Skoro svaki je dječak u kvartu imao tatu. Jedan je tata bio primarijus, jedan mesar. Jedan je tata bio pijanac, jedan kipar, jedan pukovnik, jedan je bio prvak u grčko-rimskom hrvanju, jedan je tata, arhitekt, imao Opel Olimpiju, jedini auto u ulici. Štefov je tata vozio ogromni kamion. Bio je profesionalni šofer. “Da mi je tata barem vozač tramvaja”, rekao mi je, “a ne kamiona”. Ja nisam imao tatu i odmah bih uzeo Štefu tatu da se je to moglo. Jedne nedelje je arhitekt sa ženom, sinom i psom krenuo na izlet u Samobor. Opel Olimpia je krčao, ali se nije upalio. Jedan po jedan oko Olimpije su se našli kipar s trećeg kata, profesor zemljopisa iz prizemlja, tipograf, Bracin tata, vlasnik prodavaonice engleskih štofova i slastičar Kovačić.

“TREBA NOVI AKUMULATOR”, rekao je profesor zemljopisa. “Ni govora, treba reformirati anlaser, ali prvo treba promijeniti boju”, bio je kategoričan kipar s četvrtog kata koji puši lulu. Slastičar Kovačić podigao je haubu oprezno da ne uprlja ruke, pogledao motor Olimpije.

“Kablovi. Nove kablove i Olimpia bu pevala k’o Zinka Kunc”, rekao je uvjerljivo slastičar čija su specijalnost bile kremšnite. “Ni govora. Svjećice”, bio je kratak kipar s četvrtog kata. “Kupite novi auto. Opel Admiral, na primjer, i možete do Beča, a ne do Samobora”, rekao je Bracin tata dobronamjerno i glupo. “Imam tatu kretena”, šapnuo je Braco. U Olimpiji je sjedila arhitektova žena Irma, nervozno pušila i čekala. Kada je čula dijagnozu Bracina tate, izašla je iz Olimpije s maltezerom u naručju i pred svjedocima rekla: “Prvo pametno što sam čula. Ali ti bi i Admirala upropastio kao i ovu mizernu Olimpiju. Nije problem u autu, nego u vozaču. Nema tog auta koji ti nećeš upropastiti kao što si i mene upropastio jer si kreten.”

“Ja bih ga još jedanput probal upalit”, prekine bračnu idilu prolaznik koji se kod Olimpije zaustavio na biciklu. “Točno”, složi se profesor zemljopisa. “Možda ste ga samo presaugali”, kaže nepoznati prolaznik, sjedne na bicikl i ode. “Poslušaj jedanput što ti se kaže”, tumači gospođa Irma mužu arhitektu. Arhitekt sjedne u Olimpiju. Motor se ne upali, ali ispod haube pojavi se crni dim. “Treba auto transformirati”, zaključi profesor zemljopisa. Iz kuće izađe gospodična Europa, trafikantica i plavuša. “Ne slušajte kaj vam se govori. Nađite profesionalca ak’ hoćete spasit’ svoj auto i vozit’ se na Sljeme”, kaže Europa. Gospođa Irma pali novu cigaretu, drži maltezera i kaže: “Idemo u Samobor, a ne na Sljeme, ali gospodična Europa ima pravo. Ak’ te boli zub, ne pita se bilo koga.” Gospođa Irma pogleda u profesora zemljopisa i kipara i nastavi: “Nego se ode zubaru koji ima diplomu, kaj ne?” “Točno”, složi se Europa s gospođom Irmom i pali novu cigaretu. Svi oko Olimpije dobro znaju da je arhitekt svakoga dana u garsonijeri gospodične Europe dok je gospođa Irma kod frizerke Anite. Jedina koja to ne zna je gospođa Irma. “Kad vas gledam tak feš”, obrati se profesor zemljopisa ženama, “uživam i zavidim našem arhitektu”. U taj čas slučaj utječe na sudbinu Opel Olimpije. Nailaze Štef i Štefov tata. Gospođa Irma zaustavi Štefova tatu. “Dajte, molim vas pogledajte o čemu se radi”, kaže Štefovom tati. “O čem’ se radi ak’ smijem pitati?” pita Štefov tata. “Nova krasna Opel Olimpija je crkla”, kaže kipar realistički. “Nije crkla, nego imam problem s paljenjem”, brani arhitekt svoj auto. Štefov tata digne haubu Opel Olimpije, pogleda u motor koji se još malo dimi. Šutke ode do svog kamiona koji je bio parkiran na kraju ulice, vrati se s kutijom za alat. “Danas ne bute vidjeli Samobor”, kaže profesor zemljopisa gospođi Irmi. “Budem”, odgovori gospođa Irma. Štef šuti i radi. Publika gleda. Maltezer gospođe Irme ugleda vučjaka udovice Lucije na ulici, počinje lajati k’o lud. Štefov tata zatvori haubu, otvori vrata Olimpije. “Probajte”, kaže kratko arhitektu. Arhitekt sjedne u Olimpiju, pritisne anlaser. Olimpia se upali. “Svaka čast, motor dela kak’ švicarska urica”, kaže profesor zemljopisa. “Kaj sam rekla”, kaže Europa i ode u svoju trafiku. Društvo se razočarano raziđe. Maltezer prestane lajat. “Da si malo pametniji, odmah bi potražio pomoć profesionalca, ali ti si amater šofer, amater muž, amater otac i amater arhitekt”, govori gospođa Irma svom mužu. “Što sam dužan?” pita arhitekt Štefova tatu. “Ništa i ako vam treba moja pomoć, tu sam”, odgovori Štefov tata. Štef ponosno uzme tatinu torbu s alatom i otprati svog tatu do njegova autobusa, sretan što mu je tata šofer autobusa, a ne vozač tramvaja. Braco, čiji je tata bio trgovac engleskim štofovima i imao dućan na Jelačić placu, istog bi se časa mijenjao sa Štefom za tatu, a ja sam zauvijek shvatio razliku između amatera i profesionalca.

