U zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella 2. veljače bit će premijerno izvedena predstava ‘’Deca’’ autorice Milene Marković, koprodukcija s organizacijom de facto Saše Božića koji predstavu režira. Knjiga ‘’Deca’’ žanrovski je hibrid poeme i romana u stihovima koja obuhvaća 163 stranice teksta bez ijednog interpunkcijskog znaka, osim finalnog – točke. Tekst je primarno dramski utemeljen te se može čitati kao svojevrsni dramski monolog, čiji osnovni glas pripada Mileni Marković, spisateljici, majci djeteta s teškoćama u razvoju i osebujnom karakteru koja pripovijeda priču svog života – od djetinjstva do zrele žene, majčinske i spisateljske dobi. Knjiga ‘’Deca’’ dobitnik je 68. NIN-ove nagrade za najbolji roman na srpskom jeziku 2022. godine, a posljednjih godinu dana postao je regionalna književna senzacija.

Dramaturg ove predstave je Dimitrije Kokanov, ‘’kućni’’ dramaturg beogradskog kazališta Atelje 212. Rođen je u Beogradu 1986., studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a diplomirao dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Beogradu. Interdisciplinarne master studije teorije umjetnosti i medija završio je na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Trenutačno je student znanstvenog doktorskog studija Teorije dramske umetnosti, medija i kulture na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Pobijedio je na natječajima Slobodan Stojanović i Zoran Radmilović za originalne dramske tekstove, dramama ‘’Letači’’ iz 2009. i ‘’Vilinska prašina’’ iz 2011. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih se ističe Sterijina nagrada za tekst savremene drame, za dramu ‘’Kretanje’’ 2020. godine.

NACIONAL: U zagrebačkoj Gavelli postavlja se tekst ‘’Deca’’ Milene Marković, kako je došlo do toga da radite u Gavelli?

Predstava ‘’Deca’’ Milene Marković projekt je u koprodukciji kazališta Gavella i de facto kompanije, a mene je kao dramaturga u projekt pozvao redatelj Saša Božić. Saša i ja se dugi niz godina poznajemo i međusobno pratimo radove jedan drugog, a sada se ukazala prilika za suradnju.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da se ‘’Deca’’ postavljaju u kazalištu iako je tekst nov. Zašto je toliko zanimljiv?

Ovo je drugo scensko čitanje Milenina romana u stihovima. Prvo čitanje je bila opera skladateljice Irene Popović Dragović u Narodnom pozorištu u Beogradu za koju sam roman adaptirao u libreto. Ovaj put riječ je o potpunom drugačijem scenskom čitanju i autorskom rukopisu Saše Božića. U oba ova slučaja autori su posegli za autentičnim i silovitim glasom i snagom poetskog pisma Milene Marković.

NACIONAL: U tekstu djeca su zapravo ne samo doslovno djeca već i, primjerice, odrasli ljudi koji nisu zreli. Tko su današnja djeca i kako ih vi vidite?

U tekstu, kao i u životu, svi ljudi jesu nečija djeca. Rekao bih da nije riječ o starosnoj dobi, ali ni o zrelosti ljudskog subjekta. Potomci prethodnih generacija i potencijalni roditelji budućih generacija uvijek jesu djeca. Postoji stih: „mi i dalje nismo ljudi nego neka strašna djeca.“ Na tom mjestu možemo pretpostaviti da su djeca neodgovorni, ili kako kažete nezreli ljudi, ali isto tako djecu krasi nesputana radoznalost i neposrednost koja može biti zastrašujuća restriktivnom svijetu odraslih.

NACIONAL: Kako ste zamislili predstavu? Bit će i videoprojekcija, što vam je u fokusu?

Redatelj nas je sve pažljivo vodio kroz ovaj proces, od početne ideje, razvoja koncepta, do same izrade. U fokusu nam je naše iskustvo susreta s Mileninim tekstom, a potom ideja da to iskustvo podijelimo s publikom.

NACIONAL: Ovaj je roman pisan bez ijednog interpunkcijskog znaka, koliko vam je to otežalo postavljanje na scenu? Kako ste doživjeli takav tekst, što donosi takvo čitanje?

Odsustvo interpunkcije nije rijetkost u suvremenoj književnosti. Postoji niz proznih, o poeziji da i ne govorimo, djela koji se rečeničnim ritmom i dinamikom teksta upravo poigravaju odsustvom interpunkcije. Ta karakteristika teksta se ni na koji način ne odražava na njegovo buduće scensko čitanje. Svi mi sudionici ovog procesa imamo bogato iskustvo u pisanju, čitanju i scenskom izvođenju najrazličitijih formi tekstualnih predložaka koji se koriste kao sastavni elementi djela izvođačkih umjetničkih praksi.

NACIONAL: Priča prati samu autoricu od mladih dana do danas, sa svim teškim odnosima s ljudima iz njezine okoline, o njoj kao majci djeteta s teškoćama, njezinu djedu zlostavljaču, bratu kojega maltretiraju i tuku, teškom životu. Što možemo naučiti iz njezine potresne priče?

Ne bih se usudio govoriti o mogućnosti podučavanja, to nije moja intencija u susretu s ovim tekstom, niti u komunikaciji s publikom posredstvom ovog teksta. Akcent je prije na iskustvu čitanja teksta, odnosno budućem iskustvu razmjene tog iskustva koje tekst pokreće između publike i izvođačica.

NACIONAL: Puno je novih suvremenih tekstova i u Hrvatskoj i Srbiji, ali i u drugim zemljama Europe koji su sumorni, govore o teškim sudbinama ljudi, traumama, a u državama bivše Jugoslavije mnogi tekstovi sadržavaju i brojne tranzicijske probleme i traume, neriješenu osobnu i društvenu ‘’prtljagu’’. Jesu li ti tekstovi zanimljiviji za kazališnu publiku, mogu li se gledatelji lakše poistovjetiti s time?

