Objavljeno u Nacionalu br. 785, 2010-11-30

Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, govori o Mariji Jurić Zagorki kao hrvatskom kulturnom brendu te objašnjava zašto je feminizam i dalje potreban

Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije i po američkom časopisu Forbes jedna od sedam najmoćnijih feministica svijeta, široj javnosti je najpoznatija po zalaganju da Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka i najčitanija književnica te prva žena koja je prije 106. godina pod spomenikom bana Josipa Jelačića zapalila bengalku u znak otpora mađarskom banu Khuenu-Héderváryju, postane kulturni brend. Zato je Centar prije četiri godine pokrenuo Dane Marije Jurić Zagorke, na kojima se svake godine o autorici “Gričke vještice” otkrije nešto novo, a njihovim zalaganjem revitaliziran je i njezin stan na Dolcu 8 u kojem je spisateljica živjela zadnjih 20 godina.

Rada Borić je rođena u Zagrebu, a u Koprivnici je provela djetinjstvo i završila osnovnu i srednju školu. Po završetku poslijediplomskog studija književnosti posao ju je odnio na različite strane svijeta, od Amerike i Kine do Finske gdje je s kraćim prekidima živjela 15 godina predajući na sveučilištu u Helsinkiju hrvatski jezik, kulturu i povijest. S još nekoliko autorica uredila je nekoliko knjiga iz područja rodne ravnopravnosti, primjerice, “The Suitcase: Refugee Voices from Bosnia and Herzegovina”, koja je objavljena u Americi u izdanju University Presses of California, Columbia i Princetown. Također je objavila prvi finsko-hrvatski-hrvatsko-finski rodni rječnik WSOY, promoviran i u Hrvatskoj. Za svoj rad na promicanju finske kulture 2007. godine dobila je visoko odličje Vitezice reda bijele ruže Finske, a pet godina kasnije nominirana je za Amnesty International Ginetta Sagan Gender Award.

Nacional: Zalažete se za pr­ep­oz­navanje Marije Jurić Zagorke kao brenda, koji bi trebalo uvrstiti u turističku ponudu Zagreba. Što ste učinili na tom planu?

– Mislim da je došlo Zagorkino vrijeme i da se od nje može napraviti sjajan brend. No treba shvatiti da nas kulturni proizvod čini zanimljivim i drukčijim svijetu. U sklopu Dana Marije Jurić Zagorke organiziraju se razna događanja kojima se Zagorka želi promovirati i kao kulturni proizvod. Tako je “Šetnja Zagrebom Zagorkinim tragom”, koju je osmislila i vodi Slavica Jakobović Fribec, već postala dio turističke ponude, a Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na Dolcu posjećuje mnogo ljudi iz cijele Hrvatske te brojni strani turisti. Upravo tiskamo na engleskom jeziku i “Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb”. Kako Jadran film u suradnji s HTV-om namjerava snimati seriju “Grička vještica”, očekujem da će i serija biti odličan izvozni proizvod. Razmišlja se i o stvaranju Zaklade Marije Jurić Zagorke, podizanju spomenika posljednjoj spaljenoj vještici, te snimanju milenijske fotografije osoba koje su dobile imena po Zagorkinim junacima i junakinjam kao što su Gordana, Siniša, Dora i Nera. Nadam se da ćemo moći kupiti i crnu čokoladu “Nera” ili kušati tortu “Zagorka”, ali i imati digitalizirane ženske časopise koje je Zagorka uređivala.

NACIONAL: Kako se još uvijek malo zna o životu Marije Jurić Zagorke, je li na ovogodišnjim Danima otkriveno nešto novo?

– Prije nekoliko dana kupile smo Zagorkinu “Neznanu junakinju”, posvećenu Jelisavi Horvat, suradnici iz Hrvatske žene, koja joj je bila, kako je navela u posveti, model za lik Gordane. Kolegica iz Hrvatskog državnoga arhiva upozorila me je na Zagorkino pismo Vladimiru Bakariću, u kojemu se žalila na svoj položaj. Novinarka Diana Kučinić pričala je o svojim susretima sa Zagorkinom prijateljicom Šteficom Vrbanić, koja se dopisivala s Marijom Jurić Zagorkom. Iz tih pisama doznajemo tužnu sudbinu žene koja je, umjesto poštovanja, doživjela zlostavljanje i besparicu, te na kraju umrla sama u svojoj sobi, goreći u vrućici. Budući da je njena biografija još nezavršena, pozivam sve koji imaju neku dragocjenu građu da nam se jave, jer je nemar prema Zagorki predugo trajao.

Nacional: Kakav je da­na­šnji položaj žena u hrvatskom društvu? Naime, stječe se dojam da su žene u neravnopravnijem položaju nego što su bile u socijalizmu.

– U devedesetima se dogodila repatrijarhalizacija društva, s tranzicijom su žene izgubile mnoga socijalna prava, predlagala se i zabrana pobačaja, kontracepcija je nestala preko noći, spolni odgoj ni danas ne postoji u školama, a priča oko umjetno potpomognute oplodnje poseban je slučaj. Žene su, kao i muškarci, gubile posao, radile i rade “na crno”, ali danas će se teže ponovo zaposliti žena, koja ima više od 40 godina. A mlade žene često su izložene seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu. I u Europi, na žalost, žene često za isti posao primaju manju plaću, tako da ženski euro vrijedi samo 75 centi o čemu je govorila i finska predsjednica Tarja Halonen. Kako Europska unija traži i od Hrvatske da se uz suzbijanje nasilja nad ženama poboljša i sudjelovanje žena na mjestima odlučivanja, bit će zanimljivo vidjeti kada će žene dobiti mjesta u nadzornim odborima, ili hoće li Hrvatska osnovati Regionalni centar za razvoj ženskog poduzetništva, obrtništva i upravljanja što bi bio važan korak.

