Dimitrije Popović objavio je knjigu ‘Slikarstvo i mržnja’ u izdanju Naklade Ljevak

Iako se od slikara ne očekuje toliko da budu verbalni i intelektualni tipovi, Dimitrije Popović podjednako se lako izražava kao slikar i kao književnik. Taj plodni autor upravo je objavio knjigu „Slikarstvo i mržnja“, u izdanju Naklade Ljevak, kroz koju na odabranim primjerima poznatih slika, uključujući i neka svoja djela, pokušava dati odgovor na pitanje zašto su negativne emocije posebno produktivni pokretači umjetničke kreacije. Kako je u recenziji knjige napisao akademik Krešimir Nemec, riječ je o interdisciplinarnim psihološko-sociološkim studijama o fenomenu mržnje, ali i oblicima njezine tematizacije u likovnoj umjetnosti od renesansnog slikarstva do povijesnih avangardi u prvoj polovici 20. stoljeća.

Dimitrije Popović rođen je 1951. u Cetinju, a u Zagrebu je 1974. završio Akademiju likovnih umjetnosti. Izlagao je 1978. i 1982. s velikim Salvadorom Dalijem i drugim značajnim slikarima. U godini „Jubileja 2000. godina kršćanstva“ izlagao je u Rimu ciklus raspeća „Corpus Mysticum“. Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa koji su bili pozvani odgovoriti na „Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima“, a odgovori su objavljeni u knjizi „Umjetnici odgovaraju papi Ivanu Pavlu II.“ Priredio je sedamdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te dobio trideset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. O njegovu radu objavljeno je 13 monografija i snimljeno 15 dokumentarnih filmova. Objavio je knjige „Veronikin rubac“, „Smrt u slikarstvu“, „Priče iz Arkadije“, „Corpus Mysticum“, „Raspeće strasti“, „Blud i svetost“, „Smrt Danila Kiša“, „Luča Njegoševe noći“, „Proces Kafkinog Preobražaja“, „Ljubičasto ogledalo“, „Eros, krv i svetost“, „Uokvirene riječi“, „Labirinti sjećanja“, „Mit o ženi“ i „Likovni zapisi u doba korone“.

NACIONAL: „Slikarstvo i mržnja“, intrigantan naslov koji privlači pažnju, odakle ideja i inspiracija za tu knjigu i kakva je veza između slikarstva i mržnje? Je li istina da se lijepim osjećajima stvara loša literatura, kako je rekao André Gide?

Pogledamo li povijest umjetnosti, vidjet ćemo da ta Gideova misao ima smisla jer je velika većina najznačajnijih djela inspirirana upravo tematikom u kojoj je mržnja kao negativna emocija ljudskog bića bila dominantan faktor. Zvuči paradoksalno da umjetnost, koja je kreativna disciplina ljudskog duha, svoju izražajnu snagu i ljepotu stvaralačkog izraza nalazi u takozvanim mračnim  temama. Da ne spominjem literaturu od grčkih dramatičara Euripida i Sofokla preko Dantea i Shakespearea do Dostojevskog i Émila Ciorana. Ni filozofija, ni psihologija umjetnosti, ni psihoanaliza svojim znanstvenim metodama ne mogu rasvijetliti tu tajnu ljudske prirode u kojoj permanentno egzistira ona binarna opozicija dobra i zla, ljubavi i mržnje. Rekao bih utoliko bolje za umjetnost, jer je ta tajna ljudskog bića upravo ono što potiče umjetničko stvaralaštvo. Umjetnost potvrđuje tu tajnu bez ambicije da je objasni, obrazloži. Ali zato posredno afirmira misao o dobru. Još u mladosti bavio sam se temama u kojima je mržnja bila pokretač osjećaja ili misli. To pokazuju moji ciklusi o Juditi i Salomi, također kompozicije inspirirane Meduzom ili Medejom. Moj ciklus „Corpus Mysticum“ bavi se temama poput križnog puta, u kojima se pokazuje sva brutalnost izlijevanja mržnje prema Kristu i njegovu nauku. U knjizi „Slikarstvo i mržnja“ jedno poglavlje se odnosi upravo na mržnju u kontekstu religijskog svjetonazora. Dramatična stanja stvaraju se onda kada jedan bog postaje prijetnja drugoj religiji. Upravo je mržnja prema Kristu o kojoj pišem u knjizi bila inspirativna za vrhunska slikarska djela Piera della Francesce, Boscha, Caravaggia, Grünewalda ili Rubensa. Za moto knjige sam uzeo Wildeovu misao: „Mržnja je s intelektualnog stajališta vječna negacija, a promatrana s gledišta osjećaja, mržnja je oblik atrofije koja ubija sve osim same sebe.“ Upravo to što ne ubija sebe, paradoksalno, čini je životvornom za umjetnost. Temom mržnje bavim se i literarno. Na proljeće će biti objavljena moja knjiga priča s fatalnom uvjetovanosti ljubavi i mržnje.

