Objavljeno u Nacionalu br. 678, 2008-11-10

Sportaš Ivano Balić nakon dugogodišnjeg vrhunskog igranja rukometa ima toliko mnogo ozljeda da je neizvjesno hoće li nastupiti na SP-u Hrvatskoj

Deset godina igranja vrhunskog rukometa i brojne ozljede koje su kulminirale sadašnjim problemima s leđima dovele su do toga da je u ovom trenutku vrlo neizvjesno hoće li Ivano Balić za nešto više od dva mjeseca igrati na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj. “Ozljede u pravilu nastaju kao zbroj svih oštećenja, a nema treninga i utakmice na kojoj se ne događa oštećenje muskulature ili zgloba”, rekao je liječnik rukometnog kluba Zagreb i reprezentacije Josip Feldbauer koji se brine o Baliću posljednjih godina. Njegove ozljede pokazuju koliko je rukomet opasan sport, što nam je potvrdio i Mladen Miškulin, liječnik rukometne reprezentacije u posljednje tri godine. “Rukomet je trenutačno jedan od najgrubljih sportova koji se igra, prije svega zbog ogromne brzine i snage te iznimno bliskog kontakta među igračima. Nije riječ samo o kontaktu s protivničkim igračem, često su se znale događati i ozljede zbog sudara igrača istog tima. Dakle, rukomet je jako grub sport, koji je u posljednjih desetak godina eskalirao što se tiče brzine, snage, velikog kontakta, i zato tijelo rukometaša iznimno trpi”, rekao je Miškulin.

Feldbauer kaže kako je Balić bio odličan igrač i u tinejdžerskim danima, igrao je istovremeno i za kadetsku i za juniorsku reprezentaciju zbog čega je prolazio kroz dvostruke pripreme i dvostruke nastupe na europskim i svjetskim prvenstvima. Tako je 1998. došlo do prve velike ozljede. Balić je te godine igrao za juniorsku reprezentaciju Hrvatske kvalifikacijsku utakmicu za europsko prvenstvo, kada je došlo do otvorene frakture kažiprsta lijeve ruke. Balić se i sam prisjetio te utakmice. “Kakva glupost. Ja trčim u obranu, protivnički igrač trči u kontranapad. On iznenada mijenja smjer kretanja, ja sam mu pokušao izbiti loptu, zapnem za njegov dres i osjetim udarac. Pogledam kažiprst, a ono kost iskočila.” Uslijedilo je šivanje i stavljanje gipsa. Trebalo je četiri tjedna da se Balić oporavi.

Sljedeće godine Balić je prvi put, kao 20-godišnjak, pozvan u A reprezentaciju, ali je dobio upalu pluća. “Došao je na pripreme reprezentacije s visokom temperaturom i shvatili smo da ima upalu pluća. Dali smo mu antibiotike i poslali ga doma”, kaže Feldbauer. Bilo je to na početku godine, a u lipnju iste godine osjetio je probleme s leđima. Na desnoj strani leđa upalio se mišić, ali je kralježnica bila netaknuta. U prosincu 2000. Balić je bio s reprezentacijom na pripremama za svjetsko prvenstvo koje se održavalo u siječnju 2001. u Francuskoj. Na treningu, na jednu odbijenu loptu skočili su i Balić i Petar Metličić, pri čemu je Metličić pao Baliću na nogu pa je došlo do rupture ligamenata desne noge. Zbog te ozljede Balić je morao mirovati 20 dana i propustio je svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Uslijedilo je razdoblje bez ozljeda, 2001. i 2002. Balić je bio zdrav, sve do kraja siječnja 2003. i svjetskog prvenstva u Portugalu, kada je Hrvatska postala svjetski prvak. Feldbauer se dobro sjeća što se tada dogodilo. “Balić je krajem prvog poluvremena na utakmici protiv Francuske dobio udarac laktom u rebreni luk na desnoj strani tijela. Odmah smo to slikali, na sreću rebra nisu stradala, ali došlo je do strahovite boli kod rebrenih mišića. Zbog te boli ne može se normalno disati niti se istegnuti, a kamoli podići ruku kako bi se uputio udarac prema golu”, kaže Feldbauer.

