Objavljeno u Nacionalu br. 748, 2010-03-16

NACIONAL donosi detalje tajnog ugovora, koji je nogometaš Eduardo da Silva potpisao sa Zdravkom Mamićem, prema kojem mu do kraja karijere mora plaćati veliki postotak svake plaće zarađene u inozemstvu

Eduardo da Silva, hrvatski nogometni reprezentativac, koji trenutačno igra za poznati engleski nogometni klub Arsenal iz Londona, trebao je do svršetka svoje nogometne karijere plaćati Zdravka Mamića, jednog od čelnika nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba i čovjeka koji figurira kao najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa. To se može zaključiti na temelju Ugovora o ulaganju, koji je da Silva na početku svoje karijere 1999. potpisao s Mamićem i Héliom Augustom Suzanom, svojim bivšim menadžerom iz Brazila. Taj ekskluzivni i dosad brižno čuvani dokument ukazuje i na živi sustav tajnih odnosa koji vladaju u hrvatskom nogometu između moćnih menadžera i nogometaša, u kojima nogometaši imaju status gotovo doživotnih robova svojim menadžerima.

Ugovor o ulaganju, čiju kopiju ima Nacional, pokazuje da je Mamić neke nogometaše praktično pretvorio u svoje doživotne dužnike. Slične dosad nepotvrđene informacije već su prije dospjele do Državnog odvjetništva, a u njima se tvrdi da najveći dio bivših igrača Dinama koji sada igraju u inozemstvu ima ugovore s Mamićem prema kojima mu od svake plaće zarađene u inozemstvu do kraja karijere moraju plaćati vrlo veliki postotak. Ugovor kojim raspolaže Nacional opisuje kakav je trebao biti odnos između Eduarda da Silve, Zdravka Mamića i Hélia Augusta Suzana. Sadrži 14 članaka, a u prvom piše da se sklapa s intencijom da suradnja traje do kraja nogometaševe profesionalne karijere. Mamić se u ugovoru označava kao pokrovitelj, da Silva kao nogometaš, a Hélio Augusto Suzano kao punomoćnik. U drugom članku stoji da ugovorne strane utvrđuju da je njihov zajednički cilj i interes ostvariti uvjete za sklapanje najpovoljnijeg ugovora o transferu nogometaša u nogometni klub u inozemstvu ili tuzemstvu i drugih ugovora u vezi s profesionalnom karijerom nogometaša.

U trećem članku konstatira se da je Mamić isplatio da Silvi i Héliu Augustu Suzanu 50.000 američkih dolara te da će do kraja njegove karijere voditi brigu o pravnoj, medicinskoj, stručnoj i svakoj drugoj pomoći koja će nogometašu eventualno zatrebati. U četvrtkom članku je sporni dio, koji pokazuje da je Eduardo da Silva zapravo do kraja karijere trebao Zdravku Mamiću plaćati znatan dio svojih primanja: “Ugovorne strane suglasno utvrđuju, a imajući u vidu kompletan odnos i sveobuhvatno ulaganje između pokrovitelja i nogometaša, da će do kraja karijere profesionalnog nogometaša sve transfere, te primanja na bazi marketinga koje nogometaš ostvari kao profesionalni nogometaš, dijeliti u omjeru 25 posto pokrovitelj (Mamić; op. a.), 25 posto punomoćnik (Suzano; op. a.) i 50 posto nogometaš, a također i sva ostala primanja, što uključuje plaću, premije i slično, koja Eduardo da Silva ostvari kao profesionalni nogometaš u istom omjeru. Ugovorne strane su suglasne da pokrovitelju pripada, osim opisanog, i pravo na naknadu uloženih 50.000 američkih dolara…”

Posebno je zanimljivo da se nigdje ne spominje koliko bi od transfera Eduarda da Silve u inozemstvo trebao dobiti njegov sada već bivši klub Dinamo. U petom članku konstatira se kako da Silva ustupa svoja marketinška prava Mamiću te ga ovlašćuje da pregovara i predlaže sklapanje takvih ugovora, te da samostalno odabire ugovorne partnere u vezi s marketinškim pitanjima, poput odabira sportske opreme, prodaje marketinških prava, pojavljivanja u javnosti i slično. Mamić se osigurao da u svako doba može tražiti na uvid cjelokupnu dokumentaciju o prihodima u svakom klubu u Hrvatskoj i inozemstvu u kojem bi Eduardo da Silva bio angažiran, a ako nogometaš to odbije učiniti, Mamić ima pravo na neposrednu prisilnu ovrhu protiv svakog tko bi mogao imati tu dokumentaciju.

