U jednoj od dvorana portugalskog parlamenta, nekoliko dana prije Božića 2014. godine, sjedio je prosijedi mišićavi muškarac grubih crta lica, dok su ga predstavnici vlasti rešetali pitanjima o njegovoj ulozi u nestanku gotovo šest milijardi dolara iz Nacionalne Banke Angole na čijem je čelu bio duže od deset godina.

Jedna parlamentarka uputila mu je sljedeće pitanje: “Znači, bilo je uobičajeno da se podiže 525 milijuna dolara iz vaše banke?”

“Ne”, rekao je zapanjeno. “Očigledno, to je… to je… apsurdno.”

To je samo dio snimljenog i sačuvanog svjedočenja Alvara Madalena Sobrinha, koji je od 2002. do 2012. bio izvršni direktor Banco Espirito Santo Angola (BESA), angolske podružnice portugalske Banco Espirito Santo (BES). Ispitivanje je održano 19. prosinca 2014., ni pola godine nakon kolapsa BES-a u Portugalu, kao i cijele Portuguese Espírito Santo Group (GES) mreže banaka, tvrtki i interesa u više od 20 zemalja, uključujući Angolu.

Financijsku crnu rupu bankarske grupe duboku 5,7 milijardi dolara otkrio je Expresso dva mjeseca prije nego što je portugalska središnja banka Banco de Portugal odlučila intervenirati planom spašavanja BES-a u kolovozu 2014., što je značilo kraj višestoljetnog financijskog carstva.

A veliki gubici otkriveni u podružnici u Luandi odigrali su ključnu ulogu u konačnom padu.

Pitanje portugalske parlamentarke Cecilije Meireles o podizanju pola milijarde dolara temeljilo se na BESA-inim internim dokumentima koji su ukazivali na činjenicu da su milijuni dolara u gotovini jednostavno isparili.

A to teško da je moglo iznenaditi 52-godišnjeg Sobrinha, iako novac uistinu nikada nije podignut s nekog od BESA-inih šaltera.

Gotovinski depoziti i isplate zapravo su bili konstrukt koji su Sobrinho i njegovi urotnici u BESA-i fabricirali kako bi zameli tragove i gotovo onemogućili rekonstrukciju toka novca.

Dokumenti u posjedu njemačkog tjednika Der Spiegela i podijeljeni s Europskom istraživačkom suradnjom (EIC), čiji je Expresso član, detaljno objašnjavaju kako je Alvaro Sobrinho uspio usmjeriti stotine milijuna dolara iz banke u kojoj je radio prema misterioznim tvrtkama koje je tajno posjedovao, a potom prikriti isplate. Tri takve angolske tvrtke primile su na svoje BESA račune ukupno 433 milijuna dolara. Te isplate, prema novim dokazima EIC-a, dodatak su na 182 milijuna koje je BESA isplatila na račune pod njegovim imenom i još dvjema offshore tvrtkama – Grundberg Investments Limited i Pineview Overseas, kako je Expresso otkrio u lipnju 2014. Kada se zbroje depoziti na ime triju angolskih tvrtki, dviju offshore tvrtki i na njegovo ime, ispada da je Sobrinho korisnik najmanje 615 milijuna dolara neovlaštenih BESA-inih zajmova. Ta navodna shema zloupotrebe, izigravanja povjerenja i pranja novca, za koju je Sobrinho glavni osumnjičeni, bila je već nekoliko godina predmet istrage portugalskog DCIAP-a – specijalne istražne jedinice glavnog državnog odvjetnika. Švicarski federalni tužitelji također istražuju njegove afere u toj zemlji.

Do sada nije bilo dovoljno dokaza da ga se optuži i dovede pred sud. U Švicarskoj je Sobrinhu 2015. preventivno oduzeto 150 milijuna eura, koliko je nagomilao na lokalnim bankovnim računima, ali istraga je još uvijek u tijeku.

Što se portugalske istrage tiče, slučaj je pokrenut 2011. kada se specijalna jedinica DCIAP zainteresirala za Sobrinhovu kupnju šest stanova vrijednih ukupno 9,6 milijuna eura u zgradi Estoril-Sol Residence u luksuznoj četvrti Cascais u predgrađu Lisabona.

