U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori 25. siječnja otvara se opsežna retrospektiva slikara, grafičara i kipara Dimitrija Popovića, pod nazivom “Retrospektiva 1966-2016. – Misterij metamorfoza”, gdje će biti izložena sva njegova značajna djela i ciklusi radova kroz pola stoljeća umjetničke karijere. Jedan od najznačajnijih protagonista nadrealističkog stila u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, Dimitrije Popović afirmirao se i kao autor čestih sakralnih i kristoloških motiva. Autor je brojnih grafičkih mapa i listova, o njegovu opusu do sada je tiskano deset domaćih i inozemnih knjiga monografskog karaktera, snimljeno trinaest dokumentarnih i televizijskih filmova, a za svoj rad primio je preko dvadeset uglednih domaćih i inozemnih likovnih nagrada. U posljednjih desetak godina napisao je i objavio nekoliko intrigantnih teorijsko-filozofsko-umjetničkih romana i zbirki eseja, ali i kratkih priča, za koje je također nagrađen.

Povodom retrospektivne izložbe, u razgovoru za Nacional pojasnio je kako danas s vremenskom distancom gleda na svoj umjetnički opus, kako je svjestan da umjetnici ne mogu mijenjati svijet, ali mogu ljudske emocije i način pristupa stvarnosti; kako se u svojoj umjetnosti ipak kritički dotiče današnjeg društva spektakla, a ne samo tema patnje ili ljepote te kako je umjetničko stvaranje jedna vrsta potrebne zaštitne koprene od činjenice da uvijek na ovim prostorima ovisimo o geopolitičkim odlukama velikih naroda i političkih sila.

NACIONAL: Što vam se čini, hoće li doći do novih geopolitičkih preslagivanja na ovim prostorima ili će se potencijalni religijsko-nacionalni sukobi neutralizirati pametnim gospodarskim sporazumima?

Svjedoci smo nemirnih stanja na ovim prostorima kroz dugu povijest. Opterećenost prošlošću dodatno otežavaju problemi kojima je bremenito aktualno stanje. Utjecaji moćnih korporacija mogu odrediti sudbine mnogim manjim državama i “malim” narodima. Ne smije se zaboraviti kako tzv. veliki svijet ima utvrđene predrasude o ovim prostorima i sigurno ih neće lako mijenjati. Također treba imati na umu kako je u politici interes jedina konstanta. Zato bilo kakve nacionalne ili religijske tenzije mogu samo pogoršavati ionako teško stanje.

NACIONAL: Kako gledate na potencijalno savezništvo Trumpa i Putina, hoće li svijet uskoro izgledati drugačije na šahovskoj ploči?

Premda se po onomu što je dostupno javnosti čini kako će njihova suradnja u budućnosti ići dobrim putem, i jedna i druga zemlja, odnosno njihove politike, odredit će se jasno prema vlastitim interesnim sferama. Bit će zanimljivo vidjeti kako će rješavati problem Sirije koji je posebno važan za Europu i njezinu budućnost. Također, tu su i sve bolji odnosi Rusije i Turske, a ne treba zaboraviti i sve veći utjecaj i snagu Kine u kreiranju svjetske politike. Moćne su figure na šahovskoj ploči svijeta. Ostaje vidjeti koja će polja dominirati – crna ili bijela – u ostvarivanju ključnih poteza.

NACIONAL: Uvaženi ste i kao esejist, književnik i teoretičar različitih umjetničkih tema, a član ste i Ruske akademije književnosti. Čuje li se danas premalo u javnosti glas pisaca, intelektualaca i akademika? Osjećate li se pomalo frustrirano, po strani, ili vas to ne brine?

Moglo bi se reći da se riječi intelektualaca, akademika i umjetnika danas više čuju nego što se slušaju. Kada sam bio mlad, nisam imao iluziju da umjetnost može nešto bitno promijeniti. Danas u ovim poodmaklim godinama u to sam potpuno uvjeren. Ono što je važno jest da umjetnost može detektirati odnosno ukazati na probleme, ali ih ne može rješavati. Umjetnost daje smisao ovom i ovakvom životu u kojemu danas u liberalnom kapitalizmu određeni danak plaćaju kultura i umjetnost. Cioran je govorio kako se demon ugnijezdio u novcu; sjećate li se kako je Damian Hirst jednom rekao: “Briga me što kritičari govore o mom radu kad za njega dobivam milijune dolara”? Svjetski se trendovi u smislu materijalne dimenzije kulture razvijaju svojim putem i nezaustavljivi su. Umjetnici malih i siromašnih sredina u nezavidnom su položaju. Danilo Kiš pričao mi je o svojem iskustvu u Francuskoj. Pisac se može tješiti onom sartrovskom rečenicom o svrsi pisanja: “Ako moju knjigu pročita samo jedan čovjek, onda književnost ima smisla.” Premda ta izjava ima duboki smisao, ipak je obeshrabrujuća. Umjetnik stvara usprkos ograničenjima koje mu nameće svijet, zato i umjetnik često postaje zatočenikom vlastite slobode.