U ugovoru stoji da se ugovorne strane odriču prava pobijanja ugovora iz bilo kojeg razloga, a naročito na okolnost nerazmjera visine ulaganja i visine očekivane zarade. Drugim riječima, Eduardo da Silva, koji je u to vrijeme bio slabo obrazovani 16-godišnjak na rubu egzistencije, ne može se opravdavati da je u trenutku potpisivanja ugovora bio neupućen, ili se žaliti kako je 50.000 dolara koje je primio od Mamića puno manje od onoga što on danas zarađuje. Štoviše, da Silva se obvezuje i na dodatne ustupke. U ugovoru piše: “Eduardo da Silva je suglasan i izjavljuje da na ime osiguranja i ispunjenja bilo koje tražbine koja pripada Zdravku Mamiću i Héliu Augustu Suzanu po ovom ugovoru zalaže i prenosi na njih dvojicu svako svoje stvarno i obvezno pravo koje ima ili će imati, odgovara im cjelokupnom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom u zemlji i inozemstvu, te pravima kojih je nositelj ili to bude, te sredstvima na računima kod bilo koje banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa i pristaje i dopušta im da traže na istoj imovini, pravima, računima i vrijednosnim papirima neposrednu i prisilnu ovrhu.” U ugovoru se konstatiralo da Mamić može svoja prava konzumirati sve do smrti, a može ih prenijeti i na druge fizičke osobe ili Mamić Sport Agenciju, bez suglasnosti Eduarda da Silve.

Ako bi Mamić prenio svoja prava na nekog drugog, taj bi mogao uživati sva prava iz ugovora, ali ne bi prema Eduardu da Silvi trebao imati nikakve obveze, piše u članku 14. ugovora. Eduardo da Silva, Zdravko Mamić i Hélio Augusto Suzano sporni ugovor vlastoručno su potpisali, a potom su i parafirali svaku njegovu stranicu. Njihovi parafi na svakoj stranici ugovora upućuju na zaključak da je ugovor sklopljen i solemniziran u javnobilježničkom uredu, što mu daje snagu ovršne javne isprave, odnosno pravomoćne sudske presude. Nacional je temeljito provjerio autentičnost potpisa svih potpisnika ugovora. Mamićev potpis na ugovoru identičan je njegovu potpisu koji je nedavno stigao u redakciju Nacionala na punomoći jednoj odvjetnici kad je tražio demanti navoda u nedavno objavljenom tekstu Nacionala, gdje se među ostalim navodi da Državno odvjetništvo želi ispitati istinitost tvrdnji prema kojima je on neke nogometaše doveo u robovlasnički odnos. Potpis Hélia Augusta Suzana identičan je potpisu koji je on 16. travnja 2007. ovjerio kod javne bilježnice Milke Čergar iz Sesveta, kad je izjavio da povlači tužbu protiv Eduarda da Silve, koga je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužio jer mu nije isplaćivao ono što mu pripada prema spornom ugovoru o ulaganju.

Potpis Eduarda da Silve na tom ugovoru identičan je onome na ugovoru koji je u jednom drugom sporu protiv njega na sudu pokazao Miljenko Radivojević. Radivojević je kao navodni savjetnik Eduarda da Silve tražio 10 posto od njegova transfera u Arsenal i taj zahtjev temeljio na ugovoru koji su njih dvojica navodno potpisali. Potpis na tom ugovoru isti je kao i potpis na ovom spornom ugovoru o ulaganju. Da Silva je u postupku protiv Radivojevića izjavio da to nije njegov potpis, nego da se radi o falsifikatu. Međutim, u tom je postupku utvrđeno da se radi o autentičnom potpisu nogometaša, koji je Radivojević skenirao s nekog drugog dokumenta, pa je zato taj potpis proglašen falsifikatom, doznao je Nacional od osoba upućenih u detalje tog postupka. Sadržaj tog ugovora može objasniti i zašto su se u siječnju 2008. Mamić i da Silva posvađali i više ne razgovaraju.

Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što je da Silva potpisao unosan ugovor za Arsenal. Moguće je da je svađa izbila i zato što je da Silva tek tada shvatio da će Mamiću do kraja karijere morati plaćati četvrtinu svoje sada već vrlo velike zarade. Novac koji bi tako trebao dobiti Mamić astronomski je golem prema onome što je Mamić uložio u da Silvu. Mamić je tada već potpuno isplatio Hélia Augusta Suzana, koji je i prije transfera Eduarda da Silve u Arsenal došao od njega sudskim putem tražiti dio njegovih primanja u Dinamu. Hélio Augusto Suzano je 23. veljače 2007. predao tužbu protiv Eduarda da Silve Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tražio je od njega 1,2 milijuna kuna, a do tog je iznosa došao zbrojivši iznose od 16.900 kuna od 25. ožujka 2001. do dana podnošenja tužbe. Iznos od 16.900 kuna iznosio je 25 posto od 67.666 kuna, koliko je Eduardo navodno mjesečno zarađivao u Dinamu. O Suzanovim potraživanjima prema Eduardu pisao je potkraj 2006. kolumnist Jutarnjeg lista Tomislav Židak.