NACIONAL: Gdje u svom slikarstvu i slikarstvu drugih umjetnika možete prepoznati mržnju kao stvaralačko gorivo?

Može se prepoznati u temi kojom se bavim, u nekim ciklusima i djelima. Kada se u kontekstu društvenih događanja konfrontiraju različiti svjetonazori, o čemu u knjizi također pišem, kada se stvari radikaliziraju toliko da postanu pokretači revolucija i ratova, mržnja se izražava u raznim vidovima svoje negativnosti. Tako sam 2014. u UNESCO-u u Parizu, u povodu stogodišnjice sjećanja na Prvi svjetski rat, izložio instalaciju „Pjesma bez riječi“ koju su činili klavir i snajperska puška. Upravo sam u toj apsurdnoj harmoniji muzičkog instrumenta kao simbola stvaranja i snajperske puške kao oružja za uništenje, htio izraziti čovjekovu potrebu za kreacijom i nagon za razaranjem. To su dva pola njegove prirode. Čovjek živi apsurdno jedinstvo svoje podijeljenosti.

‘Stvaralaštvo je svjesni proces. Čim počnem slikati, počinjem misliti slikom’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Svrstavaju vas u nadrealizam – ne, naravno, u smislu povijesnog nadrealizma, nego s obzirom na motive i tehnike u vašem slikarstvu. Koliko je slikarstvo pod kontrolom vaše svijesti i volje, a u kojoj se mjeri, i kako se to manifestira, u vaše stvaralaštvo upliće podsvijest? Kakva je veza između podsvijesti i mržnje, zla?

Stvaralaštvo je svjestan proces. Čim počnem raditi sliku, počinjem misliti slikom. Umjetnost je oblik discipliniranja emocije. Ono što me zaokuplja i želim izraziti prvo postoji kao mentalna slika projicirana u mojoj svijesti. Podrijetlo njene složenosti svakako seže u nesvjesno. Kada tu mentalnu sliku želim otjelotvoriti u crtež, sliku, kip ili instalaciju, onda počinje formalno estetsko artikuliranje ideja koje prezentiram odgovarajućim likovnim medijem. Umjetnik nije nekakav somnambulni tip koji radi nesvjesno, nagonski, u bunilu. Umjetnički proces zahtijeva disciplinu i preciznost realizacije. To je svojevrsno kroćenje onog emotivnog ili instinktivnog u stvaralačkom temperamentu. Michelangelo je lucidno ustvrdio: „Slika se glavom, a ne rukom.“ U pravu ste kada kažete da moj nadrealizam ne baštini iskustva onog iz povijesne avangarde. Taj bretonovski nadrealizam kao „čisti psihički automatizam lišen svake estetske i moralne preokupacije“ jest zanimljiv intelektualistički eksperiment, ali nesvjesnom radnjom se ne može stvoriti umjetničko djelo. Ono, umjetničko djelo, angažira svog tvorca emotivno i racionalno. Stvarnost se kroz umjetnost postvaruje na poseban način. Imaginarno mog nadrealističkog izraza proizlazi iz stvarnosti, a ne iz pukog fantaziranja. Kroz umjetnost ta stvarnost dobiva novu dimenziju. A to iznalaženje nove dimenzije je temeljna kvaliteta umjetničkog stvaranja.

