Dijana Antunović Lazić izvršna je direktorica Europskog doma Vukovar, jedne od najuglednijih vukovarskih organizacija civilnog društva koju je 2000. utemeljila znamenita vukovarska mirotvorka Ljiljana Gehrecke. U suradnji s lokalnom vlašću i inozemnim donatorima, Europski dom Vukovar već dvadeset godina provodi brojne i raznolike projekte osnaživanja građana i zajednice, od umjetničkih i obrtničkih radionica, preko obrazovanja i pomoći građanima, do suočavanja s prošlošću i psihološke pomoći ratnim žrtvama. Dijana Antunović Lazić ima golemo osobno i profesionalno iskustvo u mukotrpnom poslijeratnom osnaživanju zajednice i ljudi, pa u razgovoru za Nacional govori o Vukovaru danas i načinima kako da grad nadvlada atmosferu egzistencijalnih briga, besperspektivnosti i nezaliječene ratne traume.

NACIONAL: Zašto ljudi odlaze iz Vukovara? Osjeća li se to u gradu?

Osjeća se, naročito u školama – sretne su škole koje upišu isti broj djece. Ljudi se s nelagodom pitaju zašto je baš toliko ljudi otišlo. No o tome se, nažalost, na političkoj razini ne govori. A odlaze cijele obitelji i ne kriju namjeru da se više nikada ne vrate. To je ključni problem – nema posla. Vukovar je nekad bio industrijski i poljoprivredni kraj. Odavde se nije odlazilo, nego dolazilo. Bili smo razvojni kraj, obećavali. Sada to već dugo nismo i to opterećuje sada već i drugu, novu, mladu generaciju.

NACIONAL: Ali mnogo je novca uloženo. Cijeli je grad obnovljen.

Jest. To nitko ne osporava. Ali mora se paralelno ulagati. Nije dovoljno obnoviti zgrade. Nužno je stvoriti profit.

NACIONAL: Zašto toga nema?

Lokalni će političari reći – svi iz centrale obećavaju, ali ništa ne dolazi. Istina je da ljudi odlaze i iz ostalih dijelova Slavonije. Ja bih rekla da se ne koriste resursi ovoga grada. Dunav, na primjer.

NACIONAL: Biste li se složili da je situacija gospodarski i demografski depresivna?

Demotivirajuća – to je možda preciznija riječ. Izostaje poticaj za stvaranjem. Vukovar je, među ostalim, grad starih. Ovdje upravo završava deset jednogodišnjih programa, većim dijelom civilnih udruga, ali i Grada Vukovara, za pomoć i potporu starijima, ali i dugotrajno nezaposlenim ženama. Ženama smo time pomogli da ne moraju napuštati obitelji i odlaziti izvan grada raditi sezonske poslove. Jer manji je problem ako odlazite svojevoljno; problem je ako vas prilike natjeraju na to: ako ste prisiljeni protiv svoje volje ostaviti obitelj. To stvara demotivirajuću atmosferu. Ljudi se pitaju: ako je morao otići susjed, prijatelj, rođak – što će biti sa mnom? Čekamo nastavak tog programa, a neizvjesno je kada će biti jer novi natječaj nije raspisan. I nitko ne zna kad će biti. Oko 150 žena ostaje bez posla, a oko tisuću starih i nemoćnih ostaje bez skrbi.

‘Djeca u Vukovaru i danas odrastaju u podijeljenim zajednicama, a najveći je problem da tako žive od rođenja. Ona naprosto ne znaju da se može i drugačije’, kaže Dijana Antunović Lazić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Egzistencijalna nesigurnost osjeća se u gradu.

Svakako.

NACIONAL: Koliko takvu situaciju otežava poslijeratna atmosfera koja ni nakon trideset godina ne jenjava?

Otežava, svakako. I to je deprimirajući faktor, iz više razloga. Jedan je taj što se još uvijek traga za nestalima. Drugi je činjenica da je Vukovar pretvoren u poligon za politička prepucavanja. Svi to osjete, a pripisala bih to djelovanju političara i medija.

NACIONAL: Kako da se to počne mijenjati?