Dio novca za stanove, 3,6 milijuna, došao je s Britanskih Djevičanskih otoka, iz offshore tvrtke Grunberg Investments Limited, što je izazvalo zanimanje vlasti. Kada su tužitelji počeli istraživati, otkrili su da je Grundberg u samo sedam mjeseci, od prosinca 2007. do srpnja 2008., proveo četiri transfera portugalskoj podružnici Grundberg Portugal, putem koje je Sobrinho također kupio seosko imanje u portugalskoj regiji Douro.

Kada je BESA-in skandal dospio na naslovnice portugalskih novina u ljeto 2014., policijske sumnje su ojačale.

Sobrinhovo novo ogromno bogatstvo nije bilo moguće izgraditi samo od njegove službene direktorske plaće u BESA-i. Iako se bankar tijekom ispitivanja u portugalskom parlamentu o tome nije izjasnio, tužitelji su utvrdili da je njegova redovita mjesečna plaća bila oko 70.000 eura. BESA-ina godišnja financijska izvješća za 2011. i 2012. navode da su ukupna plaćanja svim petorim članovima BESA-ine uprave bila 3,8 milijuna godišnje, što znači da je bankarova bruto godišnja plaća bila blizu milijun dolara godišnje.

Dok je BESA patila zbog nenadoknadivih i neregularnih isplata i transfera, Sobrinho se premetnuo u svestranog svjetskog poduzetnika, s poslovima koji su na neobjašnjiv način rasli po Africi i Europi i domovima u Luandi, Lisabonu, Londonu i Ženevi.

U Portugalu je u prosincu 2016. objavljena izjava CMVM-a, financijskog regulatora sličnog američkom SEC-u, u kojoj je navedeno da je Banka Angole vlasnik 29,9 posto dionica tvrtke koja je vlasnik Sportinga, portugalskog prvoligaša.

Tri angolske tvrtke koje su primile 433 milijuna dolara od BESA-e, navodno za to nisu imale odgovarajuće opravdanje. Tvrtke Ocean Private, Anjog i Marina Baía sve je kao sumnjive označio Rui Guerra, čovjek koji je 2013. zamijenio Sobrinha na mjestu izvršnog direktora BESA-e. Nova uprava povezala je angolske tvrtke s transferima i novčanim depozitima s računa koje je držala skupina od pet tajanstvenih tvrtki (Socidesa, Govest, Saimo, Vaningo i Cross Fund), koje su sve bile u vlasništvu dioničara kojima nije bilo moguće ući u trag, a koji su zauzvrat primili više od 1,62 milijarde dolara u zajmovima koje je odobrila banka.

U internim spisima institucije nije bilo ni riječi o tome tko su krajnji korisnici tih zajmova, odnosno nije bilo službenih saznanja o ljudima skrivenima iza spomenutih tvrtki, zašto su dobili te ogromne iznose i zašto nitko u banci nije na to upozorio. Bila je to zagonetka.

Neka saznanja koja je Rui Guerra imao o krajnjim primateljima tih kredita, izložena su na dvjema skupštinama BESA-inih dioničara održanima u Luandi u listopadu 2013. Tijekom sastanaka Sobrinha su suočili s dokazima, ali on nije ponudio objašnjenja. Ni o 81 milijunu dolara koji je primio na svoje ime, ni o 63,7 milijuna koje je primio putem Grunberg Investments Limiteda, ni o 37 milijuna koje je primio preko Pineview Overseasa, panamske offshore tvrtke koju je koristio prilikom kupnje portugalskih novina “Sol” i “i”. Nije otkrio vlasnike tvrtke Ocean Private koja je, prema saznanjima nove BESA-ine uprave, primila 226,8 milijuna od banke, tvrtke Anjoga koja je primila 108,8 milijuna dolara niti tvrtke Marina Baia koja je stekla 97,8 milijuna.

Sve su one, na papiru, pripadale njemu ili njegovoj obitelji.

