Sve je to hrvatski jal. Kada su čitali o bonusima menadžera direktora Forda ili Shella, Amerikanci i Englezi nisu se bunili. Kod nas panika. ZAJEBAVATI LJUDE ZBOG MALO VIŠE OD HILJADU MOJIH PENZIJA, NIJE FER I TO SE NE RADI. Sva trojica zajedno ne mogu sa svojim bonusima kupiti vilu u Lovranu. Zato sam bezrezervno za direktore Hrvatskih šuma, pogotovo kada sam čuo na radiju da ni jedan od njih pojma nema o šumama, nego su prijatelji nekog ministra poljoprivrede koji je stručnjak za apoteke, ne za šume. Nikom ne pada na pamet da napiše i prizna koliko je stresno biti direktor, recimo, atomske centrale, a o atomima nemati pojma. A dok traje hajka na nedužne građane, Helsinški odbor za ljudska prava šuti i šuti, a primaju plaće

Kao što nema istih ljudi, nema istih naroda. Svaki je narod drugačiji od drugog naroda. Tako se za neke narode, na primjer za Nijemce, može uzeti znak preciznosti, za Francuze gastronomija, Talijane glazba. Za Škote se govori da su škrti. Što reći za nas Hrvate? Mi nismo precizni, nego neprecizni. Na Eurosongu smo rijetko finalisti, nismo ni škrti. Ima nešto u čemu smo jaki. Nenadjebivi. Moglo bi se reći bez premca. Osim ako, možda, ima neko pleme u centralnoj Africi koje je jalno. Nisam čuo za njega. Mi smo prvaci svijeta i Europe u jalu.

TRAFIKANTICA EUROPA sretno je proživjela u svojoj garsonijeri četiri godine rata i Nezavisne Države Hrvatske. Prodavala je u trafici u Zvonimirovoj ulici cigarete na bonove po danu, a navečer u Ritz baru cigarete za keš. U Ritz baru upoznala je njemačkog pilota lovca Hansa i talijanskog colonela Maria. Prvi je Europi poklonio gramafon i ploču „Lili Marlene” pa poginuo u svom Messerschmittu iznad Rusije. Colonelo Mario poklonio je Europi ploču „Mamma” koju je pjevao Beniamino Gigli. Colonelo Mario pobjegao je iz Zagreba u Topolinu, po noći, nakon kapitulacije Italije 1943. Do kraja rata Bracin tata je tajno donosio Europi hrenovke. Jedno vrijeme nakon oslobođenja u Europinoj garsonijeri stanovao je Rus Feđa koji je u dvorištu svakog jutra gimnasticirao i potom nestao. Brigu o Europi preuzeo je predsjednik rajonskog komiteta drug Savo. Za vrijeme prvih izbora 1945. Europa je pomagala drugu Savi u pisanju spiskova birača. Neke je trebala izbrisati, neke dopisati. Tada sam prvi put čuo za riječ jal. Europa je rekla mojoj mami da je jalna na svoju polusestru koja živi u Australiji, ima normalnog muža i troje djece. Navečer sam pitao mamu što je to jal. “Jal je možda i bolest, a ako nije bolest, onda je jal zavist na tuđi uspjeh, a ako hoćeš točno, jal ti je naš hrvatski specijalitet”, rekla mi je mama. “Kao ćevapčići?” pitao sam mamu. “Ti si još preglup i premlad da to shvatiš, zato lijepo operi ruke, hajde u zahod, ne zaboravi dignuti dasku i ravno u krevet”, odgovorila mi je mama.

DRUGI DAN, Braco i ja pomažemo pazikući Rukavini podmazati njegovu specijalku. Europa se sunča na prozoru garsonijere. Europa pita Rukavinu: “Čujte, Rukavina, kaj je ta vaša specijalka najbolji bicikl u kvartu?” “Je i nije, gospodična Europa”, odgovori pazikuća. “Arhitekt Buhotinski s broja 34 ima sličan bicikl, kaj ne?” govori Europa. Rukavina ne odgovara. Svi znamo, i Braco i ja i Europa, da Rukavina mrzi Buhotinskog zbog njegova bicikla. Braco, koji je zaljubljen u Europu, šuti. Europa ode s prozora. “Vas dvojica biste trebala gledati curice, a ne čitav dan sjediti ispod prozora trafikantice”, kaže Rukavina meni i Braci. Europa se pojavi u dvorištu. Nasmijana, u novim špagericama. “Čujte, Rukavina, zakaj mrzite Buhotinskog?” pita ona. “Ne mrzim”, odgovori Rukavina. “Mrzite zbog bicikla. Mrzite ga jer ste mu jalni. Ima bolji bicikl od vašeg. Ja vas razumijem. Kada vidim gospođu Goldsmith u najskupljem nercu, ja je mrzim. To je jače od mene, kao što je i vaša mržnja na Buhotinskog”, rekla je Europa. Svi su znali da je Europi pelcmantl poklonio Bracin tata, ali nije bio od nerca, i da je Braco mrzio svog tatu zbog Europe, kao što je Rukavina mrzio Buhotinskoga zbog bicikla, Europa gospođu Goldsmith radi nerca, a ja malog Safnera iz Zvonimirove kojem je tata kupio pravu kožnu nogometnu loptu. To se sve skupa zove jal. Aleluja!