Treba isticati primjere dobre prakse. Ne treba skrivati i negirati probleme, ali ih ne treba ni gurati na prvo mjesto. Vukovarcima se događa da sugovornici ustuknu kada im kažu odakle su. To nije ugodan osjećaj. Mi u Europskom domu Vukovar, u suradnji s njemačkom Zakladom Friedrich Ebert, organiziramo tribine, pa smo s predstavnicima razvijenijih općina imali tribinu o gospodarskom razvoju. Razgovarali smo o tome zašto Vukovar, koji ima povoljnije zakone i olakšice, ne može gospodarski stasati, a neke općine, primjerice iz Međimurja, mogu. Zar su oni mudriji i pametniji od nas? Odgovor je bio isti: ‘’Vas nitko ne vidi kao sigurno područje. Stalno čitamo da se svađate i prepucavate.’’ Eto, to ostavlja dojam još uvijek prilično zaraćenog prostora, a nitko neće ulagati u nesigurno područje.

NACIONAL: A je li Vukovar još uvijek zaraćen?

Vukovarci bi rekli da nije. Ovdje se živi kao i u svakoj drugoj maloj sredini. No dođu trenuci kada izbiju neslaganja: zaglavimo se u nekakav čvor.

NACIONAL: Tada se postavlja pitanje načina pamćenja. Rat se dogodio; zločini i patnja su se dogodili. Problem je – kako pamtiti, a da to ljudima ne otežava život.

Europski dom, primjerice, već dugo sudjeluje u prekograničnom programu “Mladi ujedinjeni u miru” koji održava njemački Komitet za ljudska prava. Iz Bosne su na tim susretima sudjelovali trojica ratnih veterana različitih nacija koji su sva trojica prošli zatočeništvo u logorima, i zajednički govorili o svojim iskustvima. Njihova je temeljna poruka – ‘’Nikad više rata!’’. To je ključ – rat ne željeti nikome, a ne ga ne željeti samo svojoj skupini. Našoj djeci iz Vukovara, generaciji rođenoj poslije rata, ta tri ratna veterana iz Bosne uvijek su bila najzanimljivija. Relativno je jednostavno organizirati susrete takve vrste.

NACIONAL: Bi li nešto slično bilo važno osmisliti u Vukovaru?

Svakako. Činjenica je da su Vukovar i njegovi ljudi još uvijek pod traumom. Sada već imamo prijenos traume na drugu generaciju, a to je prilično zabrinjavajuće. Tome u prilog bih spomenula znanstveno istraživanje koje su prošle godine vodili profesori Dinka Čorkalo Biruški, Nebojša Blanuša i Iva Kapović, o tome kako Vukovarci danas vide svoj grad. Naslov istraživanja je “Grad zarobljen politikom”. Pokazalo je da je više od osamdeset posto Vukovaraca nezadovoljno stanjem u gradu, ali i da ih je velika većina spremna na prevladavanje prošlosti i međunacionalno pomirenje. Pokazalo je također da građani jasno prepoznaju potencijale grada, ali ne misle da se može razvijati uz postojeću lokalnu i državnu politiku, koja je Vukovar pretvorila u simbol ratne prošlosti, umjesto da stvara grad budućnosti. Djeca i danas odrastaju u podijeljenim zajednicama, a najveći je problem da tako žive od rođenja. Ona naprosto ne znaju da se može i drugačije. Jednom riječju, kolektivnu traumu grada treba sustavno razgrađivati – a toga nema. Radi se ponešto, ali ne sustavno. Radi civilno društvo, rade i udruge branitelja. Ali bez strategije, bez koordinacije i bez cilja. Ne radimo na tome kao zajednica, ali izlječenje traume Vukovara nije ni nacionalni cilj. A trebao bi biti.

NACIONAL: Kako organizirati liječenje traume u gradu?

