Novinarka Diana Šetka napisala je biografsku knjigu o Arsenu Dediću „Arsen“ (Profil, 2022.), koja je promovirana 22. ožujka u bistrou zagrebačkog hotela Esplanade, omiljenom Arsenovu mjestu. Knjiga nema tipičnu biografsku pisanu formu, već je nastala iz niza razgovora koje je autorica vodila s Arsenom i njegovim suvremenicima, kolegama, prijateljima i članovima obitelji, svjedocima rađanja, odrastanja, sazrijevanja i umiranja ovog jedinstvenog pjesnika, kantautora i glazbenika pa je prema tim Arsenovim kronološkim razdobljima podijeljena i sa sjećanjima. Među njima su priče supruge Gabi Novak, Arsenova brata Milutina Dedića, kao i sina Matije, no tekst prvi put donosi neke detalje iz Arsenova odrastanja koji su bili presudni za njegovo umjetničko formiranje. Niz svjedočanstava je respektabilan i pokazuje koliko je Arsen suradnjom i osobnošću utjecao na umjetnike koji su i danas aktivni na hrvatskoj glazbenoj i umjetničkoj sceni. Knjiga je u cjelini izvanredni povijesno-kulturološki dokument jednog vremena.

NACIONAL: Na čiju ste inicijativu počeli pisati knjigu o Arsenu i koliko ste radili na dokumentaciji, razgovorima, skupljanju građe?

U siječnju 2020. nazvala me Dubravka Tomeković Aralica, koja mi je više od dvadeset godina bila glavna urednica u magazinu Gloria i pitala bi li napisala Arsenovu biografiju. U tom sam trenutku pomislila – ne dolazi u obzir! Jer unatoč godinama, iskustvu i simpatiji do obožavanja prema Arsenovom liku i djelu, osjećala sam se kao brucošica koja se tek upisala na fakultet, a već priprema diplomski. Arsenova biografija činila mi se ipak preveliki zalogaj za nekoga bez ikakvog publicističkog iskustva. Ali kako je Dubravka doista nenadmašna u argumentiranom uvjeravanju, a pomogao joj je u tome i naš stariji kolega Maroje Mihovilović, na kraju sam popustila. I sada mi nije žao. Dapače! Arsen je na spomen biografije znao reći: ”Ljudi moji, sve sam o sebi već rekao u svojim pjesmama”. Ali ipak je u jednom intervjuu izjavio da bi njegova biografija, kad bi je pisao, sadržala sve – od djetinjstva u Šibeniku, studentskih dana, života u Zagrebu do žena koje su prošle kroz njegov intiman život i bile mu muze. Posebno poglavlje odnosilo bi se na Gabi, koju je doživljavao kao “stožernu personu” u njihovoj obitelji, koja mu je pružila ono što je najviše cijenio – toplinu doma i sigurnost. To mi je bila nit vodilja u skupljanju materijala. Puno toga sam znala jer sam Arsena profesionalno pratila od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ostalo sam doznala od njegovih bliskih suradnika i prijatelja jer sam željela da to doista bude autentično svjedočanstvo i da široj publici približim jednog drukčijeg Arsena. Erudita, intelektualca, u isto vrijeme kozera, šarmera i cinika, čovjeka od riječi i sa stavom, suptilne mediteranske duše, izvan trendova i mode, ali uvijek u modi. Pročitala sam sve što je o njemu ikada napisano, sve intervjue, pogledala dokumentarce koji su o njemu snimljeni, puno toga doznala sam i u Državnom arhivu u Šibeniku, došla sam do njegovih kolega iz školskih klupa. Svi su bili benevolentni i svima je baš bilo stalo da to ispadne dobro jer su, kao i ja, vjerovali da Arsen to zaslužuje.

‘Pročitala sam sve što je o Arsenu ikada napisano, sve intervjue i pogledala dokumentarce’, rekla je. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pratili ste Arsena cijelo svoje odrastanje, bio je naprosto glazbom i stihovima uz vas. Koliko vas je to odredilo kasnije u životu za senzibilitet prema modernoj lirici, šansoni, općenito dobrim stihovima šlagera, pogotovo ako uzmemo u obzir to da vam je razrednica u gimnaziji bila Maja Perfiljeva?

