Do redakcije Nacionala koncem proteklog tjedna dospjele su dodatne informacije vezane uz neobično potonuće ribarskog broda zbog kojeg se pod sumnjom za prevaru tešku 20 milijuna kuna našao Željko Dilber, kum Ante Gotovine i Karamarkov kandidat za ministra branitelja. Te informacije bacaju dodatno svjetlo na taj neobičan događaj, a Nacionalu su dostavljene s ciljem da se upozori kako ne bi trebalo biti razloga da se Dilber zbog tog slučaja nalazi pod ikakvom sumnjom. Dilbera se počelo sumnjičiti u tom slučaju iz više razloga, a dijelom i zato što su i on i vlasnik broda hladnjače Ledenik Milan Mandić, partneri Ante Gotovine.

Sporni događaj zbio se u listopadu 2008. kod Sestrunja, gdje se iznenada potopio brod hladnjača Ledenik u vlasništvu tvrtke Jadran tuna. Jedan od suvlasnika te tvrtke je Milan Mandić. Prema nalazu Povjerenstva za ispitivanje pomorskih nesreća, brod je potonuo zbog prevrtanja na mirnom moru, kod rta Križa na sjevernom dijelu otoka Sestrunj, dvjestotinjak metara od obale, dok je plovio od otočića Grujica prema Vrgadi na povratku s ribolova. Povjerenstvo je utvrdilo da zapovjednik prije početka putovanja nije utvrdio stabilnost broda, da je u unutrašnjosti broda došlo do pomicanja paleta s ribom usred naglog okretanja, viličar težak dvije tone bio je krivo postavljen, brodska dizalica nije bila učvršćena, a povrh svega, na palubi je bilo još oko 200 tona tereta. Brod je potonuo zato što je negdje oko 17 sati toga dana u straži prvog časnika palube brod naglo promijenio kurs plovidbe udesno. Pitanje zašto je kurs broda tako naglo promijenjen, do danas je ostalo bez suvislog odgovora. Sve gore navedeno dovelo je do toga da se brod isprva prevrnuo, a potom je nakon dva sata plutanja i potonuo.

Brod je kod Jadranskog osiguranja bio osiguran na 11 milijuna kuna. Radilo se o polici kasko osiguranja koju Jadransko osiguranje nije htjelo isplatiti pa je započeo dugotrajni sudski spor.

Izvori bliski zadarskim osiguravateljskim krugovima tvrde da su vlasnici Jadranskog osiguranja htjeli izbjeći plaćanje pravdajući svoju odluku tvrdnjama da je polica osiguranja višestruko vrednija od vrijednosti samog broda. Brod proizveden 1962. u norveškom Bergenu je, prema informacijama dostupnima Jadranskom osiguranju, plaćen otprilike 500 tisuća eura, što je nešto više od tri milijuna kuna. U Jadranskom osiguranju posumnjali su da s policom osiguranja tog broda nešto nije u redu zbog nesrazmjera u vrijednosti broda i visine ugovorenog osiguranja te da je ona zato zapravo pravno ništavna.

Dilberovu ulogu u tom slučaju počelo se propitivati nakon što se ispostavilo da sporna polica nije pokrivena reosiguranjem. Počelo ga se sumnjičiti jer je on duže vrijeme bio na čelu lokalnog Jadranskog osiguranja. Međutim, zadarski poslovni izvori tvrde da je Željko Dilber u vrijeme kada spornog događaja, zapravo bio pomoćnik direktora zadarske poslovnice Jadranskog osiguranja, čiji je posao prvenstveno bio pronaći tvrtke i osobe voljne da se osiguraju u Jadranskom osiguranju te da kao pomoćnik direktora poslovnice tada nije bio odgovorna osoba za poslovanje te tvrtke na lokalnoj razini. Isti izvori tvrde da je sporni brod kupljen 2006., da je do 2007. dodatno opreman za plovidbu i namjenu koju je imao te da je brod prvi put osiguran u Jadranskom osiguranju. Tvrdi se da je vlasnik broda donio ponude ostalih osiguravajućih kuća, među ostalim i ponudu Croatia osiguranja na kojoj se nalazi i procjena vrijednosti broda koju je napravio službeni procjenitelj te tvrtke, koja je identična procjeni službenog procjenitelja Jadranskog osiguranja, koji je također napravio svoj uvid i procijenio da brod vrijedi 11 do12 milijuna kuna. Tvrdi se da je sporni brod isprva bio i reosiguran te da se to tada u Jadranskom osiguranju radilo po automatizmu. Zadarski poslovni izvori tvrde da je vlasnik godišnje od tog broda ostvarivao oko tri milijuna kuna prihoda i milijun kuna državnih poticaja godišnje te da bi bilo nerazumno da se namjerno htio riješiti takvog broda.

Zadarski poslovni izvori tvrde da se tijekom 2008. promijenio interni informatički sustav u Jadranskom osiguranju te da se otada svaka polica pojedinačno reosiguravala. To je, kako se tvrdi, bio posao stručne službe unutar Jadranskog osiguranja. Postojali su unutar tvrtke tariferi koji su pojedinačno provjeravali svaku policu, ali se iz nepoznatog razloga dogodilo da brod 2008. nije reosiguran. Isti izvori tvrde da nisu utemeljene sumnje da se to zaboravilo napraviti zato što reosiguranje to ne bi prihvatilo, jer je brod godinu ranije bio reosiguran na 11 milijuna kuna, što je osiguravajuća kuća prihvatila. Zadarski poslovni izvori tvrde da je unutar Jadranskog osiguranja bilo više odgovornih osoba za taj slučaj te da, ako postoje određene sumnje, pod njima se ni u kom slučaju ne bi trebao nalaziti samo Željko Dilber.

Isti izvori tvrde da je Dilber informirao nadređene da je vlasnik broda Milan Mandić u dva navrata nudio nagodbu, koja bi za Jadransko osiguranje bila povoljnija. Prvu je nudio nedugo nakon potonuća broda tražeći isplatu četiri milijuna kuna, a drugu nakon prvostupanjske presude tražeći isplatu šest milijuna kuna. Tvrdi se da je Dilber pokušao dogovoriti da se u okviru nagodbe polovica traženog iznosa isplati, a ostatak prebije kroz pokrivanje budućih polica osiguranja. Ništa od navedenog nije prihvaćeno, pa je epilog sudskog postupka zasad doveo do toga da je Jadransko osiguranje moralo isplatiti vrijednost police plus kamate. Nakon toga došlo je do više smjena u Jadranskom osiguranju, a među onima koji su morali napustiti tvrtku je i Dilber.