Prošloga tjedna u Europskom parlamentu održan je seminar “Osnaživanje žena i djevojčica u medijima”. Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, održan je interparlamentarni sastanak odbora na tu temu, o kojoj je kao uvodničar govorio predsjednik EU parlamenta Antonio Tajani. Ovi događaji dijelom su bili potaknuti svjetskom kampanjom #metoo u kojoj su žene diljem svijeta progovorile o neprimjerenom seksualnom ponašanju filmskih, televizijskih, ali i političkih moćnika. Nakon Harveyja Weinsteina, hollywoodskog magnata i mecene, mnogi hollywoodski glumci i režiseri, među njima i najpoznatiji, poput Kevina Spaceyja ili Woodyja Allena, javno su osramoćeni, a neki su ostali i bez ugovora za filmove ili televizijske serije. Razgovaralo se i o položaju žena u digitalnom svijetu, a potaknuto je i pitanje statusa žena u medijima na vodećim funkcijama, ali i kako mediji tretiraju žene i prezentiraju ih u javnosti. Na seminaru u Bruxellesu o svojem iskustvu govorila je i jedna od pokretačica ove kampanje, talijanska glumica s hollywoodskom karijerom Asia Argento koja je bila glavna gošća.

Što se tiče zastupljenosti žena na najvišim položajima u medijima, prema podacima koje je objavio EU parlament, unatoč činjenici da su žene obrazovanije u novinarstvu i čine većinu diplomiranih u toj struci, zauzimaju tek između 30 i 40% rukovodećih pozicija. Iako bi u javnim medijima situacija trebala biti bolja, i tamo je zastupljenost žena na strateškim i operativnim položajima niska i iznosi tek 35,8%. Na neizvršnim pozicijama ih je 37,7%, dok ih je u upravnim odborima 33,3%.

Da ni u EU parlamentu nije bajno što se tiče seksualnog uznemiravanja kolegica, govore prijave asistentica koje su se požalile na neprimjereno seksualno ponašanje svojih šefova, ali to je na ovom seminaru ipak bilo u drugom planu. Puno je više istaknuta nedovoljna zastupljenost žena ne samo kao zastupnica u EU parlamentu, nego i na vodećim pozicijama u administraciji, ali i u Europskoj komisiji.

Jedan od domaćina i glavnih govornika na seminaru bio je i grčki zastupnik Dimitrios Papadimoulis, potpredsjednik Europskog parlamenta i predsjednik Radne grupe za ravnopravnost spolova i različitost. Papadimoulis je šef izaslanstva Syrize i pripada Konfederalnoj grupi Ujedinjene europske ljevice/Nordijske zelene ljevice.

Po obrazovanju inženjer građevine, radio je u struci i kao menadžer dvadeset godina, od 1984. do 2004. Tada se aktivirao u politici i prvi put bio je izabran u EU parlament od 2004. do 2009. Nakon toga izabran je za zastupnika u grčkom parlamentu, da bi 2014. ponovo postao eurozastupnik. Član je Odbora za ekonomske i monetarne poslove, kao i mnogih odbora i izaslanstava u EU parlamentu.

Papadimoulis u intervjuu tjedniku Nacional govori o statusu žena u medijima, europskim institucijama, ali i u svojoj zemlji Grčkoj. Komentirao je i ratifikaciju Istanbulske konvencije i utjecaj nacionalnih crkvi koje u više zemalja članica opstruiraju usvajanje ovog međunaro­dnog dokumenta koji je EU parlament ratificirao u rujnu 2017.

NACIONAL: Vi ste jedini član biroa EU parlamenta, odnosno njegova predsjedništva koji dolazi iz krajnje ljevice. Kako to?

