Nisam se puno dvoumio kada su me s Hrvatske televizije pozvali da, zajedno s Boškom Piculom, komentiram dodjelu nagrada Europske filmske akademije koja će se održati u Berlinu, u subotu, s početkom u 19 sati. Prijenos je na HTV 3, počinje 10 minuta ranije uvodnim prilogom, a razlozi za prihvaćanje HTV-ove ponude ponajviše se temelje na uzbudljivosti ovogodišnjih europskih filmova koji su ove godine nominirani za nagradu koja se smatra europskim Oscarom.

Godina u kojoj su se festivali odlučili usprotiviti koroni, čak i onaj najveći, u Cannesu, koji zbog korone uopće nije održan 2020., iznjedrila je filmove koji ukazuju da, u usporedbi s dominantnim hollywoodskim pristupom koji se bazira na superherojima i nastavcima nastavaka, kreativnost leži izvan Amerike. Upravo je filmski festival u Cannesu za pobjedničku film odabrao kontroverzni „Titan“, jedan od favorita za europsku filmsku nagradu. Žanrovski, radi se o body horroru francuske redateljice Julie Ducournao, priči o djevojci po imenu Alexia (Agathe Rousselle) koja je kao dijete stradala u prometnoj nesreći te joj je na glavu ugrađena pločica od titana. Ona pleše na jeftinim auto sajmovima, a kada je jedan gost pokuša obljubiti, ona ga ubija, nakon čega doživljava seksualni vrhunac u interakciji s automobilom. Nakon toga ubija još nekoliko ljudi,  kreće u bijeg, a da bi se sakrila od policije ošiša se, mijenja izgled, tako da izgleda kao muškarac. Kada je policija pronađe, javlja se šef vatrogasne postaje Vincent (sjajni Vincent Lindon) kojem je prije 10 godina nestao sin, koji tvrdi da je to taj njegov nestali sin i prihvaća ga/je bez DNK testa. No, Alexia je nakon snošaja s automobilom ostala trudna. I dok je dio kritičara u Cannesu film smatrao pretencioznim a zapravo plitkim smatrajući da se zbog političke korektnosti ženi ove godine morala dati nagrada Zlatna palma (Julie  Ducournau tek je druga žena, nakon Jane Campion i filma „Piano“, koja je osvojila cannesku Zlatnu palmu), drugi su slavili priču o spolnoj i društvenoj (ne)ravnopravnosti.

Glavni konkurent biti će joj film „Quo Vadis, Aida?“ bosanske redateljice Jasmile Žbanić čija je suptilna priča o pokolju u Srebrenici premijerno prikazana prošle godine na festivalu u Veneciji i na poprilično iznenađenje film nije osvojio ni jednu nagradu. Slijedilo je putovanje od festivala do festivala diljem svijeta, film je bio nominiran za nagradu Oscar, tako da bi osvajanje neke od nagrada (film je nominiran u pet kategorija) bio vrhunac za ovaj film i njezine autora. Prikriveni favorit je talijanski film „Božja ruka“ redatelja Paola Sorrentina koji je 2013. godine pomeo konkurenciju na dodjeli europskih filmskih nagrada sa svojim briljantnim filmom „Velika ljepota“ nakon čega je osvojio i Zlatni globus i Oscara za najbolji strani film. Slijedio je njegov film “Mladost” kojim je također pobijedio na dodjeli europskih filmskih nagrada 2015. godine.  „Božja ruka“ premijerno je prikazana ove godine na festivalu u Veneciji gdje je film osvojio Veliku nagradu žirija, što je druga najvažnija nagrada festivala. Radi se o autobiografskoj priči o redateljevom odrastanju pri čemu je Diego Maradona imao presudnu ulogu. Zato se i film zove kako se zove, zato je Sorrentino u svim dosadašnjim filmovima ubacivao motiv Maradone. Naime, 1987. godine, 16-godine Sorrentino, rodom iz Napulja, ne želi vikend provesti s roditeljima koji odlaze u vikendicu već želi vidjeti Maradonu jer je dobio ulaznicu za utakmicu Empoli – Napoli. Tog vikenda roditelji mu umiru u vikendici jer je iz pokvarenog bojlera šikljao plin koji ih je ugušio tako da Sorrentino svakim filmom zahvaljuje Maradoni što je živ. Da nije bilo Maradone, i on bio otišao u vikendicu gdje bi mu život bio okončan.

