U Ateni robovi nisu imali pravo glasa, u Hrvatskoj imaju. U Hrvatskoj ima više glasača nego stanovnika. Hvala Bogu, žene imaju pravo glasa, u Ateni ga nisu imale. Bitna je razlika: Hrvatska nema Sokrata, ali ima Ksantipa koliko hoćeš

Na nepostavljeno pitanje kakav je odnos prema kulturi u posljednjih dvadeset i pet godina u Lijepoj našoj, nema se što odgovoriti. Može se vidjeti kakav je odnos politike prema kulturi i dobiti odgovor. Kultura politici smeta. Kultura joj ne treba. Zašto? Treba reći što je to kultura i odmah će se shvatiti da ljudima koji se zovu političari i koji vode politiku, koji upravljaju državom, kultura ne treba. Događanja koja se odvijaju pred našim očima najbolje pokazuju što je to političar, kako se postaje političar, kako se ljudi pretvaraju u političare i napokon, kako cijela zajednica postaje publika (milijuni) koja šutke gleda stotinjak političara koji na pozornici glume, pjevaju, sviraju i plešu. U svim kazalištima svijeta glumce na pozornicama najviše boli kada publika šuti. Političari traže šutnju, traže publiku koja će šutjeti. Ne trebaju biseve, pljesak… Oni ne igraju za publiku, nego za sebe. Zašto? Kultura im ide na živce. Zato što je kultura tradicija, naslijeđeno osjećanje formirano vremenom. Kultura nije od danas. Političari su za danas i od danas.

ZATO JE RAZUMLJIVO DA KULTURA ne treba politici i zato nije čudno niti se tome itko čudi, čak se to nije ni primijetilo, što u hrvatskim političkim strankama među političarima amaterima nema ijednog profesionalnog pisca, filozofa, režisera, glumca, slikara, pjesnika i muzičara. Nema ih ni u strankama manjina i po tome se ne razlikuju od hrvatskih stranaka. U programima ijedne od stranaka koje smo danima slušali pred izbore, riječ kultura nije se čula. Obećavalo se i govorilo o plaćama, poduzetništvu, školstvu, zdravstvu, sudstvu, nije se ni izmakla riječ – kultura. Kao da kulture nema u državi koju strasno žele voditi baš te stranke, za njeno dobro. Kao da ne postoje u toj državi kazališta, simfonijski orkestri, slikari, pisci… Čak su i beznačajni načelnici malih gradova na obali postali amateri političari, zahvaljujući slučaju uzeli su pravo da utječu na moj život, a ja ne znam tko su i što su. Samo ih gledam na plazmi i čudim se.

KADA SU SE PROSLAVLJALE IZBORNE pobjede u štabovima stranaka, među veselim licima uhljeba, budućih kandidata za ambasadore, ministre, direktore, nije se vidjelo ikoga iz kulture. Ni lijevo ni desno. Nitko iz kulture nije imao jedan razlog da se veseli, smije, pjeva, pleše među članovima stranaka koji su slavili pobjedu. Slavilo se dokopavanje vlasti, buduće trošenje proračuna, zaduživanje, nove beneficije, položaji i novi vozni park. Kulture nema ni u Hrvatskom saboru ni u županijama ni gradskim vijećima. Kultura se smatra nepotrebnom, za kulturu se svake godine odvaja u proračunima sve manje. Na kulturi se ozbiljno štedi. Ne štedi se samo na amaterima i udrugama svega i svačega. Amateri političari i amateri amateri uzajamno se trebaju i vole. Jedni vode državu, drugi udruge. Ni stari lisci u hrvatskoj politici ni novi koji su tek prohodali, nisu se sjetili u svojim programima, obećanjima, reformama, prestrukturiranjima, transformacijama i maglama spomenuti kulturu. Ni usput. Na sramežljivo pitanje što bi kulturni radnici uopće mogli raditi u političkom životu današnje Hrvatske, u političkim strankama, u Hrvatskom saboru, odgovor je – ništa.

Ništa novo. Od davnih vremena, od prve demokracije do danas, ista pjesma. Na jednoj strani želja da se piše ili slika, a na drugoj da se vlada i krade. Jedni žive da bi naslikali sliku, napisali dramu ili roman, a drugi da bi kupovali kuće, satove, otoke, jahte. Od stare Atene do današnje Lijepe naše, isto.

