U austrijskom Innsbrucku, gdje je i rođena, umrla je 20. kolovoza 1978. Diana Budisavljević, zagrebačka humanitarka i nezavisna socijalna aktivistkinja, koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata. U njenom dnevniku nalazimo i zapis o radu na pomoći Srbima u željezničkim kompozicijama koje ih voze u Njemačku. Tog dana ona saznaje ključne činjenice o broju i stanju srpske djece u Staroj Gradiški:

“Dok čekamo vlak koji kasni, upoznajem rukovodioca transporata za Njemačku g. Heckera. Ovaj put su u transportu žene s djecom. Kažem Heckeru da ne šalje djecu u Njemačku, neka mi ih ostavi ovdje. Slaže se s time, ali mi unaprijed kaže da se nijedna žena neće htjeti odvajati od djeteta. Dozvoljava mi da sa svima govorim. Nijedna se neće odvojati od svog djeteta. To je razumljivo, jer za vrijeme kratkog zaustavljanja u noći, u mraku, nakon svega što su te žene proživjele, kako da vjeruju da se njihovoj djeci želi dobro. No, kažu mi da dolaze iz logora u Gradiški, da tamo ima još mnogo djece, mnoga su bez roditelja, majke su im odvedene već s prijašnjim transportima ili su umrle. Neka oslobodim tu djecu. Smatraju da ima više od tisuću djece. Postaje mi jasno da su to djeca koju smo do sada tražili, prognana s Korduna i drugih područja i da moram poduzeti sve da se ta djeca spase. Kad je vlak otišao, Hecker me malo ironično pitao što je s djecom koju sam htjela preuzeti. Kažem mu što su mi žene ispričale i tražim da mi pomogne da tu djecu izvučem iz logora. Već mi je prije prof. Bresler obećao da će Ministarstvo preuzeti svu djecu koju dovedem. Trebam ih samo dovesti u Zavod za gluhonijeme. To isto je vrijedilo za sestru Habazin. Ona je na moju intervenciju već neku djecu, koja su došla sama ili s nekim transportom izbjeglica, izravno s kolodvora odvela u Zavod. Hecker mi je obećao da će se informirati o djeci u logoru. Njegovi službenici odlaze u logor kako bi tamo organizirali prijem radnika i naložit će im da o djeci razgovaraju s komandantom.”