Grozim se rečenice “u moje vrijeme” jer svatko ima pravo na neko svoje vrijeme, ali šezdesetih i sedamdesetih godina, u doba moje mladosti, u Zagrebu su se slušali šlageri, šansone, rock, pop, u nekim krugovima džez. Ali i ozbiljna glazba. Preko “Muzičke omladine” išlo se na koncerte u Glazbeni zavod, mjuzikle u Komediju. Dva koncerta održali su i Rolling Stonesi. Kakvi narodnjaci! Osim eventualno u rijetkim radijskim emisijama s pozdravima, željama i porukama slušatelja. I doista ne mogu shvatiti kako je moguće da se izgubio taj glazbeni ukus u bespućima ritmova kakvima danas svjedočimo. Moj odabir u “moje vrijeme” bili su Beatlesi, Rolling Stonesi, Leonard Cohen, Bob Dylan i Arsen Dedić. Imala sam sreću da mi je razrednica bila pjesnikinja Maja Perfiljeva, koja nam je na satove hrvatskog jezika donosila magnetofon na trake i puštala nam još neizdane pjesme sarajevskih Indexa, što bi se danas reklo demo snimke. Često bismo navečer s njom išli po birtijama i recitirali stihove, kao i na satovima, ispratili smo je i na glazbene festivale, tako da su za mene riječi uvijek bile iznad glazbe. A Arsen je u tome nenadmašan. Kad se pojavila njegova zbirka “Brod u boci”, išla sam u II. razred gimnazije i to mi je, uz Préverta, Nerudu, Jesenjina, Konstantina Simonova ili Vesnu Parun, bila pjesnička “biblija”. Ta lirska tankoćutnost i snaga riječi obilježili su cijeli moj život. Konačno, znatiželja, riječ i stil bili su mi osnovni “alati” u novinarskom poslu.

NACIONAL: Čini mi se da ste u knjizi pokušali još jednom dokazati – nakon Igora Mandića i Tonka Maroevića – koliko je Arsen kompleksna umjetnička osobnost, posebice koliko su mu izvrsni stihovi pjesama i da je još uvijek danas nedovoljno priznat kao pjesnik izvan okrilja šansone i evergreena.

Nema se tu što dokazivati. On to naprosto jest. Da je napisao telefonski imenik, bilo bi to iznimno štivo. Dok sam radila na knjizi došla sam i do 31-godišnje Merime Handanović, pjesnikinje i magistrice jezika i književnosti iz Zenice, koja je napravila znanstvenu studiju s aspekta lingvistike na temu “Jezik i stil Arsena Dedića”. Ona smatra da je Arsen bio najveći kantautor na Balkanu, ali i konstatira da je izvan tog kantautorskog djelovanja i golemog opusa u velikoj mjeri ostao nepoznat. I slovenski je glazbenik Zoran Predin mišljenja da je Arsen naš Bob Dylan i da njegovo vrijeme, u smislu shvaćanja njegove veličine, tek dolazi. Konačno, sve češće se može čuti: “Kako bi rekao Arsen!”. On je odjednom postao vertikala, njegove riječi nešto znače. Njega se citira, spominje u raznim prigodama, čak se nađe u pitanjima na TV kvizovima. Arsen je na poseban način opjevao ljubav, zanos, rodni kraj, Zagreb, maminu i tatinu košaru s lijekovima, svoj Mini Morris, kavane, slike prijatelja, svoja ushićenja i tlapnje – intimno, atmosferično i prijemčivo za suptilne duše. Osobito ženske jer stvarno bi bilo malo čudno da neki muškarac zapjeva ženi koju voli: “Ne, za te nije čovjek kao ja”. Iako ga vole i muškarci. Uz njegove se pjesme zaljubljivalo, plesao prvi ples na vjenčanjima, tugovalo nakon prekida veza, feštalo na slavljima. Široj javnosti prvenstveno je poznat kao šansonijer i kantautor, a o njegovoj poeziji još bi se puno moglo govoriti i analizirati. Zbirke njegovih pjesama su rariteti. Nećete ih naći u antikvarijatima susjednih država, a i u našima se morate dobro namučiti da pronađete “Brod u boci”, „Hotel Balkan“ ili neku drugu.