‘Svijet ima predrasude o ovim prostorima i neće ih lako mijenjati. U politici interes je jedina konstanta. Zato nacionalne ili religijske tenzije mogu sve samo pogoršavati’

NACIONAL: Prolaze li na koncu lošije oni umjetnici koji imaju nekoliko talenata ili vam to ipak omogućava šire mogućnosti djelovanja, posebice inozemnog?

U svakom slučaju, više talenata otvara i omogućava širi spektar djelovanja umjetničkog izraza.

NACIONAL: Koliko ste dugo pripremali koncept retrospektivne izložbe, na koja djela staviti akcent, a što možda izostaviti?

Retrospektivna izložba po sebi predstavlja opsežan projekt. Na njoj se radilo od proljeća prošle godine. Koncipirao se izbor radova tako da se kroz različitost tematskih cjelina realiziranih u ciklusima, u raznim likovnim medijima od klasičnih do modernih, istakne bitni kontinuitet tog opusa od pedeset godina stvaranja. Retrospektiva je naslovljena “Misterij metamofoza” jer se preobrazbe likovno-estetskog kroz razne sižee temata očituju od ranih radova između 1966. i 1975. do recentnih ostvarenja. Taj zahtjevni problem koncipiranja izložbe, odnosno odabira karakterističnih radova, izvrsno je uradila ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter Plančić. Posebnost njezina pristupa je u tome što se nije držala strogo kronologije, onog linearnog nizanja kroz vrijeme, nego je primijenila ono što bih nazvao kontinuitetom metafizičkog, dakle, onog što povezuje sve moje cikluse unatoč njihovim tematskim različitostima. Tako se prožimaju eros i tanatos, mistično i stvarno, lijepo i odbojno, realno i imaginarno, mitsko i povijesno, sakralno i svjetovno. Slijedom takvog koncepta retrospektive dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović uradila je odličan i inventivno kreiran postav, stvarajući u nizovima soba izložbenog prostora poseban doživljaj djela te ističući njihov likovni i simbolični karakter.

NACIONAL: Je li točno da umjetnici tek kada dopreme djela iz atelijera i skladišta u galerijski prostor, dobiju potpuni i objektivni pregled svojeg opusa pa se onda radi završna selekcija?

Surađujući s Biserkom Rauter Plančić na ovom projektu, često sam se nalazio u zanimljivim situacijama u kojima sam nakon dugo vremena u nekim djelima otkrivao ona značenja kojih nisam bio svjestan kada sam ih radio. Na primjer, u kolažima i objektima iz 70-ih godina, u kojima sam koristio fragmente reprodukcija slika renesansnih majstora, zapravo su se na stanovit način “pripremale” moje serije hommagea Leonardu, Botticelliju, Raffaellu, što je sasvim slučajno u to doba 1981. do 1982. korespondiralo s Calvezijevim teorijama slikarstva, vezano uz memoriju, vraćanje starim sižeima i općenito onome što karakterizira postmodernizam. Korištenje životinjskih kostiju u asamblažima, također u ranim radovima, nakon više od trideset godina dobiva potpuno novo značenje i novu likovnu artikulaciju u ciklusu “Et in Arcadia ego”. Retrospektivna izložba između ostalog pokazuje paradoks da autor kroz vlastito djelo stalno sam sebi izmiče. Takve izložbe, kojima se kroz svoje stvaralaštvo vraća sebi, otkrivaju mu, odnosno potvrđuju, tajnu stvaranja .

NACIONAL: Za koji dio opusa smatrate da je esencija vašeg umjetničkog i filozofskog svjetonazora?

Smatram da je to ciklus “Corpus Mysticum”. Dakle, motivi stradanja Kristova na Golgoti omogućavaju da se ta složena tema u religijskom, povijesnom, filozofskom, mističnom smislu može artikulirati na zanimljive likovne načine, a da se pritom uz svu slobodu izražavanja u raznim likovnim medijima ne iznevjeri izvor motiva. Njegova mistična jezgra “Corpus Mysticum” jest i najzastupljeniji ciklus na ovoj zagrebačkoj izložbi.

NACIONAL: Jednom smo već razgovarali o tom fenomenu, kako je vaša umjetnost za širi sloj konzumenata kulture vrlo emotivno-psihološki i stilski zahtjevna, ali vaša je popularnost kao umjetnika daleko nadmašila granice Hrvatske i Crne Gore. Što ljudi vide u vašim motivima i djelima?

Teško mi je precizno odgovoriti na to pitanje: znam da moji radovi pobuđuju veliki interes javnosti i to mi je, naravno, kao umjetniku veoma drago, jer smisao umjetnosti jest da bude predata drugima. Možda se odgovor može naslutiti u činjenici da se teme kojima se bavim odnose općenito na problem ljudskog bića. Na one fenomene čovjekove egzistencije, duhovne i fizičke, koje prepoznaje u starim mitskim ili biblijskim sižeima donesenim na novi likovni način.