Ljetne mjesece zauzeli su festivali. Od Dubrovnika do Griča. Narod koji nakon naporne jeseni, zime i proljeća, kada je stvarao bruto produkt, umjesto da se psihički i fizički oporavlja, umjesto da gleda prijenose atraktivnih telefonskih sjednica Vlade i zasjedanja Sabora, na televiziji gleda emisije iz kulture i svake večeri novi festival. Ali na sreću milijun penzionera i pola milijuna žrtava ovrha i blokada te stotina tisuća članova udruge Franak, mediji su ni iz čega stvorili aferu Hrvatskih šuma i nekakvih jadnih bonusa koje trebaju dobiti trojica direktora za svoj požrtvovni rad i profesionalna dostignuća u šumama. U aferi su postali nedužne žrtve neviđene hajke. Zašto?

Zbog pišljivih pet-šest milijuna. Ne eura ili dolara, nego kuna. Kada su čitali o bonusima menadžera direktora Forda ili Shella, Amerikanci i Englezi se nisu bunili. Kod nas panika. Za par milijuna bonusa u Šumama, vrisak do neba. Iako je direktoru šuma to sića, ima samo na štednji love do krova, ima ugovor i hoće bonus. Radi se o principu, naravno. Odmah sam stao na njegovu stranu. Zajebavati ljude zbog malo više od hiljadu mojih penzija nije fer i to se ne radi. Kako sam ja zaslužio tri tisuće kuna svoje penzije, tako su i oni zaslužili bonuse, kartice, doživotne plaće, jer ako se može pisati protiv njih i tražiti da se odreknu zasluženih bonusa, može se sutra dogoditi da se u Večernjaku ili Jutarnjem traži da se i ja odreknem svoje penzije. Sve skupa hrvatski jal.

BLATE SE NEVINI LJUDI, za što? Pa za tu lovu ni jedan ne može kupiti pristojnu jahtu na kojoj će provozati svoje žene. Ako im u Meksiku ili Hondurasu otmu punice, sa svojim bonusima mogu obrisati dupe, a ne dokopati se punica. Na plavom Jadranu, od sjevera do juga, parkirano je na stotine jahti koje su koštale ne par milijunčića kuna, nego na stotine milijuna eura. Sva trojica zajedno ne mogu sa svojim bonusima kupiti vilu u Lovranu. Zato sam bezrezervno za direktore Hrvatskih šuma, pogotovo kada sam čuo na radiju da ni jedan od njih nema pojma o šumama, nego su prijatelji nekog ministra poljoprivrede koji je stručnjak za apoteke, ne za šume. A dok traje hajka na nedužne građane, Helsinški odbor za ljudska prava šuti i šuti, a primaju plaće.

DAKLE, SVE SKUPA, ŽALOSTAN PRIMJER hrvatskog jala. Ljudi imaju uredne ugovore, potpisane vlastoručno od ministra i ovjerene kod javnih bilježnika i bilježnica. Sve lege artis. Crno na bijelo. Pa ili jesmo ili nismo pravna država u kojoj je sve transparentno i u kojoj institucije rade svoj posao. Po ugovorima žrtve hajke imaju pravo na direktorske plaće doživotno, na aute, kreditne kartice. Živi dokaz stvarne brige za ljude, a ne lažne kao u socijalizmu, kada nisu postojali bonusi, nego Goli otoci. Nikome ne pada na pamet napisati i priznati koliko je stresno biti direktor, recimo, atomske centrale, a o atomima nemati pojma. Najlakše je baviti se bonusima. Da su bonusi, recimo, 173 milijuna, oke. Zaboravlja se da su Hrvatske šume danas naše. Ne sijeku ih Mlečani i od naših balvana grade Veneciju. Ne sijeku ih Mađari i rade pruge. Siječemo ih mi kako nama paše i kako i koliko hoćemo. Hrvatske šume su naše i naših direktora. I ministara, naravno. Stvar treba dati na Vrhovni sud. Vrhovni sud će shvatiti problem i, siguran sam, povećati bonuse. Ljudi poštuju zakon ako vjeruju da je legitiman. Ako nije protiv zdravog razuma i ako se ne zasniva na prevari i laži.

ZABORAVILI SMO SRPANJSKE ŽRTVE iz 1845. Zbog izbora koji su bili lažirani od vlasti, na Markovu trgu građani su se bunili, a vojska po njima pucala i ubila ih desetak, a još više ranila. To bi se, kakvi smo, moglo dogoditi i sa Srpanjskim žrtvama bonusa.