Ja sam i jedini Grk na tako visokoj poziciji na koju me jednoglasno kandidirala moja politička grupacija. Prvi put izabran sam polovicom 2014., kada sam dobio 42% podrške i ponovno, prilikom reizbora biroa početkom 2017., kada sam dobio preko 73% glasova zastupnika Europskog parlamenta. U međuvremenu sam očito postao popularniji, valjda su se uvjerili da nisam monstrum. Šalim se, naravno, ali takav rezultat djelomično odražava moj rad, a djelomično je to i priznanje Grčkoj, ali i Syrizi. Pokazalo se da su nas grčki građani izabrali kako bismo ostali na vlasti, a nismo bili samo izraz trenutačnog protesta naroda.

NACIONAL: I ove godine EU parlament u povodu Dana žena bavio se položajem žena i djevojaka u društvu i njihovoj zastupljenosti u politici, medijima i biznisu. Je li problem u legislativi ili lošoj implementaciji i praksi?

Mislim da je problem i jedno i drugo. U nekim zemljama članicama još uvijek postoji problem zakonske regulative i ratifikacije Istanbulske konvencije. No ni ratifikacija nije dovoljna. Još važnije je implementirati njene odredbe u nacionalno zakonodavstvo, ali i mijenjati društvo, način razmišljanja i, što je najvažnije, sustav obrazovanja. Trebamo mijenjati pristup ne samo žena koje se trebaju boriti za svoja prava, nego i muškaraca. Kao potpredsjednik koji je zadužen za provođenje politike ravnopravnosti spolova u EU parlamentu, ne volim se okretati u prošlost i govoriti o napretku koji smo u tom smislu postigli jer prije 40 godina bilo je 17% zastupnica, a u ovom sazivu ih je više od 35%. Usput, u mojoj političkoj grupaciji Ujedinjene europske ljevice/Nordijske zelene ljevice taj je postotak 50 plus 1. To je bolje od prosjeka u nacionalnim parlamentima, osobito u zemljama na jugu Europe, uključujući i moju. Dakako, u skandinavskim zemljama zastupljenost žena je tradicionalno visoka. No nikada ne smijemo biti zadovoljni postignutim, nego trebamo usporediti današnju situaciju s ciljevima koje smo si zadali. Ti ciljevi jednoglasno su usvojeni na Radnoj grupi za ravnopravnost spolova kojoj predsjedam. Pred nama je puno posla, prije svega da postignemo 40% zastupnica političkih stranaka u EU parlamentu, ali i da povisimo prisutnost žena ne samo na pozicijama srednjeg i nižeg managementa, nego i na direktorskim i ostalim visokim upravljačkim pozicijama u tijelima Europskog parlamenta. Iako smo i na tom planu postigli određeni napredak – od 13 potpredsjednika Parlamenta, pet je žena i 50% predsjednica parlamentarnih odbora, 63% u srednjem menadžmentu, ali zato u višem menadžmentu 67% pozicija zauzimaju muškarci, iako 60% ukupne administracije čine žene. Ali sada imamo i oruđe kojim možemo vršiti pritisak na administraciju da napravi dodatne korake. EU parlament kao institucija nije samo veliki poslodavac, nego daje i primjer nacionalnim institucijama, privatnim kompanijama i ostalim sudionicima u javnom životu i gospodarstvu da se ponašaju isto. Jer i dalje postoje ogromne razlike između žena i muškaraca u stvarnom životu.

NACIONAL: Ne bi li bilo bolje za imidž Europskog parlamenta da mu je na čelu žena? Zar nije irska zastupnica Mairead McGuinness bila protukandidatkinja sadašnjem predsjedniku Antoniju Tajaniju?

Mairead McGuinness, koja je ujedno i jedna od potpredsjednica EU parlamenta s kojom odlično surađujem, bila je kandidatkinja. Ali ona je izgubila na unutarstranačkim izborima u Europskoj pučkoj stranci. Njihova politička obitelj odlučila je tko će biti kandidat za predsjednika Parlamenta. I odlučili su kako su odlučili – pobijedio je Tajani.

