Tijekom Drugog svjetskog rata Diana Budisavljević organizirala je izrazito uspješnu široku akciju spašavanja djece iz ustaških logora, kojom je od sigurne smrti izbavila najmanje 7000 djece, organizirala njihov smještaj i vodila detaljnu kartoteku kako bi roditelji nakon rata mogli naći svoju djecu. U nadasve teškim ratnim uvjetima pronašla je snage i hrabrosti da slobodno misli, slobodno djeluje i pruža aktivan građanski otpor ustaškom režimu. Čim su na scenu stupile nove komunističke vlasti ta heroina Drugog svjetskog rata u potpunosti je onemogućena u svom radu, oduzeta joj je kartoteka, a ona izbrisana iz povijesti.

Zbog svojeg rada Budisavljević i njezina obitelji bili su izloženi budnom oku Gestapa koji je u više navrata upadao u njihov dom. Budisavljević je u svome dnevniku sustavno bilježila svjedočanstva o stravičnom teroru Ustaša nad srpskim ženama i djecom. Također se osvrnula na djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca za kojeg navodi kako se tek nakon dvije godine suzdržanosti i praznih obećanja uključio u spašavanje i udomljavanje srpske djece. Vodila je sustavne podatke o oko 12.000 djece i njihovih majki s područja Korduna i Kozare, a upravo je njezina evidencija omogućila ponovno spajanje obitelji koje su bile razdvojene ratom i progonstvom.

Nakon kraja II. svjetskog rata se posve povukla iz javnog života. Pokušavala je neko vrijeme pomagati roditeljima djece koji su tražili podatke, ali su joj komunističke vlasti bile posve zatvorile vrata, a s kartotekom i fotografijama djece koje im je predala su nemarno postupali, što je jako otežalo pronalaženje djece.

Od 1972. godine pa do kraja života 20. kolovoza 1978. godine ponovno živi u rodnom Innsbrucku.