Jedan je dobar primjer bila Nova škola, predviđena za obje nacionalne zajednice. Jako mi je žao što je projekt propao. Bio je sjajan. Za takve škole u inozemstvu roditelji plaćaju velik novac. Zašto zajednica nije uložila energiju da ta škola uspije? A znamo da je bilo mnogo zainteresiranih roditelja koji su očekivali podršku vlasti, politike, zajednice. Nisu je dobili i zato su odustali. Zašto nije bilo podrške, političke volje? Projekt se pripremao čak sedamnaest godina: brojne su se političke garniture promijenile, ali nitko nije smogao hrabrosti da odrješito kaže: takva nam škola treba. Zasad je projekt propao: koliko znam, Vlada je norveškim donatorima vratila novac, a zgrada predviđena za školu, koja je obnovljena i pripremljena, sada služi za testiranje na covid. Za sve su to, bez dvojbe, odgovorni političari. A taj je model škole mogao biti dobar primjer kako, prije svega, ne opterećivati djecu. To nam mora biti prvi cilj – ne opterećivati djecu. Sada je jedna generacija već preskočena. Mogli bismo možda zaštititi sljedeću. I zato predlažem: zašto s Novom školom ne pokušati iznova?

‘Branitelji ljeti prevoze građane na dunavsku Adu, omiljeno ljetno izletište Vukovaraca. To se može činiti nevažnim, ali nije: održavaju Adu, rade kao redari, prevoze građane… I to je terapijski rad’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Europski dom Vukovar mnogo radi s mladima. Opišite mi svoja iskustva o vukovarskoj mladosti.

Ne zanimaju ih teme suočavanja s prošlošću. Ne žele živjeti u gradu koji je grad-slučaj. Tragediju Vukovara ljudi ovdje ionako žive 365 dana u godini. Žele živjeti kao i svi ostali mladi ljudi. Zanimaju ih putovanja, upoznavanje, volontiranje, stjecanje vještina koje naročito ističem. U pripremi su projektne aktivnosti za promicanje STEM grupe predmeta, u kojemu ćemo organizirati učionice otvorene svima. Ljudi, mladi naročito, oduševljeni su. To je način da pokažemo kako su i u Vukovaru mogući razvojni projekti. Zašto u grad ne bismo doveli Vukovarce koji su u inozemstvu ostvarili znanstvene karijere? Takvih ljudi nije malo. I tako se može razvijati grad, zar ne? U svakom slučaju, mladi bi voljeli da ne moraju nositi teret koji opterećuje Vukovar. Kada s njima radimo suočavanje s prošlošću, povezujemo te teme sa sadašnjošću i budućnošću. Njima je to bitno jer ne žele stajati u prošlosti u kojoj nisu ni bili. S mladima više radimo projekte za otklanjanje mržnje, netrpeljivosti i radikalizacije.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s braniteljima? Kako se ti ljudi osjećaju u svom gradu?

Prošli su patnju. Mnogima od njih, naročito oni koji tragaju za nestalima, ratna trauma nije okončana. To traje već trideset godina. Važno je da i među braniteljima ima ljudi koji žele razvoj cijele zajednice. Dobar je primjer rada branitelja koji ljeti prevoze građane na dunavsku Adu, omiljeno ljetno izletište Vukovaraca. To se može činiti nevažnim, ali nije: održavaju Adu, rade kao redari, prevoze građane… I to je terapijski rad. Ponavljam, Dunav je vrijednost koju ne koristimo dovoljno. Dunav je Vukovarcima lijek.

NACIONAL: Kakva je u svemu tome uloga središnje vlasti?

U studenome, svi se političari sjete Vukovara. Dođu i prepucavaju se. Ne bih rekla da je to dobra uloga. Trenutak i mjesto u kojem se očekuje sjećanje na patnju i suosjećanje postalo je poprište svih oblika političkih prepucavanja. Vukovarce to smeta, to mogu pouzdano reći. Nacionalna politika ne čini što bi trebala.

NACIONAL: Kako bi mogla? Kako bi trebala?

Poticati gospodarski oporavak, to prije svega. Potom, Vukovar ne treba biti grad-slučaj. Obnovljen je, infrastruktura je izgrađena – sada treba raditi s ljudima. Trebalo je to, naravno, i mnogo ranije – ali kad već nije, ulagati u ljude sada je krajnji čas. Vukovaru trebaju i strategija i vizija. Grad treba znati što želi od sebe, treba znati što želi postati.

NACIONAL: Donošenje strategije neće ići bez vlasti.

I treba ići s vlašću, naravno. Ali treba uključiti cjelokupnu zajednicu, lokalne institucije, sportske i druge klubove, udruge i građane općenito. Pojedinačno su već pokazali na brojnim primjerima da je moguće zajedno stvarati.