Četvrti film koji konkurira za glavnu nagradu je finski „Kupe broj 6“ Juhe Kousmanena. Filmski festival u Cannesu prepoznao je Kousmanena te mu je prije pet godina dao glavnu nagradu u sekciji „Izvjestan pogled“ za film „Najsretniji dan u životu Ollija Makija“. Ove godine Kousmanen je došao u Cannes s filmom „Kupe broj 6“, ovog puta prikazan u glavnoj konkurenciji gdje je dobio Grand Prix nagradu, treću po važnosti na festivalu. Radi se o priči o dvoje stranaca koji se upoznaju u vlaku koji kreće iz Moskve. Ona je upravo prekinula svoju vezu s djevojkom, on je rudar, naizgled sirovina, te njih dvoje kreću u zanimljivo putovanje. Asocijacije na film Richarda Linklatera „Prije svitanja“ i više su nego jasne, a film je ujedno i finski kandidat za Oscara.

Posljednji, ali ne i najmanje zanimljiv film koji je nominiran u kategoriji najboljeg filma je britanski „Otac“, najpoznatiji po tome što je Anthony Hopkins ove godine osvojio Oscara za ulogu dementnog starca koji se, malo po malo, potpuno gubi. Time je „pokvario“ doživljaj Oscara svima onima koji su očekivali (dapače, bili sigurni) da će tu nagradu osvojiti pokojni Chadwick Boseman.  Hopkins je i ovog puta, pored Vincenta Lindona, favorit za nagradu za najboljeg europskog glumca.

Mimo ovih pet filmova nominiranih u kategoriji najboljeg filma, ali i u još nekoliko kategorija, najviše pažnje treba obratiti na animirano-dokumentarni film „Bijeg“ (Flee), film oko kojeg se posljednjih mjeseci podigao nevjerojatan hype. Radi se o filmu danskog redatelja Jonasa Rasmussena koji je kao 15-godišnjak upoznao i sprijateljio se s izbjeglicom iz Afganistana. Njegova priča je toliko fascinantna da je 15 godina kasnije Rasmussen poželio snimiti dokumentarac ali on (koji krije svoj pravi identitet) to nije želio. Dogovorili su se da snime animirani film sa dokumentarnim elementima u kojem je afganistanski izbjeglica ispričao svoju priču, priču tinejdžera koji shvaća da je homoseksualac, koji proživljava golgotu i nekako preko Rusije i Estonije uspijeva doći do Danske, da bi počeo priču s pripremama za vjenčanje sa svojim partnerom. Film je prvo pobijedio početkom godine na festivalu u Sundanceu u kategoriji međunarodnih dokumentaraca a kada je u Annencyju osvojio nagradu za animirani film bilo je jasno da u Danskoj ništa nije trulo, dapače. U utrci za europske filmske nagrade nominiran je za najbolji animirani film i najbolji dokumentarac. Oni najoptimističniji smatraju da će u istim kategorijama osvojiti i nominaciju za Oscara, predviđa se nominacija i za najbolji strani film jer je to danski kandidat za Oscara, a neki idu toliko daleko da tvrde kako bi mogao biti nominiran za Oscara u kategoriji za najbolji film.

A gdje su u cijeloj priči hrvatski autori? Da nema producentice Ankice Jurić Tilić papir bi bio prazan, no ona je manjinski producent rumunjskog filma „Baksuzno bubanje ili bezumni pornić“ genijalnog redatelja Radua Judea koji je pobijedio na ovogodišnjem festivalu u Berlinu. Priča je to kojom se, kroz život srednjoškolske profesorice čiji je kućni pornić iscurio na Internet, Jude obračunava s malograđanštinom (i ne samo malograđanštinom) u Rumunjskoj. Jude je nominiran u kategorijama najboljeg redatelja i najboljeg scenarista, ali članovi Europske filmske akademije ne naginju diversifikaciji nagrada, oni su spremni dati sve najvažnije nagrade jednom filmu, kao što se to prošle godine dogodilo s danskim filmom „Još jedna runda“.