Prema potvrdi o osnivanju tvrtke iz Registra poslovnih subjekata u Luandi, koju je pribavio EIC, Ocean Private, Lda osnovan je 4. kolovoza 2010. Njegovi formalni vlasnici su angolski državljanin Gilberto Gonçalves s 0,1 posto kapitala tvrtke i Jayhill Corporate Limited, offshore tvrtka na Britanskim Djevičanskim otocima koja ima račun u banci Credit Suisse, s preostalih 99,9 posto. Jayhillov efektivni vlasnik je Alvaro Sobrinho.

Druga kompanija Anjog – Participações e Serviços, Limitada, prema dokumentima Registra, osnovana je 18. prosinca 2006. s dionicama adresiranim na Sobrinhovu suprugu Anu Madaleno i njihovo dvoje djece Goncala i Joanu, koji su tada bili maloljetni. Što se tiče Marine Baija, njezino je vlasništvo također ostalo u obitelji; dionice su podijeljene između Sobrinha (49,8 posto), njegove braće Silvija Madalena (49,8 posto) i Emanuela Madalena (0,2 posto), njegova žena Ana ima 0,1 posto, a Silvijeva žena 0,1 posto. U lipnju 2011. napravljen je novi prijenos kojim je 15 posto dionica dobio vrlo poseban partner – Tchizé dos Santos, jedna od kćeri angolskog predsjednika Joséa Eduarda dos Santosa.

Uz spise tvrtke, EIC-ovi podaci o ovoj zavjeri uključuju e-mailove, ispise računa i Excelove datoteke te otkrivaju, među ostalim zanimljivim elementima, da su na jednom BESA-inom računu u Luandi koji je otvoren na ime Sobrinhove tvrtke Ocean Private, zaprimljeni depoziti u ukupnom iznosu 277 milijuna dolara, koji su svi odlepršali na druge račune i jurisdikcije.

Postoji nekoliko e-mail prepiski koje dokazuju da je Alvaro Sobrinho bio direktno umiješan u isplate gotovine i depozita u korist Ocean Privatea. Dana 31. srpnja 2012. Manuel Alfonso Dias, brat Sobrinhove žene i glavni menadžer njegove privatne tvrtke, poslao mu je izvješće o onome što je pronašao. U to vrijeme Sobrinho je još uvijek bio izvršni direktor BESA-e. Obrativši mu se nadimkom Varito, šogor je Sobrinhu rekao da je pregledao ispise računa tvrtke Saimo kako bi provjerio priliv od 49.603.940 dolara. Novac je stigao 16. srpnja putem bankovnog transfera, ali već sljedećeg dana s istog računa izvršena je isplata gotovine, točnije 49,5 milijuna dolara, primijetio je Manuel Alfonso Dias. Tada je pogledao račune Ocean Privatea i ustanovio da je na njega 18. srpnja položen gotovinski polog od 24,75 milijuna dolara. Tjedan dana kasnije Sobrinho mu je odgovorio: “Ja sam tako naredio. Međutim, porazgovarajte s Ligijom (Ligia Magdaleno, direktorica poslovnih kredita u BESA-i i Sobrinhova rođakinja, op. a.) da izvrši opoziv plaćanja kako bi se vratila povratna sredstva. Postoji samo jedan iznos koji je isplaćen na drugi račun, a ne može ući u Ocean. Ligia zna o čemu govorim. Što se tiče toga da o svemu nisi bio obaviješten, to je zato što je operacija zahtijevala biti izvršena brzinom svjetlosti. Bio si vani, a to se moralo učiniti.” Šogor je upozorio Sobrinha da bi trebao biti oprezniji s transferima. “Znam da si ti naredio operaciju (nije to mogao biti nitko drugi), čak i razumijem situaciju. Međutim, bio je dovoljan telefonski poziv (a ja sam uvijek dostupan) da se dobiju ispravne upute, a ja kad bih se vratio, formalizirao bih stvari. Postoje procedure koje moramo zadovoljiti ako doista želimo imati organizirane tvrtke, zaštićene od mogućih problema.”