POJAM DEMOKRACIJE ili, točnije, izvorna varijanta te riječi potječe iz Atene, iz petog stoljeća prije Krista. Atenska država smatra se prvim primjerom uređenja koje odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti, ili obratno. U Ateni nisu svi imali pravo glasa. Manjina stanovnika je glasala. Žene, robovi i stranci nisu glasali. Danas je moderno izražavati se u postocima o bilo čemu. Dakle: samo je oko 16 posto ukupnog stanovništva u staroj Ateni imalo pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji. Da nije bilo kulture u staroj Ateni, bila bi zaboravljena.

SOKRAT, GRČKI FILOZOF, rođen je u Ateni 469 p.n.e. i umro 399. p.n.e. Umro je u Ateni, domovini demokracije. Filozof Sokrat 100 posto je kulturni radnik. Zna se i točan datum njegova rođenja. Kako? Nemam pojma. Ali je zbunjujuće. Rodio se 4. lipnja. Znači da su prije 2000 godina postojale matične knjige. Nevjerojatno. Sokratov otac bio je kipar, nažalost osrednji. Nije ostao zapamćen zahvaljujući svojim kipovima, nego svome sinu. Sokratova majka bila je babica. Zna se da se Sokratova žena zvala Ksantipa. Gospođa Ksantipa isticala se energijom, bila je svadljiva, samo je čekala povod za svađu. Bilo s kim i oko bilo čega.

NJEZIN MUŽ SOKRAT rekao je prijateljima, vjerojatno u atenskoj krčmi u kojoj su se nalazili kipari, filozofi i pisci, kao nekada u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, da je živeći sa Ksantipom shvatio da od toga nema goreg i da mu je iskustvo koje je stekao živeći sa Ksantipom pomoglo da živi i preživi s bilo kime. Rekao je s bilo kime jer se nije mogao sjetiti ničeg strašnijeg od njegove Ksantipe. Međutim, to su tračevi. Bitno je da je etika u centru Sokratove filozofije, a ne Ksantipa. Sokrat je tvrdio da osjećaj dužnosti, moral i savjest određuju čovjeka. Sokrat je znanju davao najveću važnost, a glavnim vrlinama smatrao je istinu, umjerenost i poštivanje zakona. O atenskoj demokraciji Sokrat je rekao: “Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, a žene će htjeti biti kao muškarci. Demokracija će im to dati… Lopovi i prevaranti htjet će državne funkcije, a demokracija će im to dati.” Eto ti ga na! Sokrat je bio vidovit. Zato i ne čudi Sokratov kraj. Bio je uhapšen u vruće poslijepodne, a ne u ranu zoru. Nije bilo televizije, ali se vijest brzo proširila Atenom: Sokrat je osuđen na smrt. Osudila ga je porota od 501 porotnika! Da je Sokrat kriv, glasao je 281 porotnik, što je bio 61 glas više od glasova da nije kriv. Krivnja je Sokratova bila: negativan utjecaj na mladu generaciju Atene.

Izvršenje kazne odloženo je 30 dana zato što se čekalo nekakvu lađu da doplovi s otoka Delosa na kojem se održavala ljetna svečanost (nešto kao Dubrovačke ljetne igre). Dok su igre trajale, nisu se smjele izvršavati smrtne kazne. Kada su igre završile, lađa je doplovila u Atenu i Sokrat je popio otrov. Imao je 71 godinu. Francuski slikar David naslikao je veliku sliku “Sokratova smrt”. Na njoj je Atenjanin (krvnik) koji pruža otrov Sokratu zbunjen. Sokrat nije. Sokrat misli na Ksantipu i jedva čeka da popije otrov.

POSTOJE SLIČNOSTI I RAZLIKE između demokracija u Sokratovoj Ateni i današnjoj Hrvatskoj. U Ateni robovi nisu imali pravo glasa, u Hrvatskoj imaju. U Hrvatskoj ima više glasača nego stanovnika. Hvala dragom Bogu, žene u Hrvatskoj imaju pravo glasa, u Ateni ga nisu imale. Bitna je razlika: Hrvatska nema Sokrata, ali ima Ksantipa koliko hoćeš.