On je u tim tekstovima spominjao postojanje spornog ugovora, ali to nije dokumentirao. Manje od dva mjeseca nakon podizanja tužbe protiv Eduarda da Silve, 16. travnja 2007., njegov prvi menadžer Suzano odustao je od tužbe tvrdeći da je namiren. Kako je namiren, ispričao je poslije Zdravko Mamić, u emisiji “Ćiroskop” na televiziji Z1, kad ga je u funkciji novinara voditelja ugostio poznati hrvatski trener Miroslav Blažević i upitao ga zašto se posvađao s da Silvom. Mamić je tada izjavio: “Tri mjeseca prije odlaska u Arsenal javio mi se Eduardov brazilski menadžer koji ima pravo na 25 posto njegove zarade. I ja izvadim lovu, dam Suzanu 300 tisuća eura da se smiri i povuče tužbu, time uštedim Eduardu 5 milijuna eura, a Suzana uzmemo za suradnika!” Moguće je da je Mamić isplatio Suzana samo kako bi preuzeo i njegov dio ugovornih potraživanja od Eduarda, što znači da bi on tako dobivao 50 posto svih Eduardovih primanja od transfera, sponzora i nagrada. Mamić je 4. siječnja 2008. u Večernjem listu izvrijeđao da Silvu: “Ne želim se spuštati na razinu tog balavca kojega sam doveo do Arsenala, oslobodio okova menadžera Suzana, njegovoj mami kupio kuću u Brazilu. On je bolestan i deformiran.”

U vrijeme njihove svađe Eduardo da Silva je 11. siječnja 2008. za Jutarnji list izjavio: “Nitko se sa mnom neće igrati, nisam ja roba ili rob, robovlasništvo je davno ukinuto.” Eduardo da Silva je za Večernji list tih dana na istu temu rekao: “Dok sam tresao mreže i podizao sebi cijenu, i njemu sam bio dobar dečko. Na mojim je poreznim karticama pisalo da radim za Dinamo. Nisam znao da radim za Mamićevu privatnu firmu.” Kako je sukob eskalirao, Mamić je pod pritiskom javnosti počeo pričati kako je on zapravo žrtva Eduarda da Silve. Sredinom siječnja 2008. za Jutarnji list i internetski portal Index.hr izjavio je: “Ja razumijem da je javnosti koja je senzibilizirana na Eduarda, jer je on njen idol, teško shvatiti polemiziranje jednog starog magarca sa svojim djetetom. No, bez obzira na sve, smatram da Eduardo to nikada nije izjavio, to je izašlo iz laboratorija njegove supruge ili ureda odvjetnika. Na kraju sam ja to shvatio i ušutio… Ja do danas od Eduarda nisam dobio ništa, ni lipe. Sad zamislite kako je ružno čuti te njegove riječi… Dao sam Eduardu stan na Sveticama i platio vjenčanje.

Do dana današnjeg mi nije ništa vratio. Prava koja sam imao nad njegovom karijerom prenio sam na druge ljude. Više s tim nemam ništa…” Eduardo da Silva nikada nije htio komentirati prirodu svojih odnosa sa Zdravkom Mamićem, niti što se nalazi u pozadini njihove svađe. Otkriće ovog ugovora iznova otvara pitanje transparentnosti odnosa između nogometaša i menadžera u hrvatskom nogometu, o kojima se rijetko govori. Ta pitanja nikada adekvatno nije otvorio Hrvatski nogometni savez, krovna strukovna organizacija hrvatskog nogometa, a ni mjerodavne državne institucije, koje su rijetko pokušavale doznati gdje završava novac od transfera nogometaša, te jesu li oni koji su od tih transfera dobro zaradili taj prihod i prijavili. Moguće je i da su ti netransparentni odnosi djelomice razlog zašto nogometni klubovi u Hrvatskoj sve više kvalitetom i rezultatima zaostaju za svojim konkurentima iz inozemstva, čega je posljedica sve manje publike na nogometnim utakmicama.

Zato ne začuđuje što oni nogometaši koji nastave karijeru u bogatim i dobro organiziranim klubovima u inozemstvu ne žele govoriti o manje glamuroznim epizodama iz svoje karijere u Hrvatskoj, gdje su, možda baš poput Eduarda da Silve, trebali biti žrtve privatnih interesa raznih lokalnih moćnika, koji hrvatski nogomet pokušavaju iskoristiti za vlastito bogaćenje, a potom i za društvenu afirmaciju.