Ne pojavi se često u gradu ili državi muzičar čije glazbene ideje i kreativnost brzo isplivaju na površinu i privuku pažnju publike i kritičara. Jedan od takvih talentiranih muzičara je i niški glazbenik Dimitrije Simović koji se preselio u Zagreb jer se zaljubio u njega zbog sjajnih muzičara koje je upoznao i u kojem je započeo novi život s djevojkom i glazbenicom Sarom Renar. U Nišu je osnovao grupu Igralom koja je svojom neobičnom mješavinom pustinjskom bluesa, afro funka i novog vala oduševila mnoge zahvaljujući prvom albumu „Pogrešna poznanstva“. Dvije godine kasnije objavili su i „Sunovrat“ koji je gotovo na svim godišnjim top ljestvicama najboljih albuma u regiji završio pri vrhu, a kako su zapeli i za uho vlasniku najtrofejnije diskografske kuće za world music Glitterbeat Records Chrisu Eckmanu, on je bio koproducenta tog albuma. Nakon toga je Simović sve češće gostovo u Zagrebu, započeo je novi kantautorski projekt Dimitrije Dimitrijević i objavio dva EP-a „Južno“ i „Ponestaće“. Diskografska kuća Menart ponudila mu je ugovor pa će prvi studijski album „Čar-pitanje“ Dimitrija Simovića, odnosno Dimitrija Dimitrijevića, uskoro biti objavljen.

NACIONAL: Posljednjih godina bili ste čest gost zagrebačkih klubova, a onda ste se nastanili u Zagrebu. Što vas je privuklo Zagrebu?

Odrastao sam u klubu, ne u klubovima, već u jednom klubu. To je niški Feedback, klub koji se opire seljacističkoj opsadi kao jedini funkcionalni dom kulture u Nišu. Taj klub me je odgojio i otvorio mi vrata regionalnog zvuka. Kada sam došao u Zagreb, nedostajao mi je šank na koji ću se osloniti dok slušam moćne zvukove s pozornice. Igrom slučaja, u klubu Vinyl, u Bogovićevoj ulici, radio je moj prijatelj Vedran Peternel, čovjek mog kalibra koji me je tu ugostio, a vremenom i udomaćio. S Igralomom sam svirao u Vinylu i KSET-u, a kao Dimitrijević svaka dva mjeseca u Vinylu. Nakon Vedranova odlaska iz Vinyla, tu su bili Kulturni Centar Mesnička i Boogie. Zagrebu me ipak najviše privukla mogućnost zajedničkog života s mojom dragom.

NACIONAL: Kada se dogodio taj klik da započnete život u Zagrebu?

Dugo sam živio u raskoraku između dva grada; nisam mogao uhvatiti ovaj novi, a stari sam lagano gubio. Iz Niša sam se iščupao, u Zagrebu se nisam stigao posaditi, a morao sam negdje nanovo pustiti korijenje kako ne bih lebdio u zraku. U jednom trenutku prelomio sam da želim započeti život u Zagrebu. Sjećam se da sam s Igralomom dolazio u Zagreb i kada smo prošli naplatne kućice, srce mi je zaigralo kao da idem doma. Tada sam znao.

NACIONAL: Je li vaša veza s kantautoricom Sarom Renar rezultat kreativne suradnje ili je ona počela nakon vaše veze?

Naša veza je započela prije suradnje. Mi smo se zavoljeli. Činjenica da smo oboje muzičari sigurno je utjecala na produbljivanje odnosa, ali na to nije utjecala vizija zajedničkog rada, niti je isprva postojala.

NACIONAL: Vaši glazbeni potezi imaju dosta dodirnih točaka sa skladateljskim zahvatima Sare Renar. Kako ste reagirali kada ste prvi put čuli njezinu glazbu i autorske pjesme?

Zajednički život je kontekst kojem se ne opiremo kao stvaraoci, sigurno ne nas dvoje. Nakon njenog nastupa bio sam očaran. Nisam se isprva zaljubio. Samo sam bio očaran. Radio sam, igrom sudbine, isključivo u večeri njezina nastupa, i jedino tada, kao tonac u klubu Feedback. Bogami, svakim koncertom uspijeva probuditi moju očaranost.

NACIONAL: Koliko vam je Zagreb u odnosu na Niš inspirativan, a što vas u njemu najviše koči i smeta?

Zagreb je grad u kojem živi puno dobrih muzičara, divnih ljudi koji žive za to. Ja sam takav Zagreb upoznao i u takav sam se Zagreb zaljubio; želim biti dio te energije. Međutim, čovjeka ne definira samo njegovo okruženje, već mentalni svet u koji pušta dojmove iz tog okruženja, svijet mašte. Tako je Niš za mene jednako inspirativan kao Zagreb. Taj moj svijet mašte uvijek nudi neke stihove, kakvo god bilo okruženje.

NACIONAL: Aktualni singl „Kamen“ posveta je Nišu u kojem je do izražaja došla vaša poetska strana i zbog koje vas mnogi smatraju odličnim pjesnikom. U današnjem svijetu izgubljenih vrijednosti i nametnutih vrlina, gdje su se smjestili pjesnici?