NACIONAL: Europska komisija ima još veći problem. Predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker nudio je bolji portfolio onim zemljama koje kandidiraju žene za povjerenice.

Mora se priznati da je u Komisiji, a onda i u Vijeću, prisutnost žena manja nego u EU parlamentu. To ima veze s političkim strankama koje imenuju kandidate, ali i sa sviješću njihovih birača, predrasuda koje imaju i stereotipa o ženama koji još uvijek postoje.

NACIONAL: Ovogodišnja tema seminara EU parlamenta u povodu Međunarodnog dana žena “Osnaživanje žena i djevojaka u medijima” potaknuta je kampanjom #metoo koja je počela u Hollywoodu i globalno se proširila. Zašto u Europi nije toliko uzela maha? Znači li to da je u njoj manje seksualnog uznemiravanja?

U EU parlamentu bilo je puno rasprava o toj kampanji i seksualnom uznemiravanju na poslu i ja izuzetno podržavam kampanju #metoo. Mislim da je ona dobila toliko publiciteta u SAD-u zato što su je promovirale slavne osobe, glumice, pjevačice i slično. Nije lako dobiti istu vrstu publiciteta u Europi. Ali iako mislim da je vidljivost u javnosti važna, mislim da je još važnije djelovati na dru­štvenu svijest i doprijeti duboko do korijena takvog ponašanja koje je uobičajeno gotovo svuda u svijetu. To je proces na kojem treba ustrajno raditi.

NACIONAL: Neke od tih žena optužili su da su zapravo samo tražile medijsku pozornost jer su progovorile o slučajevima otprije 10, 20, 30 godina. Zašto to nisu učinile prije, zbog karijere ili se nisu usudile?

Nije na meni da prosuđujem takve optužbe. Gledam na kampanju iz pozitivnog kuta, a ne propitujem nečije motive. Važno je upozoriti na takvo neprimjereno seksualno ponašanje u svim područjima i dati podršku ženama koje o tome progovaraju. Sada treba proaktivno djelovati, raditi preventivu i provjeriti stvarnu radnu atmosferu u kompanijama, Europskom parlamentu, administraciji, državnim institucijama, ali i u masovnim medijima. Jer i u njima imamo ne samo nedovoljnu zastupljenost žena na ključnim pozicijama, nego je i problematično kako se žene prezentiraju javnosti. Postoji jako puno stereotipa u tekstovima i programima koje objavljuju, kao i u reklamama, u kojima su žene gotovo redovito prikazane kao seksualni objekti. Važno je da i zaposleni u medijima počnu gledati na ulogu žena na drukčiji način, upotrebljavati drukčiji javni diskurs i primjenjivati drukčiju etiku.

NACIONAL: Kampanja #metoo ipak je prisilila na ostavku neke visokopozicionirane političare u europskim zemljama. Je li se nešto slično dogodilo u Grčkoj?

U Grčkoj je ta kampanja dobila veliki publicitet i podržali su je mnogi grčki političari na europskoj razini, uključujući i mene, ali nismo imali nijedan sličan skandal poput ostavke. Ali pozitivan utjecaj te kampanje može se vidjeti u svakoj europskoj zemlji.

NACIONAL: Istanbulska konvencija predmet je velikih rasprava u Hrvatskoj koja je nije ratificirala, iako bi premijer imao dovoljno ruku za to, ali ne iz svoje stranke koja je članica Europske pučke stranke. Hrvatska nije jedina jer iako je Europski parlament prošlog rujna donio rezoluciju o ratifikaciji, učinilo je to tek 17 članica, dok su neke zemlje koje nisu u EU-u učinile to odavno. Zašto je to tako?

