Braća su napravila bombe, a da nisu ispunila ni jedan jebeni formular i time su ozbiljno povrijedili autoritet metropole Europe čija se vlast na formularima temelji. DA SE OD BRUXELLESA DOBIJE PAR TISUĆA EURA ZA NEKU LUKU NA TUŽNOM OTOKU, mora se ispisati stotine formulara, odgovoriti na stotine pitanja bez gramatičke greške, a braća u kuhinji naprave bombe

Bruxelles, glavni grad Belgije i Europske zajednice, poznat je po dvjema atrakcijama. Jedna je skulptura Atomium, a druga Glavni trg. Skulpturu je napravio arhitekt André Waterkeyn za Svjetsku izložbu 1958., a Glavni trg ili Grand Place datira od 10. stoljeća, prema tome, tko ga je sve radio – ne zna se. Skulptura Atomium visoka je 100 metara, sagrađena je od čelika i aluminija. Predstavlja model atomske čestice. Glavni trg ili Grand Place čine gradska vijećnica, cehovske kuće i kraljevska kuća. Trg je impozantan i po nekima najljepši trg u Europi. Preko 100 metara je dug i oko sedamdeset metara širok. Gradska vijećnica, sjedište svjetovne vlasti grada, izgrađena je na južnoj strani Trga od 1401. do 1455. godine. Njezini tornjevi visoki su 96 metara. Belgija ima kralja, sastoji se od dva naroda koja se ne podnose. Nakon što je postao središte Beneluxa, trgovačke organizacije koja se više bavila trgovinom i carinama, a manje politikom, Bruxelles postaje središte Europske zajednice. U Bruxellesu su sagrađeni ogromni paviljoni od stakla i betona i Europski parlament. Parlament je najveći i najskuplji na svijetu, tisuću zastupnika sjedi u Parlamentu i mjesečno troši preko 100.000.000 samo na gole plaće. Prije godinu-dvije hrvatska zastupnica govorila je 34 minute pred praznim klupama Europskog parlamenta. Što je govorila prevodilo je 25 sinkroniziranih prevoditelja i slalo prijevod u slušalice ostavljene na klupama. Kao svaki parlament, tako i Europski donosi zakone. Zakoni se prevode. Kada se u Zagrebu prevedu, ni Tesla ni Krleža ne bi razumjeli o čemu se radi. Europski parlament povremeno se iz Bruxellesa seli u Strasbourg. Svrha selidbe je mutna, ali veseli zastupnike, a posebno vlasnike restorana u Strasbourgu i francuske željeznice. Zastupnicima koji su iznemogli od krvavog rada donosi promjene. Novi restorani, kavane i semafori.

Koliko love iz zemalja članica ostaje u Bruxellesu, ne zna se. Metropola se ne zahvaljuje niti se bavi sitnicama. U posljednje vrijeme ne govori se o Atomiumu ni o Glavnom trgu. U centru pažnje je kvart u Bruxellesu koji se umiljato zove Molenbeek. Molenbeek je potisnuo Atomium i Glavni trg u drugi plan. Turistički analitičari HTZ-a smatraju da će Molenbeek posjećivati stotine tisuća turista i već pripremaju luksuzne brošure na kineskom, japanskom, filipinskom i indonezijskom jeziku.

Molenbeek je nastao doseljavanjem radne snage iz Turske, Maroka i Sirije. Danas u Molenbeeku žive treća i četvrta generacija doseljenika. Njih oko 300.000. Danas je nezaposlenost u Molenbeeku 40 posto. Dogodilo se da se danas Molenbeek smatra centrom džidadista u Europi. U Molenbeeku vlast je policije Bruxellesa nula. Uz sranja kao što su ljudska prava, može se dogoditi da se u Molenbeeku napravi bombe koje će eksplodirati u Bruxellesu.

PRIJE NEKOLIKO DANA, 22. ožujka, dva brata utovarila su u svoje ruksake bombe koje su napravili u kućnoj radionici. Napraviti dobru pitu od jabuka nije lako. Šnenokle još teže. Ima malo domaćica koje su u stanju napravit dobre knedle od marelica. Bombu može napraviti svaki kreten. Nema ni velike razlike u cijeni materijala. Braća su dok rade svoje bombe pod budnom paskom bruxelleske policije. Jedan je u mladosti krao aute, drugi se bavio provalama. Jednog su brata uhvatili Turci, prokužili o kome se radi i otpremili ga kući u Bruxelles. Nikom ništa. Braća su unajmila kuću u Bruxellesu i dala se na posao. Napravili bombe. I aktivirali ih. Jednu na aerodromu, drugu u podzemnoj željeznici istog dana. Ubili su 30 ljudi, a ranili njih dvjestotinjak. I dok braća uživaju među djevicama, kompletna bruxelleska policija izašla je na ulice Bruxellesa. Stotine auta s rotirkama, stotine policajki i policajaca u raznim i efektnim uniformama. Mlada cura u žutoj uniformi sa snajperom. Do zuba oboružani specijalci, visoki i kršni. Policajci i vatrogasci. Neviđena gužva koju stisnuti uz zidove bez riječi unezvjereni promatraju ranjeni civili i civilke. Majke s djecom, starice na štakama i zbunjeni starci. Aerodrom je zatvoren na sedam dana.

