl.). Kada se radi o obrtu, tvrtka sadrži naziv obrta, oznaku obrta, ime i prezime obrtnika i sjedište. Zna se čim se bavi. Ima račun u banci i kapital. Zajedničko je svim tvrtkama da ako posluju uspješno, napreduju. Šire se. Donose profit svojim vlasnicima. Poznate su uspješne porodične tvrtke.

OSNOVANE OD DJEDOVA, preuzete i naslijeđene od sinova i onda veselo završile u rukama unuka. Nastavile uspješno poslovati. Takvih tvrtki ima bezbroj u zapadnom svijetu, u Hrvatskoj je bila jedna u Petrinji, ali je unuk završio na sudu zbog prevare koja je ili nije zastarjela. U Hrvatskoj ima više tvrtki koje su poslovale uspješno i onda propale. Iz raznih uzroka, uglavnom zbog lošeg vođenja. Nisu se širile, vlasnici nisu ulagali u posao, nego u aute i vile. Tvrtke propadaju u kapitalizmu. Ali čak u Hrvatskoj, koja se potpuno nespremna našla u radikalnom kapitalizmu, ima uspješnih tvrtki ili firmi koje su izuzetak. U našoj Lijepoj našoj bilo je firmi, međunarodno uspješnih, koje su bile uspješne u socijalizmu, a danas više ne postoje. Kada sam prije rata noću prolazio pokraj Plive, u modernoj tvorničkoj zgradi sve prostorije bile su osvijetljene. Moglo se vidjeti stotinjak službenika u bijelim kutama koji su užurbano prolazili. Danas po noći ta zgrada stoji žalosno u mraku, ni jedan prostor nije osvijetljen, djeluje kao živa tuga. Gdje su nestale tisuće radnika Plive? Na koji način su podijelili sudbinu svoje tvrtke? Bio bi to sjajan dokumentarni roman koji su napisale hrvatska gramzljivost i neodgovornost. Tko je zabio čavle u lijes Plive, tko je iskopao grob i tko je Plivu pokopao? Tko se opario na Plivi? Postoje imena koja su se okoristila propašću Plive. Zna se i tko je oštećen. Oštećeno je tisuće radnika Plive, oštećena je država Hrvatska. U kapitalizmu se zna kako i zašto umiru tvrtke. U Hrvatskoj se ne zna. Propast firme ima ime. Bankrot. Bankrot ili stečaj je pravno regulirana situacija. Firma nije u stanju isplatiti svoje dospjele obaveze prema vjerovnicima. Tada sud pokrećestečajni postupak i u bankrotu svršavaju život nekad vrlo uspješne firme kao i one neuspješne. Događa se da se vlasnici bankrotiranih firmi ubiju. Hvala dragom Bogu, ne u Hrvatskoj. Aleluja! 

Hrvatske političke stranke su kao firme. Predsjednici na isti način vode stranke kao vlasnici firme. Rade što hoće, obećavaju, lažu, varaju glasače kao što firme varaju kupce. Za svoje prevare stranke nikom ne polažu račune, za razliku od firmi koje katkad završe na sudu, plate globu i najebu. Razlika je samo što stranke nisu predsjednici kupili ni naslijedili od očeva. U stranke nisu uložili jednu svoju kunu, a ponašaju se kao da su kraljevi s neograničenom vlasti. Svoje stranke nazivaju svojim imenom, što se nije dogodilo ni u jednoj monarhiji. Nemaju viziju kako stranku unaprijediti, proširiti utjecaj, dokazati se u Europi, ne prevariti glasače, ispuniti svoje planove, pobijediti konkurenciju i osigurati sljedeći mandat. Biti odgovorni za rizične poteze i, naravno, ne okružiti se kretenima, prevarantima, mediokritetima, ulizicama i ignorantima, nego sposobnim i kompetentnim suradnicima. Ipak, postoji razlika između tvrtke i političke stranke. Jebi ga. Još ni jedna stranka nije bankrotirala. Ni jedan predsjednik nije priznao da je upropastio stranku, a kamoli da bi se od očaja i sramote ubio. Do sljedeće prilike sjede u Saboru i primaju saborsku plaću.

OSTAP BENDER JE TALENTIRANA LIJENČINA, ne pada mu na pamet raditi i živjeti od rada. Ostap Bender želi živjeti dobro, ali bez rada. Nije talentiran za rad, talentiran je za prevare. Ostap Bender živi od prevara. Da Ostap Bender živi danas u Hrvatskoj, sjedio bi u Saboru. Ne bi svoj šarm u Saboru koristio da ispravlja krive navode. Njegova firma “Rogovi i kopita” poslovala bi s Ministarstvom poljoprivrede i iz proračuna izvlačila milijune kuna poticaja, a iz Europskih fondova milijune eura. Ne bi bio glavno lice romana, nego hrvatska politička elita.