Ima mnogo razloga za odlaganje ratifikacije u zemljama članicama i za negativne reakcije, ali čini mi se da za većinu postoji jasno politi­čko objašnjenje, a to je strah od reakcije desnih i ekstremno desnih stranaka. Zbog toga Europski parlament pokušava biti protuteža takvoj situaciji, vršeći pritisak za ratifikaciju, ali i za implementaciju Istanbulske konvencije u sve pore društvenog života. Osim toga, u mnogo zemalja službena struktura nacionalnih crkvenih institucija zapravo igra političku ulogu i ima politički utjecaj i moć. Grčka je dobar primjer za to. I u Grčkoj se Crkva nastoji miješati čak i u vanjsku politiku. Sjetite se samo demonstracija protiv dogovora o imenu naših sjevernih susjeda, Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije. Crkva se miješa i u rješenje tog problema. Međutim, u Grčkoj imamo vladu koja je, usprkos svemu, prije nekoliko mjeseci poslala Istanbulsku konvenciju u parlament s namjerom da se ratificira uoči Međunarodnog dana žena. Mislim da jedini način na koji se možemo boriti protiv konzervativnog pristupa i utjecaja Crkve jest da djelujemo pozitivno, korak po korak i objašnjavamo stvarni sadržaj tog dokumenta, s kojim šira društvena zajednica mora biti upoznata kako bi ga se moglo stvarno implementirati.

NACIONAL: Šire se brojne dezinformacije o sadržaju Istanbulske konvencije, govori se o problemu pitanje roda, iako je njena temeljna namjera zaštita od nasilja u obitelji?

Istanbulska konvencija štiti temeljna ljudska prava koja su usvojena i u Ujedinjenim narodima. U njoj nema ničeg preradikalnog ili prenaprednog što crkve ne bi mogle usvojiti. Sve što čujemo samo je negativna propaganda konzervativnih skupina koje joj se protive. Uostalom, živimo u svijetu lažnih vijesti koje imaju vrlo važnu ulogu u ideološkim i političkim konfrontacijama na dnevnoj razini.

NACIONAL: Zar nije čudno da je Europska pučka stranka glasala za rezoluciju o ratifikaciji Istanbulske konvencije, a da njene članice, poput HDZ-a u Hrvatskoj, to ne žele učiniti?

Ako pogledate stranke koje su članice EPP-a, vidjet ćete velike razlike unutar te političke grupacije. Juncker je vodeća figura među njima i on je umjereni demokršćanski političar, ali EPP-u pripada i Viktor Orbán, kao i Sebastian Kurtz, novi austrijski premijer koji je sastavio vladu u koaliciji s krajnjom desnicom. Ne čudi stoga da je u raspravama o ljudskim pravima i demokratskim procedurama veliki raskol unutar Europske pučke stranke. Veliki dio njih puno je bliži konzervativnoj vladi u Poljskoj, na čelu koje je stranka Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog. Zato i postoji bojazan da će doći do orbanizacije EPP-a. I zato je važno stvoriti što šire koalicije unutar Europskog parlamenta između proeuropske ljevice, desnog centra, dakle jednog dijela Europskih pučana, liberala i zelenih kada govorimo o socijalnim pitanjima, ljudskim pravima ili demokraciji kako bismo najkonzervativnije stranke gurnuli na margine političke scene. Nije ih dovoljno osuđivati, moramo ih pobijediti i nadglasati.

NACIONAL: Ima li sankcija za europske zemlje koje nisu ratificirale Konvenciju?

Sankcija za one članice koje to nisu učinile dosad nije bilo. Kao i u drugim situacijama, uglavnom smo vršili pritisak i upućivali snažne političke kritike, na primjer poljskoj vladi. Naime, iako je Poljska ratificirala Istanbulsku konvenciju, pokušala je uskratiti mnoga druga ženska prava, primjerice pravo na pobačaj, ograničila je slobodu medija i neovisnost pravosuđa i smanjila ljudska prava. Parlament je izglasao i aktiviranje članka 7 Lisabonskog ugovora i u tom smislu bio je vrlo aktivan. Međutim, Europska komisija koja bi trebala poduzeti sljedeći korak puno je pasivnija jer se nalazi negdje u sredini između Parlamenta i Europskog vijeća. Radi se o političkoj ravnoteži moći, kao i o političkim vezama s liderima određenih zemalja i vidimo taj izostanak stvarnog pritiska ili mogućih sankcija. Kako u slučaju Istanbulske konvencije, tako i u pitanju izbjeglica.