NACIONAL: Sada kada živimo nešto „normalnije“ nego u nekim drugim fazama ove dvogodišnje epidemije, posebno u lockdownu, kakva su vaša promišljanja o ovoj jedinstvenoj krizi u kojoj se zatekao cijeli svijet, kakve će posljedice epidemija ostaviti na društvenoj i individualnoj razini?

Mi već živimo, na neki način, covid-stvarnost. Prošlost se dogodila. Dakle, nećemo se više moći vraćati na onu prošlost koja je bila dio naše sadašnjosti. U ljude su se uvukli oprez i strah. Kultura maske egzistira. Mislim da ne treba paničariti. Treba prihvatiti stvarnost u onom obliku kako nam se nudi i u tome naći smisao postojanja. U vrijeme ekspanzije korone napisao sam niz tekstova objedinjenih u knjizi „Likovni zapisi u doba korone“ koju sam promovirao u KB-u Dubrava u Zagrebu uz performans „Koronino čedo“ za koji sam angažirao manekenku Ivanu Majstorović. Stvarnost korone čijoj sam pogibelji izložen, uostalom, kao i svi, nisam doživio fatalistički. Naprotiv to me je opće stanje na svoj način potaklo na razmišljanje i stvaranje u zadanim uvjetima. Covid je pokazao u mnogo slučajeva da se čovjek teško nosi s činjenicom da je primoran susresti se sa samim sobom. Podnijeti neizdrživu vlastitost. Društvo o kojem je ovisan ne pruža mu više bijeg od sebe samog. Svjetske statistike govore o puno psihičkih oboljenja, nasilja, rađanja mržnje i samoubojstava. Kada je čovjek ugrožen, on počinje mrziti ono što ga je dovelo u to stanje. Eto, puno tema kojima se umjetnost može baviti. Kada sam u Rimu 2019. imao izložbu, Vječni grad je bio standardno zakrčen turistima. Par mjeseci kasnije isti ti prostori zjapili su prazni u TV izvještajima o smrtonosnom pohodu covida-19. To me je asociralo na slike Giorgia de Chirica, na avetinjski prazne talijanske trgove, „Piazza di Italia“ sa zlokobnim sjenkama. Tada je nastao moj prvi tekst koji je završio u knjizi „Likovni zapisi u doba korone“. Spoj umjetnosti i medicine na esejistički način.

NACIONAL: Što mislite, što će za muzeje i umjetnost značiti ova epizoda epidemije koja je pokazala da izložbe mogu biti i virtualne, hoće li se sve ikada do kraja vratiti na staro, treba li se uopće? Što virtualnost znači za doživljaj umjetničkih djela?

Što se tiče novih tehnologija koje imaju značajan utjecaj na vizualne umjetnosti, mislim da će se sve to odraziti na nove načine stvaranja. Međutim, smatram da takozvani klasični karakter slike neće nestati. U 20. stoljeću imali smo generacije umjetnika koji su prakticirali video-art, ali uz Bila Violu je također bio aktualan Francis Bacon koji je koristio sliku na tradicionalan način. To su sve razni aspekti suvremenosti. Slike koje se danas u digitalnom obliku plasiraju na NFT burzama s odgovarajućim NFT Blockchainima također su odraz suvremenosti. Ali za jednu dobru elektronsku sliku morate dobro vladati zakonima likovnosti. Dakle, opet misliti slikom. „Slika će uvijek biti slika šetao ti po plaži ili po Mjesecu“, rekao je Picasso. Za profesionalce, ljubitelje umjetnosti i kolekcionare neposredan odnos s umjetničkim djelom ne može nadomjestiti nikakva tehnologija. Virtualna izložba ili kazališna predstava samo su informacije lišene istinskog doživljaja

NACIONAL: Na što mislite kada kažete da nas je epidemija covida-19 podsjetila na smisao i značenje srednjovjekovnih priručnika o umijeću umiranja, a da je to iščezlo iz svijesti i prakse modernog čovjeka? Govori se često da je zapadna civilizacija od smrti napravila tabu i stavila je na marginu, a u epidemiji je smrt bila u prvom planu, sveprisutna, pa tako imamo zastrašujuću, traumatsku sliku kamiona koji u Italiji voze leševe, što ste također spomenuli u svojoj knjizi.