‘Umjetnost daje smisao životu u kojemu u liberalnom kapitalizmu danak plaća kultura. Umjetnik stvara usprkos ograničenjima pa postaje zatočenik vlastite slobode’

NACIONAL: Niste se nikada suzdržavali od kombiniranja asketskog i putenog, sakralnog i profanog u svojim radovima, no Crkva se nije bunila. Možemo li tvrditi da je pravilno prepoznat vaš doprinos sakralnoj umjetnosti i Kristovoj muci, zapravo ideji vječne duše koja je zarobljena u materijalnom tijelu?

Asketsko i puteno prisutni su gotovo stalno u mojim radovima. Posebno u ciklusima “Saloma” i “Marija Magdalena”. Najviša afirmacija mojeg ciklusa “Corpus Mysticum” bila je kada sam bio pozvan da izlažem spomenuti ciklus u okviru jubileja 2000 godina kršćanstva. Te sam jubilarne godine u Rimu imao tri izložbe za koje sam 2002. dobio zlatnu medalju “Il migliori dell anno”. Ova međunarodna nagrada uručena mi je na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Kada spominjete materijalno tijelo – u ovom slučaju Kristovo ljudsko obličje – njegova deformiranost zbog mučeničkog stradanja na Golgoti koja ga pretvara u zastrašujuću sliku bola, ima smisao upravo u onome što ističe sv. Augustin, da ta strahota fizičkog stradanja ukazuje na unutarnju ljepotu duha.

NACIONAL: Referirate se dosta na stare majstore renesanse, manirizma i baroka. Jesu li teme koje su njih tada mučile ostale i danas identične? Od neprilagođenih žena-heroina do teme duhovne propasti i dekadencije Europe?

Da, jesu. Stare teme, odnosno reprodukcije renesansnih slikara – kao što sam rekao – koristio sam u svojim ranim radovima. Tradicija je za mene uvijek bila uvijek izazovna i inspirativna. Stare teme i motivi su često izvori modernosti. To dokazuju djela mnogih umjetnika poput Picassa, Dalija, Moorea, De Chirica, Bacona… Gledano iz vremena moje mladosti, kada sam se formirao kao umjetnik osviješten svoje pozicije, za mene su upravo s tog fenomena tradicije istu vrijednost imali Raffaellova “Sikstinska madona” i Duchampov “Pisoar / fontana” jer su oboje pripadali prošlosti. Naravno, slika konfuzne, umorne, nemoćne, dekadentne, potrošene Europe, zrcali se drastično ili suptilno u likovnim ostvarenjima koja uvijek na ovaj ili onaj način predstavljaju ogledalo vremena u kojem su nastala. Moj ciklus “Harmonije” govori nešto o toj lažnoj stvarnosti društva spektakla. Mi živimo kulturu izloga: sve se nudi i sve se pretvara u robu.

NACIONAL: Je li u vašem opusu svjesna anatomska deformacija ljudskog tijela signal i metafora egzistencijalne, emotivne i duševne iščašenosti suvremenog čovjeka?

Upravo tako. Jer ljudsko tijelo moja je stalna preokupacija i njime se izražavaju metafore o kojima govorite. To je podjednako znakovito u svim mojim ciklusima, od erotizma i smrti do, naprimjer, “Kafke” ili “Frojdizama”. Ono što ispunja, napinje, guši ili uništava biće iznutra, izražava se vanjskom formom njegove tjelesnosti. Preobrazbe i deformacije uvijek su u funkciji sižea koji obrađujem. Likovnost je jezik koji slikom ukazuje na problem koji se treba pokazati što je moguće više u svojoj složenosti. Barthes je govorio da, bez obzira na stil, svaka slika ima svoj “leksik”.

NACIONAL: Funkcioniramo li i u stvarnom životu 21. stoljeća između koncepta i iskustva ljepote i strave, kako tvrde maniristički umjetnici 16. stoljeća u traktatima?

Blisko mi je mišljenje onih teoretičara umjetnosti koji smatraju da je moderna umjetnost počela s manirizmom. Nepovjerenje u klasičnu formalnu savršenost i uravnoteženost zamijenio je unutarnji konflikt, ono što Umberto Eco označava kao “razdor duha”. Ta potreba da se forma određuje iznutra omogućila je bogatstvo preobrazbi u likovnoj umjetnosti, primjerice, od Goye do nadrealizma. Naravno da su zanimljivosti fenomena lijepog i ružnog bili svjesni i Baudelaire, Rilke i mnogi drugi veliki pisci. Breton je govorio da će “ljepota biti grčevita ili je neće biti”. Mala je granica između anđeoskog i demonskog, lijepog i ružnog.