NACIONAL: Posebno je problematična Mađarska, a Orbán je vođa stranke koja je članica obitelji Europske pučke stranke.

Točno, ali ni tu nema sankcija. Čini mi se da je prevladao pristup “pustimo Italiju i Grčku da se bore s tim problemom”. Imamo Europsku uniju koja je ujedinjena à la carte. Ona je dobra kada poljskim i mađarskim građanima daje novac iz Europskih fondova za infrastrukturu ili poljoprivredu, a kada treba pokazati solidarnost i prihvatiti izbjegličke kvote, oni kažu – ne u mojem dvorištu.

NACIONAL: Kao člana lijevog bloka, brine li vas uspon ekstremne desnice u Europi?

Treba nas jako brinuti uspon radikalne desnice, to je tinjajuća opasnost koja može eksplodirati u bilo kojem trenutku. Ona nas vraća u tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća, u doba kada su počinjeni neki od najstrašnijih zločina u novijoj civilizaciji i pobijeni milijuni ljudi. Moderna ekstremna desnica nosi skupa odijela, dobro je obrazovana, ali suština te ideologije ostala je ista. Rekao bih da ideologija ISIL-a i džihadista koji predstavljaju ekstremnu desnicu islama odgovara ideologiji ekstremne desnice u Europi. Takve stranke mogu ozbiljno ugroziti temeljne vrijednosti na kojima počiva naša europska civilizacija, od ljudskih prava i sloboda do demokracije.

NACIONAL: I u Grčkoj postoji ekstremno desna stranka Zlatna zora. Koliko su oni utjecajni?

Zlatna zora je treća politička snaga u parlamentu i oni su otvoreno neonacistička stranka. Čak ih je i Marine Le Pen koja je bila vođa frakcije NF-a u EU parlamentu izbacila iz političke grupacije jer su bili ekstremno radikalni čak i za njih.

NACIONAL: Činjenica je da socijaldemokrati diljem Europe gube izbore i da je Grčka jedna od rijetkih zemalja u kojoj je lijeva opcija na vlasti. Birači socijaldemokrata više im ne vjeruju. Zašto je to tako?

Kao prvo, želio bih istaknuti da u Grčkoj kona­čno bilježimo pozitivne rezultate nakon katastrofalne socijalne situacije i dugog perioda štednje. Syriza, lijeva proeuropska stranka čiji sam član, uspjela je tri godine ostati na vlasti, doduše uz mnogo teškoća i mnogo kompromisa. Uspjeli smo oporaviti ekonomiju i situaciju u stranci i stanje u zemlji se popravlja. Da odgovorim na vaše pitanje o europskoj ljevici: nama sigurno nije drago da je Aleksis Cipras jedini lijevi premijer na vlasti, s nekoliko socijaldemokratskih političara u drugim zemljama koji postaju sve slabiji. Krajnji je trenutak za stvaranje novog europskog progresivnog fronta, odnosno nove internacionalne mreže proeuropskih lijevih stranaka. One bi morale izvući pouke iz slabljenja socijaldemokracije koja je skrenula previše prema neoliberalizmu, ali i iz propasti starih komunističkih režima. Potrebne su nove ideje i sposobnost da uvjerimo ljude kako doista predstavljamo treću, progresivnu opciju. Ekstremna nacionalistička desnica vrlo snažno je međunarodno povezana, iako je taj internacionalizam zapravo bila tradicija ljevice. Syriza bi željela igrati pozitivnu ulogu u tom prostoru, a ja sam jedan od osnivača grupacije lijevih stranaka u EU parlamentu.