Treba biti svjestan jedne notorne činjenice: čovjek je rođen da bi jednog dana umro. Taj, kako kažete, stvoreni tabu smrti jest posljedica suvremenog plasiranja lažne stvarnosti, zavaravanja koje se uspješno manifestira onom opsesijom progresom na svakom planu čovjekove egzistencije. Pružaju mu se lažne slike o njegovoj važnosti, svemoći, zavodi se egzistencijalnim imperativom novog doba da svi moramo biti uspješni, lijepi, zdravi, optimistični. Tako se stvara vjera u tu novu stvarnost u kojoj čovjek više egzistira nego što istinski živi. Postaje tragična figura u univerzumu lažnih vrijednosti. Odjednom se pojavi virus i taj superiorni homo sapiens, taj umišljeni vladar svijeta postaje kukavni strašljivac koji ne može podnijeti činjenicu da će jednog dana morati nestati s ovoga svijeta.

NACIONAL: Iako u vašem slikarstvu ima sakralnih motiva te ste izlagali u Rimu u povodu 2000. jubileja kršćanstva, u jednom davnom intervjuu rekli ste da niste religiozni, ali da vam je slikarstvo jedan od načina razmišljanja o apsolutu i da vaš put nisu institucije. To je vrlo zanimljiva misao, može li netko tko umjetnost diže na pijedestal, na razinu metafizičkog, biti do kraja areligiozan?

Više puta sam rekao da je umjetnost religija umjetnika. Umjetnost kao stvaralački čin jest svojevrsna epifanija, objava, otkriće nečega što se kroz estetsku formu, kroz arhetipove javlja kao fenomen univerzalnog značenja. Papa Ivan Pavao II. u glasovitom „Pismu umjetnicima“ – na koje sam 1999. imao čast biti pozvan odgovoriti­­ – između ostalog je napisao: „Bog je stvoritelj, a umjetnik stvaratelj.“ Umjetnik stvara od stvorenog. Dakle, čovjek stvara od božanskog, nalazi nadahnuće u toj Božjoj kreaciji svijeta, u svom zagonetnom liku u zamršenoj tajni vlastitog bića. Ne treba zaboraviti da je Karol Wojtyla bio umjetnik: pjesnik, glumac i pisac.

NACIONAL: Manje je poznato da je i vaša supruga Jagoda slikarica, koja se nije puno eksponirala. Kakvu je ulogu slikarstvo i ljubav prema slikarstvu odigralo u vašem upoznavanju, odnosu i zajedničkom životu? Imate li slične ili različite ukuse i umjetničke senzibilitete? Možete li se prisjetiti vašeg upoznavanja, pročitala sam da ste joj umjesto cvijeća poklanjali nadrealističke slike?

Umjetnost je samo oplemenjivala našu vezu od dana kada sam Jagodu prvi put vidio na stubama Likovne akademije u Zagrebu. Moja je supruga Jagoda od one vrste umjetnika koji malo izlažu iako kontinuirano rade. Posebno se bavi problemom odnosa glazbe i slikarstva. Do sada je na tu temu imala dvije jako uspješne izložbe. Jednu inspiriranu Vivaldijevim djelom „Četiri godišnja doba“, drugu „Posvećenjem proljeća“ Stravinskog. Sada radi na ciklusu slika inspiriranih Bachovim kompozicijama. Kada sam joj se udvarao, rekao sam, koristeći se Apollinaireovom rečenicom, da je toliko lijepa da me hvata strah od njene ljepote. I doista ima savršeno lice koje me privuklo čim sam ga ugledao. Imamo slične senzibilitete kada su u pitanju slikarstvo, film, glazba, književnost… U braku smo 47 godina. Imamo sina Petra koji je odabrao sasvim drugo zanimanje. Profesor je na Fakultetu političkih znanost u Zagrebu. Zahvaljujući supruzi sačuvani su mnogi radovi iz mojih studentskih dana, posebno kolaži i asamblaži nadrealističkog likovnog sloga. Točno je da sam Jagodi umjesto cvijeća poklanjao takve radove govoreći onom arogancijom i umišljenosti svojstvenoj mladosti da su ti radovi cvijeće koje nikad neće uvenuti. Poklanjao sam joj i nakit načinjen od sitnih životinjskih kosti koje sam nalazio pod Sljemenom i kod našeg kuma i kolege Darka Bubanka u Donjoj Stubici. Te su sitne kosti krasne, savršene forme bile ukrasi za narukvice i ogrlice koje je Jagoda nosila na Akademiji.