Proizvodnja teksta je uvijek vezana za kontekste u kojima se autori tekstova nalaze, bilo da pišu o svom neposrednom životnom iskustvu ili nekom specifičnom interesu. Tako je s kreativnim pisanjem, ali i s bilo kojim drugim tekstom. Ako smo zainteresirani za značajne fenomene koje želimo istraživati, onda je to kontekst u koji se kao autori smještamo i njemu pristupamo s određenom pažnjom. Dakle, kako je interes pisca, tj. spisateljice proistekao iz nekog konteksta kome on ili ona pripadaju, gotovo je nužno da taj pisani sadržaj bolje korespondira s onima koji te kontekste i znakove lakše mogu čitati i razumjeti.

Dimitrije Kokanov ‘kućni’ je dramaturg cijenjenog beogradskog kazališta Atelje 212. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakva je trenutačno situacija u Srbiji? Bilo je puno govora i aktivnosti nakon izbora, ali sad je čini mi se opet nekako sve stalo?

Ubrzo nakon izbora došao sam u Zagreb raditi na predstavi, tako da situaciju nakon izbora kao i vi pratim posredno. Izbori nisu utjecali na našu predstavu.

NACIONAL: Što je vama bilo najveće iznenađenje u ‘’Deci’’, je li vas nešto posebno intrigiralo?

Jezik je nešto što me inače intrigira. Milena Marković je jedna od najznačajnijih autorica s naših prostora, između ostalog zbog načina na koji koristi jezik u svojim djelima. To je ono što me intrigira kod nje kao autorice. U radu Saše Božića me intrigira način na koji se on bavi kodiranjem jezika izvedbe te na koji način pristupa govoru kroz njegove performativne potencijale. Nisam iznenađen da se Milena Marković i Božić mogu dobro razumjeti.

NACIONAL: Što ste naučili iz procesa rada u Gavelli?

Izvrsnih pet izvođačica – Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Viktoria Bubalo i Ivana Roščić – zajedno s redateljem, naučili su me da se u istraživanju uvijek može ići dalje i više i slobodnije.

NACIONAL: Kućni ste dramaturg Ateljea 212, je li lakše ili teže raditi s uglavnom istim glumcima?

Za dramaturga je veliki privilegij kada može kontinuirano surađivati s istim ansamblom, posebno kada razmišljate na planu dugogodišnje suradnje. Tijekom godina određeni komunikacijski sustavi se mijenjaju. S pojedinim članovima ansambla paralelno se razvijam kroz rad, jer svi mi jedni na druge utječemo u okolnostima koje su samo unutar ansambla omogućene. Praćenje sporih promjena je moguće samo u tim uvjetima. Ali isto tako, smatram da su moje suradnje s drugim umjetnicima, drugim institucijama i drugim ansamblima od vitalnog značaja za moj razvoj i doprinos ansamblu s kojim neprekidno surađujem, jer kretanja i susreti su ono što omogućava nova iskustva.

NACIONAL: Atelje 212 oduvijek je bilo ispred svog vremena kad su u pitanju tekstovi koji se postavljaju, teme koje se obrađuju. Zašto volite Atelje 212?

Volim što sam dramaturg kazališta u kojem je otvorenost za suvremenu dramsku književnost iz svih dijelova svijeta osnovni repertoarski interes.

NACIONAL: Zašto ste odlučili posvetiti se baš pisanju, je li svaki tekst koji napišete ujedno i vaša katarza?

Ne bih rekao da je pisanje za mene katarzično iskustvo. Volim čitati i volim pisati i uživam u tome. Vrlo sam discipliniran kada je riječ o pisanju. Smatram sebe privilegiranom osobom jer mi je pisanje izvor prihoda i zadovoljstva.

NACIONAL: Što vas inspirira za pisanje i kakav je osjećaj kad gledate kako na pozornici glumci izgovaraju rečenice koje ste vi napisali?

Kako pišem isključivo tekstove koji su namijenjeni izvođenju, uvijek me pokreće pitanje izbora govornog subjekta, kome ‘’dajem’’ glas u javnom prostoru, o kome govorim ili koga želim podržati na određeni način. Naravno, do koje mjere i je li moguće da taj glas bude ičiji osim moj? Istovremeno me najčešće muči problem reprezentacije i aproprijacije. I to je jedan vječni sukob, tenzija koja me pokreće na pisanje. Kako se ja osjećam kada moj tekst netko izgovara na sceni stvar je mog spisateljskog ega, sve mi je toplo oko srca, cvjetam od zadovoljstva.

NACIONAL: Kako znate da ste završili neki tekst? Je li vam teško donijeti odluku, ostaviti sve i staviti točku?

Nije. Ja sam prošao trening pisanja na fakultetu. Svi mi koji smo tu obuku prošli naučili smo da se prema tekstu i sebi koji ga pišemo odnosimo profesionalno. Ili bismo trebali to naučiti. Točka na kraju je isto kao prvi upisan znak. Negdje tekst nekim znakom počinje i tako se nekim znakom mora i završiti. Ne nužno točkom.

NACIONAL: Što trenutačno pišete, kakvi su vam planovi nakon ‘’Dece’’?

Trenutačno pišem novi komad, a plan je da ovog proljeća predstavu prema tom tekstu režira Kokan Mladenović u Beogradskom dramskom pozorištu s Ozrenom Grabarićem u naslovnoj ulozi.

Paralelno s tim pripremam se za početak proba u Ateljeu 212 gdje ću biti dramaturg na predstavi ‘’Nestajanje’’ prema tekstu Tomislava Zajeca u režiji Sanje Mitrović.