Ocean Private bio je nešto poput kasice-prasice. Prvi novčani prilivi dogodili su se 2011., kada je registrirano 183 milijuna dolara u 13 novčanih depozita, od kojih je šest bilo u listopadu, uključujući 50 milijuna dolara jednokratnog depozita uplaćenog 19. listopada. Sljedeće godine, 2012., novih 85 milijuna uplaćeno je kroz 10 gotovinskih depozita. Bila su čak još dva 2013., kada Sobrinho više nije bio izvršni direktor banke, ali je još uvijek bio predsjedavajući.

Ove “isplate gotovine” i “novčani depoziti” zapravo nisu podrazumijevali ljude koji nose torbe pune novca ulicama Luande, kako je sugerirala portugalska parlamentarka prilikom ispitivanja Sobrinha. Jednostavno su bili način da netko registrira prijenos novca s jednog računa na drugi unutar same BESA-e, a da ne ostavi trag o njegovu porijeklu.

Dana 20. svibnja 2013. Manuel Alfonso Dias, Sobrinhov šogor, pisao je Ligiji Madaleno, direktorici poslovnih kredita u BESA-i, tražeći od nje da istoga dana povuče pola milijuna dolara s Ocean Privateova računa broj 7176449, s opisom plaćanja “otplata dioničarskog zajma” i uplati ih na račun tvrtke Fazenda dos Mangais, koja posjeduje Sobrinhovu imovinu, s opisom plaćanja “dioničarski zajam”. On će sljedećeg jutra svratiti u banku potpisati kupone isplate i pologa.

Račun Ocean Privatea pokazao je da su velike prilive novca pratili veliki odljevi. Prema analizi Expressa, 63 milijuna bila su registrirana kao gotovinske isplate, a ostalih 57 milijuna prebačeno je na 15 bankovnih računa u Švicarskoj kojima upravljaju offshore tvrtke čiji je korisnik Sobrinho.

U prosincu 2012. Sobrinhov šogor požalio se na kaos koji su stvorili ti atipični novčani tokovi. Priznao je da ne može izraditi izvješće o računima za Ocean Private koje može predati poreznim vlastima jer čak ne može obaviti papirologiju za računovođu. Predložio je da se sastanu, da mu Sobrinho pomogne posložiti brojke za 2011. i 2012. i da već jednom zauvijek stanu na kraj svim tim problemima.

Manuel Alfonso Dias imao je plan: “očistiti” tekuće račune Ocean Privat Limiteda u BESA-i i otvoriti nove račune na ime Ocean Private Lda ili nešto slično, s kojima bi mogli početi ispočetka. Objasnio je koju metodu trebaju koristiti. Novim računima pripisat će se dio tekućeg salda, koji bi se putem isplata sa starih računa i depozita, slijevao na nove račune registrirane kao dioničarske zajmove. Ostatak salda starih računa Ocean Privatea tada bi po istom principu isplata i uplata depozita, prelazio na račune drugih kompanija. Sobrinho bi trebao reći kojih; mogli bi iskoristiti neka postojeća javna dionička društva ili bi čak mogli otvoriti novu tvrtku samo u te svrhe.

Bankarov šogor bio je zabrinut. U istom e-mailu iz prosinca 2012. godine iznio je ozbiljne preporuke za ubuduće. Nužno je bilo da sve bankarske operacije na računima Ocean Privatea obavlja on ili da barem na sve prethodno mora dati pristanak, kako bi se izbjegle pogreške. Ili će se izvršni direktor BESA-e disciplinirati ili će Ocean Private izgubiti kredibilitet. Dodao je da isto vrijedi za Anjog, odnosno tvrtku u vlasništvu Sorinhovih žene i djece. Osam mjeseci kasnije, u kolovozu 2013., bankarov privatni poslovni menadžer temeljito je isplanirao procedure koje trebaju slijediti kako bi “očistili” račune nekoliko tvrtki unutar BESA-e. Prvi korak, kako je rekao, mora biti povlačenje 4.545.000,00 USD s računa Wyde Capitala (ostavljajući saldo od samo 877,16 dolara) i polaganje dvaju depozita – jednog od 4.000.000,00 USD U Ocean Private i drugog od 545.000,00 USD na njegov privatni račun, kako bi osigurali ono što je nazvao “specijalnim rezervama”.