Očito je da Bruxelles može ugostiti Europski parlament s 1000 uvaženih zastupnika, da može imat najljepši trg u Europi, ali kada prasne bomba, padne u nesvijest. Ranjenike su po aerodromu putnici vozili na kolicima za prtljagu, okrvavljene djevojke bespomoćno su sjedile na podu, deseci preplašenih putnika trčali su bez cilja gore-dolje. Nije se vidio itko tko pomaže, tko pokušava smiriti situaciju. Laž lažne metropole vidjela se jasno na TV ekranima i nije to bio loše režirani horor film. Pokazalo se da Bruxelles s osamnaest gradonačelnika može biti glavni grad Europe u dobru. Ne može u zlu.

Aerodrom u Bruxellesu iz neobjašnjivih razloga je zatvoren, birokracija je u Bruxellesu pozvala sve ministre unutarnjih poslova i pravosuđa zemalja članica na sastanak. Sve su birokracije iste. I slične. Mediokriteti naučeni na povlastice i fantastične plaće. Nezaslužene, naravno. Obožavaju sastanke. Na sastancima su važni. Dok govore pizdarije na sastancima, pažljivo ih slušaju, a mineralnih voda i voćnih sokova ima na bacanje. Govore što bi trebalo uraditi, a ne što uraditi. Tako se nakon svih sastanaka dijeli službeno priopćenje.

“Nakon terorističkih napada u Bruxellesu, nizozemsko predsjedništvo sazvalo je izvanredni sastanak ministara zaduženih za pravosuđe i sigurnost te predstavnika institucija EU-a”, kaže se u priopćenju EU-a.

MINISTRI ĆE IZRAZITI solidarnost s Belgijom te raspravljati o sadašnjoj situaciji u pogledu borbe protiv terorizma, odnosno o kompletiranju i provedbi odgovarajućeg zakonodavstva, dodaje se u priopćenju. Kako su ministri došli na sastanak, ne znam. Došli su. Na novinarska pitanja odgovarali su da nose glavu u torbi, ali da je sastanak važan i nadaju se da će dobiti dodatke na opasnost. Važni su i ručkovi nakon sastanaka. Što je firma u većem sranju, više je sastanaka i ručkova. Na sastancima se ne može spasiti firmu, državu, ali može se izdati priopćenje. I prije nego što su se rastali, ministri u Bruxellesu izdali su priopćenje. Treba imati imena svih putnika koji putuju avionima po Europi, što su dosad navodno branili zakoni Europske unije zato da se zaštiti privatnost putnika.

Nakon Drugog svjetskog rata svijet se podijelio. Jedni su uživali u kapitalizmu, drugi gradili socijalizam. I jedni i drugi povećavali su zalihe atomskog oružja, ali nije bilo moguće da neka braća naprave bombe koje će aktivirati na aerodromu u Moskvi ili Londonu. Onda se dogodio München. Počele su otmice aviona, avioni su na pustim aerodromima u Africi letjeli u zrak. Rušili su se neboderi, u zrak su letjeli vlakovi, ambasade i kuće. Ubijali su se gosti kalašnjikovima u lokalima i na jazz koncertima, publika u kazalištima. Vrijeme terorizma nije počelo ovog tjedna u Bruxellesu. Terorizam i bombe koje su napravila dva mlada Belgijanca u svojoj kupaonici i aktivirala ih na aerodromu i u podzemnoj željeznici, mogu se dogoditi, ali to ne smije iznenaditi policiju. Najmanje policiju Bruxellesa koji je glavni grad Europske zajednice. U Bruxellesu se vidjelo da su bili iznenađeni. Zatečeni. Braća su napravila bombe, a da nisu ispunili ni jedan jebeni formular i time su ozbiljno povrijedili autoritet metropole Europe čija se vlast na formularima temelji. Da se od Bruxellesa dobije par tisuća eura za neku luku na tužnom otoku, mora se ispisati stotine formulara, odgovoriti na stotine pitanja bez gramatičke greške, bez krivog zareza, a braća u kuhinji naprave bombe i opizde ih u u Metropoli dok tisuću uvaženih zastupnika od Pirineja do Karpata sjedi po komisijama, na sastancima, u svojim uredima ili u svojim klupama u Parlamentu. U Metropoli su, naravno, zaprepašteni. No pitanje treba li se središte Europske zajednice negdje premjestiti, krivo je i glupo. Nema boljeg središta današnje Europe od Bruxellesa u kojem se nitko ne bavi milijunima izbjeglica, a stotine birokrata odlučuje koliko će ribar Jozo (83) zvan Papalina, s Golog otoka, uloviti srdela godišnje i u kojem u isto vrijeme braća rade bombe.