Nacional: Kao članica Izvršnog odbora Europskog ženskog lobija EWL imate pre­gled nad situacijom u ostalim tran­zi­c­ijskim zemljama. Što se nakon pada Berlinskog zida promijenilo u tim zemljama u odnosu na položaj žena?

– Europski ženski lobi je najveća mreža žena u Europi, a radi na promjenama europske legislative u vezi ženskog pitanja. Naime, smatra se da nema demokracije ukoliko su žene podzastupljene na mjestima odlučivanja ili dok sve direktive nemaju jasnu rodnu dimenziju. Kako su od pada Berlinskog zida, samo tržište i tržišni odnosi glavni pokretači, žene pri tom mogu biti “kolateralna šteta”, pa se to i dogodilo, osobito u području rada, a o tome najbolje govori priča o hrvatskoj tekstilnoj industriji. U Europi postoji i trgovanje ženama i prostitucija, koja je postala industrijom. Čak i Hrvatska koketira s legalizacijom prostitucije, ali ne zbog brige oko žena u prostituciji, nego zbog zarade na ženskim tijelima.

Nacional: Budući da ste i regionalna koordinatorica V-day-a, globalnog po­kreta protiv nasilja nad ženama i dje­vojčicama, kakvi su se pomaci dogodili zahvaljujući toj kampanji?

– U sklopu V-daya žene organiziraju mnoštvo akcija čiji je prihod veći od 100 milijuna dolara, a namijenjen je poboljšanju života žena. Američka feministica Eve Ensler upravo je u Kongu, zajedno s liječnicama iz Mayo klinike, koje rade u bolnici Panzi gdje jedan ginekolog dnevno pokrpa više od 20 silovanih djevojčica. U veljači se otvara centar City of Joy gdje će se silovane žene obrazovati za liderice u svojim sredinama. Jedna od Forbsovih sedam veličanstvenih je Agnes Pareyo iz Kenije, koja godinama brine o djevojčicama pobjeglima od genitalnog sakaćenja. Uz podršku V- daya izgrađen je i centar u kojemu se obrazuje zajednica o posljedicama takve tradicionalne prakse, kao i škola za djevojčice.

Nacional: Što biste prenijeli iz Finske, zemlje s najmanjom stopom korupcije i visokom ravnopravnošću spolova, u Hrvatsku?

– Iako se čini da niska stopa korupcije i ravnopravnost spolova nemaju veze, to nije točno. Zemlje s visokom ravnopravnošću spolova, koje imaju žene na mjestima odlučivanja, primjerice, trenutno je u Finskoj od dvadeset ministara čak dvanaest ministrica, itekako su promijenili paradigmu moći. Istraživanje Centra za ženske studije pokazalo je da građani smatraju da su žene manje koruptivne od muškaraca. Ako pogledamo tko je većina zviždača u Hrvatskoj i tko je voljan izložiti i vlastiti život za drukčiju politiku, vidjet ćemo da dominiraju zviždačice.

Nacional: Kako objašnjavate val konzervativizma među mladima u Hrvatskoj, koji smatraju da je feminizam danas nepotreban?

– Mladi ljudi žive u vremenu koje promovira “jedi, moli, voli” vrijednosti, dakle individualna postignuća. Tako mnoge žene i muškarci misle da je feminizam svoje odradio. Mene brine sustav vrijednosti bez empatije za druge. No, feminizam sedamdesetih ili osamdesetih nije bio i praksa u Hrvatskoj. Feminizam, onaj Marije Jurić Zagorke, može i danas biti inspirativan. On je zahtijevao akciju u promicanju ženskih prava. Za mene je feminizam i svjetonazor i politička borba.

Nacional: Koliko je tome pridonijela Crkva koja nameće zabranu pobačaja, a ne pokreće istragu o pedofiliji unutar Crkve?

– Mislim da Crkva zaboravlja da mi živimo, još uvijek, u sekularnoj državi i ona uporno traži jednoobraznost, pozivajući se na homogenost zajednice, pri tome ne poštujući ni prava žena, ni prava homoseksualaca, niti rješava slučajeve pedofilije u svojoj zajednici, niti je iskreno zainteresirana za socijalna prava svojih građana i građanki. Ona samo čuva svoje privilegije.

Nacional: Kako Centar za ženske studije pridonosi ispravljanju pogrešnih stavova o položaju žena u Hrvatskoj?

– Evo, u Zagorkinom stanu promoviramo ne samo Zagorkin život i rad već i žensko stvaralaštvo, te popularnu kulturu, ali razgovaramo i s novinarkama i novinarima kako mijenjati sliku žena u medijima jer je važno senzibilizirati javnost u odnosu na seksizme. Budući da Ženski studiji nisu pri Sveučilištu, a takav status imaju u Europi još samo u Albaniji, važno je da bar na subverzivan način, unesemo nered u tradicionalno shvaćeno obrazovanje i kulturu.