Knjiga ‘Arsen-sjećanja; takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: U mnogim sekvencama dajete primjere Arsenova specifičnog ironičnog, jetkog, sarkastičnog i – otrovnog humora. Mnogi od nas su zauvijek zapamtili njegove britke, duhovite i istinite rečenice i dijaloge. Kako vrijeme odmiče, rekla bih da je za sve što je ikomu ikada rekao ili primijetio bio u pravu. Slažete li se da je bio izvrstan poznavatelj ljudskih duša, ali i mana, ne štedeći pri tomu niti sebe samoga?

Sjećam se jedne zgode s aerodroma. Baš je otpratio jednog velikog šansonijera na avion, a prilazi mu naš poznati glazbenik, pozdravlja ga, pita kako je. ”Baš sam se oprostio od velikog glazbenika, a onda sam sreo tebe. Kakav pad!”. Imao je na majci otisnuto “Nemam vremena” pa bi samo razgrnuo jaknu i pokazao je kad bi ga netko ugnjavio u prolazu. Na zvonjavu telefona pitao bi: “Tko smeta?“. Za mirovinu je govorio da je “posmrtna pripomoć”, pred kraj života znao bi reći da mu već ide “odjavna špica”. Nikoga nije štedio i nitko mu to nije zamjerio jer to je bio on. Jednako nemilosrdan i prema sebi. Najbolje to govore njegovi stihovi: “Ponekad mi je potrebno da padnem, kako bih se mogao ponovo dići… Kažem ponekad, i to bi bilo dobro, ali to je već tako često da ja samo posrćem od predaha do predaha”. I njegova duhovitost i njegov cinizam izraz su ne samo njegove osobnosti, već i dubokog intelektualizma. Nije bio tip koji bi trošio riječi uludo. Kad bi mu se netko svidio, naprosto bi ga osvajao elokvencijom, ali ako mu nije “sjeo na prvu” toliko bi ga mučio da bi ubrzo sam ustao od stola i napustio društvo. Znao je reći da je rođen u noći pa da je zato mračan tip.

NACIONAL: Prvi put prikazujete iznimno detaljno i povijesno-kulturološki pregled Šibenika u vrijeme Arsenova rođenja, kontekst koji je važan za njegovo odrastanje. Opisujete vrijeme 2. svjetskog rata i poraće u Šibeniku, kako je tekao svakodnevni život, dakle, vrlo značajan širi kontekst u kojemu se mladi Arsen školovao i formirao, čime knjiga postaje precizan povijesni dokument jednog vremena.

Šibenik je doista grad specifičnog, oštrog i pomalo grezog humora. U njemu se uvijek osjećala plemićka ostavština, ali se u Arsenovoj mladosti živjelo skromno, radnički, gotovo siromašno. Brojne kuće imale su svoju povijest i neku svoju priču. Sve je to upijao i Arsen, uvijek želeći više i bolje. Za njega nije postojala ocjena osim petice, možda četvorka iz matematike koju nije volio, a imao je sreću da je rano dobio na dar komplet ruskih klasika, što mu je otvorilo nove vidike. Njegova majka Veronika željela je sve najbolje za njega i njegovog brata Milutina, da se ne pate kroz život kao ona i njezin suprug pa su obojica morali ići i u glazbenu školu. Da bi mu mogla kupiti prvu flautu, morala je prodati komad zemlje. Sve se to duboko usjeklo u Arsenovo sjećanje te su ga simpatija i empatija prema običnim malim ljudima pratile cijeli život. Ali svu neimaštinu i težinu odrastanja u radničkoj obitelji nadmašila je ljepota mora, zaljubljenost u glazbu, otkrivanje svijeta filma koji je tek stidljivo osvajao tadašnja kina. Kao dječak igrao se na ostavštinama njemačkog logora u blizini kuće, a u školi je istovremeno upijao glazbu, literaturu, crtanje. Sve to lijepo i ružno ponio je sa sobom u Zagreb. Uvijek je govorio da mu je Šibenik bio temelj, a Zagreb nadgradnja.