Dimitrije Popović Kod Émila Ciorana u Parizu 1989. te s Rankom Marinkovićem 1986. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Na sceni ste dulje od 50 godina. Imate li više inspiracije za slikanje, pisanje ili podjednako? U čemu pronalazite inspiraciju i kako uspijevate da ne dođe do zasićenja? Možete li i dalje živjeti od svojih djela, tko su kupci vaših slika?

Dilema je li prvo bila riječ ili slika u mom se slučaju jednostavno razrješava. I riječ i slika postoje istovremeno i imaju jednaku izražajnu važnost. Riječ automatski implicira sliku kao što slika inicira riječ. Stvaralaštvo likovno i literarno jest proces koji kontinuirano traje. Međutim, tijelo je trošno i s njegovim starenjem postoje realne mogućnosti ograničavanja stvaralačkog procesa. I u ovim godinama, a uskoro ću imati sedamdeset jednu, imam isti ritam rada kao u mladosti. Kako smo govorili o mržnji u kontekstu likovnog stvaralaštva, tom sam se negativnom ljudskom emocijom bavio i na literaran način pišući o fatalnom odnosu ljubavi i mržnje, što je tema moje nove knjige. Ova godina, po svemu sudeći, bit će za mene godina knjiga. Najesen će biti objavljena knjiga mojih stihova. Dakle, poezije kao kvintesencije literarnog izraza. Riječ je o stihovima koji su ustvari sublimirane teme kojima sam se bavio na likovni način. Spadam u one umjetnike koji imaju brojnu publiku i to mi je jako drago. Smisao stvaranja jest u tome da umjetničko djelo bude predano publici. Kad su Sartrea pitali o smislu pisanja, rekao je da ako ga čita samo jedan čovjek, njegovo pisanje ima opravdanja. Živim kao profesionalac, dakle, od svoga rada. Zarađujem koliko mi je potrebno za normalan život i kontinuirani rad. Moji kupci su različitih profila i socijalnih kategorija, od Piercea Brosnana do neke anonimne dame.

NACIONAL: Postali ste djed prošloga mjeseca, nije li to ipak dokaz da život pobjeđuje smrt, ljubav mržnju, pozitivno negativno? S druge strane, strepite li zbog svijeta kakvog ostavljamo potomcima, onog istog u kojem je čuveni švicarski fotograf René Robert umro na ulicama Pariza nakon što je pao i smrznuo se, a svi prolaznici ignorirali su ga punih devet sati?

Lijepo je da me pri kraju razgovora pitate o čudu koje se zove dolazak novog života na svijet. Drago mi je i da ste vi prošle godine postali mama i dobili sina Krstu. Ja sam postao djed ili crnogorski kazano đed. Dobio sam unučicu Gretu. To je predivan osjećaj koji unosi novu obogaćujuću dimenziju u život. Ipak, uza sav optimizam postoji konstantna neizbrisiva sjenka brige koja se proteže prema tom budućem svijetu. Kako će se oni koji dođu poslije nas snaći u svemu, što će ih zadesiti? Nažalost, primjer sa švicarskim fotografom zorno govori da je čovjek tragična jedinka u ravnodušnom svijetu prolaznosti. Nesretnik je poznati fotograf pa je ta tragična činjenica ugledala svjetlo dana zahvaljujući medijima. Da je jednako tako stradala neka anonimna osoba, bila bi samo broj u službenoj evidenciji. Mnogi će se pitati je li humanizam zakazao, je li se mogao spasiti jedan život? Ali ljudska indiferentnost je pokazala da je leš na ulici nešto što se drugih ne tiče. Ionako, kako bi rekao Sartre, „pakao, to su drugi“. Usprkos svemu, ostaje ono neophodno povjerenje u dobro, makar bilo i naivno. Umjetnost i književnost na određeni način osmišljavaju čovjekov život. Ili se barem misli da to rade.