Ali kako registrirati te operacije? Šogor je objasnio da će se isplate novca vršiti kao otplate dioničarskih zajmova dioničarima Wyde Capitala, a depozit u Ocean Privateu bit će registriran kao dioničarski zajam. Time bi se izbjegli transferi među nepovezanim tvrtkama pa bi odljevi i priljevi bili potpuno opravdani.

Dioničarski zajam je zajam koji je tvrtka uzela od jednog od svojih dioničara. Otplata dioničarskog zajma je kada tvrtka dioničaru otplaćuje zajam. To podrazumijeva formalne odnose među njima. Ali Wyde Capital nije bio dioničar Ocean Privatea. Isto je vrijedilo za ostale tvrtke spomenute u tom e-mailu, kao što je InvestLeader, čiji su računi također trebali biti “čisti”.

Sljedećeg dana, 13. kolovoza 2013., Manuel Alfonso Dias vratio se s vijestima za Varita. Zaboravio je na novu naknadu za isplatu (jedan posto), zbog koje su dogovorene operacije isplate i uplate bile neizvedive. “Stoga ćemo prebaciti: kao prvo, iz InovHoldinga (6 mil USD) i Wyde Capitala (4 mil. USD) u Ocean Private; kao drugo, iz Ocean Privatea (7,5 mil USD) u InvestLeader; kao treće, iz InvestLeadera drugom subjektu (8.245.250,00 USD)”, rekao je Alfonso-Dias i obećao da pronaći način da poveže Ocean Private s InovHoldingom i Wyde Capitalom i opravda transakcije.

Iz Sobrinhova odgovora puno se može naučiti. “Ne moraš ništa reći u banci”, piše Sobrinho. “Ako te slučajno nešto pitaju, trebaš samo reći da su to dugovi među tvrtkama.”

Alfonso-Dias kasnije je izvijestio o tome kako su transferi na koncu konstruirani: InvestLeaderov račun bio je opterećen dioničarskim zajmovima tvrtke Ocean Private, koja je u tu svrhu koristila zajmove InovHoldinga i Wyde Capitala. Budući da su to sve javna društva s ograničenom odgovornošću, čije vlasnike nije lako doznati, mogli su imati i Ocean Private među svojim dioničarima pa se te transakcije mogu opravdati kao dioničarski zajmovi.

Nakon što je krajem 2012. uklonjen iz izvršne kontrole banke, Sobrinho je 2013. osnovao vlastitu banku Banco Valor, na ime tvrtke Anjoga, s 20 milijuna dolara depozita i još jednu na ime InvestLeadera, otvorenu s 10 milijuna dolara.

Alfonso Dias pitao je Sobrinha smatra li da je dobra ideja uložiti novac u oročene depozite. Sobrinho je odgovorio potvrdno. Novac je bio na putu.

Sobrinho je bio prisiljen dati ostavku na mjesto izvršnog direktora Banco Valor u rujnu 2014., nakon skandala oko BESA-e i određenih pritisaka iz angolske centralne banke, iako je ostao kontrolni dioničar kroz vlastitih 35,46 posto udjela i 31,14 posto udjela svojih bliskih rođaka. U upravu banke imenovao je svog šogora Manuela Alfonsa Diasa i svoju bivšu kreditnu direktoricu Ligiju Madaleno. Izvršni direktor postao je bivši šef procjene rizika u BESA-i João Moita, isti João Moita koji je prilikom ispitivanja u portugalskom parlamentarnom istražnom odboru 2015. na pitanje može li reći kolika je bila najviša isplata gotovine iz banke, odgovorio da su uvijek u pitanju bili “mali iznosi”. Čovjek koji je navodno propustio transfere stotina milijuna dolara, tvrdio je da je banka imala “ograničenja i restrikcije koji blokiraju isplate preko 10 ili 20 tisuća dolara”. Do danas, unatoč činjenici da je BESA-u već 2014. morala spašavati angolska država i gubicima koji se pokrivaju novcem koji ubrizgavaju državna naftna kompanija Sonangol i kineske investicije, ništa se nije dogodilo. Ured glavnog tužitelja nije otvorio nikakvu kriminalnu istragu i nikome nije zabranjen rad u bankarskom sektoru. Što se Alvara Sobrinha tiče, bio je to početak novoga života.