Pjesnici se smještaju gdje su se i uvijek smještali – među stihove, valove muzike i listove papira. S druge strane, udružuju se, a to je lijepo vidjeti. Vrijednosti nisu nužno izgubljene, tu su, samo su napuštene i lagano trunu. Što se vrline tiče, ako je samo premazani ritual, onda i nije vrlina.

NACIONAL: Suradnja s hrvatskim glazbenim kolektivom Moskau naišla je na odobravanje publike i pohvale kritike nakon EP-a „Ponestaće“. Kako je došlo do vaše suradnje?

Nisam toliko surađivao s Moskau, ali jesam s članovima benda ponaosob. Ivan Grobenski, kod kojeg sam snimio prva dva EP-a, “Južno” i “Ponestaće”, bio je, pored Sare, moj prvi zagrebački prijatelj. Posebno sam vezan uz njega. Naravno, ostali članovi tog kolektiva su mi jako dragi prijatelji. Vedran Peternel koji u posljednje vrijeme s njima svira, nastupa i snima, ujedno je i producent Dimitrijevićeva nadolazećeg albuma.

NACIONAL: Ono što privuklo pažnju javnosti kod grupe Igralom je poigravanje s pustinjskim bluesom, afro funkom i ostavštinom novog vala. Kako ste došli na ideju spojiti te naizgled nespojive žanrove?

Igralom je moćna smjesa nastala prvotnom zamišlju gitariste Mladena Marjanovića. Ostalo smo doprinijeli mi. “Užasi postmoderne”, često izgovara Mladen. Ništa na ovom spektru nije nespojivo, mi smo djeca mnogih žanrova.

NACIONAL: Upravo je taj glazbeni eksperiment privukao pažnju vlasnika Glitterbeat Recordsa Chrisa Eckmana koji vam je ponudio suradnju, odnosno da album objavite na globalnom tržištu za njegovu diskografsku kuću, ali do te suradnje nije došlo. Zbog čega?

Eckman nam nikada nije službeno ponudio da Glitterbeat objavi naš album, on je pozitivno odgovorio kada smo ga pitali da nam bude producent. Igrom slučaja ispalo je da je na drugom albumu bio koproducent. Ne bih zalazio u detalje zašto se stvari nisu odigrale onako kako smo se nadali, ali toj suradnji nije kraj.

NACIONAL: Novi album objavit ćete za diskografsku kuću Menart iz Zagreba, ali ne više pod imenom Igralom, već Dimitrije Dimitrijević. Zašto ne Dimitrije Simović i tko je Dimitrije Dimitrijević?

Postoji razlika između Igralom i Dimitrije Dimitrijević. Igralom je grupa koja je i dalje aktivna i čine je Mladen Marjanović, Ivan Cvetković i ja. Dimitrije Dimitrijević je moj kantautorski projekt koji sam započeo nezavisno od njih i to isprva sam. Dimitrije Dimitrijević je jedan aspekt Dimitrija Simovića koji zaslužuje posebnu pažnju, a pritom i zasebno ime.

NACIONAL: Kako biste opisali glazbu na tom albumu, s obzirom na to da ste do sada sa svakim novim projektom iznenadili publiku, a i na prva dva singla „Kamen“ i „Lepi su dani“ kojima najavljujete album okupili ste vrhunski ekipu zagrebačkih glazbenika?

Muzika na albumu bit će spoj trip hopa, bluesa, alternative, elektronike, funka itd. To je muzika koju čujem u svojoj uzavreloj glavi. Ona me smiruje i ostavlja prostor relativno bolnoj lirici da ispliva. Kao što sam spomenuo, Zagreb je za mene grad muzičara i mnoge od njih toliko volim da uživam dijeleći muziku s njima.

Kada sam krenuo nastupati u Vinylu, ideja Vedrana Peternela bila je ta da svaki put izvodim iste pjesme u interpretaciji novih muzičara. To je dovelo do toga da sam se iz onog “potpuno sam”, ogolio i otvorio prema mnogo ljudi koji su, kao i ja, zaslužili da se nađu na toj ploči.

NACIONAL: Koliko vaša sinergija i suradnja pridonosi autorskom zvuku, a koliko su to vaše ideje koje glazbenici sprovode u djelo?

Ja sam dirigent s imaginarnom palicom, skelet pjesme je moj, samim time i pjesma. Ali ploča ne bi bila ni približno toliko dobra bez sinergije s tih jedanaest ljudi.

NACIONAL: Kako će izgledati promocija albuma u vrijeme epidemije koronavirusa?

Svakako ćemo napraviti par live streamova. Planiramo i snimiti koncert u Glazbenoj kući i kasnije ga emitirati preko internetske platforme. Ali bojim se da ćemo, pored uživanja u albumu, tek u drugoj polovici iduće godine moći uživati u koncertnom izvođenju. Do tada ćemo zvučati kao bombon.