NACIONAL: Nakon cijelog iskustva rada na knjizi, možete li objasniti kako je Šibenik postao rasadište mnogih genijalnih i izvanrednih ljudi koji su obilježili u raznim profesijama naše 20. stoljeće? Što je u tom kraju posebno, osim miješanja stanovništva i vjerojatno začudnog genetskog bazena jer ima toga i drugdje?

Živeći u Šibeniku nekoliko godina, nisam srela nijednog Šibenčana koji nije imao sluha ili nije volio pjevati. U vrijeme kad je Arsen odrastao pjevalo se po kalama, na uglovima, na trgovima, na terasama hotela, u školama. Arsenov otac svirao je nekoliko instrumenata, svirači su bili svi muški članovi njegove obitelji, a limena glazba nije samo ispraćala pokojnike po Šibeniku, već je doista postala glazbena institucija. Njegova roditeljska kuća bila je u Teslinoj ulici, a ugao na njezinu kraju bio je najraspjevaniji u Šibeniku: tu su na nekoliko stotina metara kao djeca živjeli i Vice Vukov, dirigent Miro Belamarić, Mišo Kovač, književnik Ivo Brešan, neko vrijeme i Igor Mandić, kao i Dušan Šarac, Ivo Pattiera… Brešan je još u osnovnoj školi postavio na školsku pozornicu operetu “Beg od Maroka”. U njoj je nastupio i Vice Vukov, kome je to bio prvi javni nastup, a Arsen, tada učenik petog razreda, svirao je flautu u orkestru od 20 članova. Njihovom kasnijem uspjehu zacijelo su, uz neosporan talent, presudili želja za uspjehom, marljivost, neodustajanje od postavljenog cilja i stalan rad na sebi. Neuspjeh bi za svakog od njih značio vratiti se kući, a to si nitko nije želio dopustiti. U svijet su krenuli da bi uspjeli, a ne da bi se vratili kući neobavljena posla.

NACIONAL: Kako tumačite da Arsen nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba za životno djelo?

Arsen je dobio Nagradu Josip Slavenski, Prix Jacques Brel, Premio Tenco za autorsku šansonu, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, ali ne i Nagradu grada Zagreba. To ga je silno žalostilo, a mene baš ljuti. Ne kažem da važna nagrada nije trebali pripasti onima koji su je dobili, ali valjda se, iako posthumno, moglo naći i jedno priznanje za Arsena Dedića. Arsen je obožavao Zagreb, o čemu svjedoči njegova pjesma “Zagreb i ja se volimo tajno”. U njoj kaže da mu je jasno kako moraju skrivati ljubav jer Zagreb veže mnogo starih veza, a ni on nije bez obaveza, misleći pritom na Šibenik. Nema zagrebačkog kutka koji nije opjevao: Grič, Maksimir, kavanu Corso, Palainovku, ljubičastoplavi zrak Šestina, gornjogradske lanterne, tamne noćne leptirice s ugla Gajeve, prvu jesenju kišu u gradu nakon povratka s mora. Živio je u Zagrebu skoro šest desetljeća. Jednako toliko i stvarao. Ali uvijek je netko drugi imao prioritet. Jednom sam pitala akademika Tonka Maroevića zašto Arsen nije primljen u visoko akademsko društvo. “Zanimljivo pitanje! Mi stalno nešto istražujemo, a Arsen nam je sa svojim talentom uvijek bio tu, kao otvorena knjiga pa smo ga uzimali zdravo za gotovo”. Možda nije bez vraga, iako i u šali, sebe nazivao prvorazrednim građaninom drugog reda.