U SAOBRAĆAJU postoje razlike vrednovanja vozača. Vozači se dijele po kategorijama. Vozačka dozvola izdaje se za upravljanje vozilima koja su svrstana u kategorije. Ispravno se pretpostavlja da vozač koji je položio ispit za vožnju osobnim autima, ne može niti smije sjesti i voziti autobuse ili šlepere. Vozači osobnih auta tretiraju se kao amateri (muž gospođe Irme), a vozači šlepera i aubusa kao profesionalci (Štefov tata). Ne smije se šleper ili autobus povjeriti čovjeku koji nije položio ispite za vožnju, dokazao pred komisijom da zna vozilom upravljati te koji nije za svoj posao prošao i liječničke i psihofizičke testove. Vlasnik koji da svoj kamion ili autobus, krivično odgovara u slučaju nezgode, kao i vozač.

OČITO DA U SAOBRAĆAJU vrijede puno ozbiljnija pravila i zakoni nego u politici. Političari ni ne dokazuju da išta znaju, da su pri sebi, da razlikuju pozitivno i negativno. Jedini je uvjet pripadnost političkoj stranci. Hrvatska danas ne vrijedi mnogo, ali ipak vrijedi više od autobusa ili šlepera, što se može dokazati. Izračunati. Zašto se onda za Hrvatsku ne donesu zakoni koji su slični zakonu u saobaćaju? Ti zakoni štite interese i putnika i sudionika u prometu i slučajnih prolaznika – građana. Zašto se država koja se čekala tisuću godina, kada se dočekala, povjerava amaterima? Tradiciju da pizza majstori budu ministri obrane, ministri poljoprivrede – propali apotekari, turizma – muljatori i profiteri, specijalisti za dijabetes da vode vanjsku politiku države, treba zaboraviti.

Godine 2015. gradonačelnici-amateri provincijskih gradova na moru odlučuju o sudbini države i građana države. Oko Hrvatske koja se ne može upaliti stoje, kao što su oko Opel Olimpije stajali, slastičari, mesari, kipari, profesori zemljopisa, trgovci engleskim štofovima i predlažu reforme. Predlažu reforme, od zdravstva, poljoprivrede, školstva i monetarne politike do kulture, već kako se sjete ili što su noć prije sanjali. Amaterski dijele savjete, ali ne kažu tko će te savjete i reforme koje predlažu realizirati, kada i kako. A Olimpia je, kao i Hrvatska danas, bila u kvaru. Slučaj koji je pomogao Olimpiji možda pomogne i Hrvatskoj. Kako? To sigurno netko zna. Treba ga naći, pitati i poslušati. Stručnjaka, ne amatera. Amateri neka i dalje sjede u Saboru, bave se ispravljanjem krivih navoda, ali država, kao i Olimpia, čeka stručnjaka. Amateri su preuzeli općine, mjesta, gradove, županije i državu. Amaterizam znači bavljenje nečim, politikom, umjetnošću, ili bilo čime bez odgovornosti. Amaterima se mora sve oprostiti. Jer su amateri. Oni su izabrani da rade što hoće. Za njih su glasali građani. Za griješke i promašaje političara-amatera trebali bi odgovarati građani, a ne oni. Izabrani političari nisu završili škole za politiku, nemaju diplome niti su položili bilo kakve ispite pred bilo kojom komisijom. Nemaju potvrde da su zdravi niti pismeni dokaz o svojoj inteligenciji.

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju na snagu su stupile i promjene u izobrazbi domaćih profesionalnih vozača koji će ubuduće morati periodično prolaziti dodatnu edukaciju. O političarima ni riječi. Možda će jednog dana auti, autobusi, šleperi, općine, gradovi i države sami birati tko će ih voziti i njima upravljati. Olimpia sigurno ne bi izabrala arhitekta da ju vozi niti Hrvatska političare koji ju vode. Hrvatski građani, gradovi, općine ovise o amaterima koji vremenom nešto nauče, ali ne dovoljno da poprave što su pokvarili. Na nepostavljeno pitanje na što su potrošene milijarde koje vraćamo, odgovor je jednostavan. Na griješke amatera. Slučajne ili namjerne, nije važno.