Na pitanje kako je Balić već tada izdržavao te probleme, Feldbauer kaže da kad god bi Balić pao i osjetio bol, “mi bismo mu rekli: ‘Diži se, Ivano, gleda te cijeli Split, hoćeš da tvog sina Dina zafrkavaju da mu se otac samo valja po podu?’ Na to bi se Ivano šeretski nasmijao, ustao i igrao dalje”. Patnje Ivana Balića nastavile su se u studenome 2003. godine kada je, igrajući za Metković, na treningu slomio mali prst desne ruke, te 2004. tijekom EP-a u Ljubljani, kada je ozlijedio lijevu ruku. Tijekom polufinalne utakmice protiv Slovenije Balić je nezgodno pao na pod, dočekao se na dlan, ali mu je u toj gužvi protivnički igrač pao na nadlakticu. Nasreću ništa nije bilo slomljeno, ali je zglob lijeve ruke bio otečen, cijela šaka je natekla, ali je natekao i lakat. Morao je napustiti igru, Hrvatska je poražena, a on nije mogao igrati na utakmici za treće mjesto protiv Danske.

Iste godine hrvatska reprezentacija osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. Balić je tada dobio udarac u butni mišić, točno na hvatištu iznad koljena lijeve noge. “Ne možeš hodati. Pogledajte finale Olimpijskih igara pa ćete vidjeti kako sam igrao”, kaže Balić. Nakon OI u Ateni Balić je potpisao ugovor s jednim od najboljih svjetskih klubova, španjolskim Portland San Antoniom. Vrlo brzo stradao mu je gležanj desne noge, tijekom jedne prvenstvene utakmice. “Trčao sam u polukontru, skočio, i tada me je protivnički igrač gurnuo sleđa. Kada sam doskočio, noga mi je ‘zaplesala’ i zbog toga nisam igrao mjesec dana”, tvrdi Balić. Kako kaže Feldbauer, čahura zgloba je popustila, tetive su se nategnule i zglob je bio otečen, zbog čega Balić nije igrao mjesec dana. Taj isti zglob stradao je u siječnju 2005. tijekom Svjetskog prvenstva u Tunisu. To se dogodilo na četvrtoj utakmici prvenstva, protiv Španjolske, zbog čega Balić nije igrao jednu utakmicu.

Po povratku s SP-a u Španjolsku, u travnju 2005. dolazi do rupture mišića lijeve noge, kako sam Balić kaže, do ozljede je došlo ni iz čega. “Na centru igrališta napravio sam korak, kao i na posljednjim Olimpijskim igrama protiv Španjolske. Nije bilo nikakvog kontakta.” Feldbauer kaže: “To su oštećenja koja su se nakupila, materijal je tada prenapregnut”, a Balić dodaje: “I previše napora te nedovoljno odmora.” Zbog toga Balić nije igrao tri mjeseca jer, kaže Balić, španjolski liječnici nisu napravili pravilnu rehabilitaciju pa mu se list stvrdnuo. Zato je to trebalo “razbiti” i krenuti iznova s rehabilitacijom.

Nakon oporavka, Balić je sljedeće dvije sezone igrao za Portland San Antonio bez ozljeda, ali se ponovo ozlijedio dok je igrao za reprezentaciju. U siječnju 2006. igrao se EP u Švicarskoj. Na utakmici za treće mjesto, protiv Danske, nakon deset minuta Balić je doživio potres mozga. “Skočio sam u ‘cepelin’, pao preko protivničkog igrača i udario stražnjom stranom glave u pod”, objasnio je Balić a Feldbauer se prisjeća tragikomične situacije. “Dok sam ja došao da ga pregledam, netko mu je s klupe reprezentacije rekao ‘ajde, nije ti ništa, uđi u igru’. Balić je ušao i odmah izišao. Pitam ga ‘zašto si ušao u igru’, a on meni ‘pa netko mi je rekao da uđem’, a pri tome vidim da ne zna gdje se uopće nalazi.” “Nisam ništa vidio, magla mi je bila pred očima”, potvrdio je Balić. Potres mozga nije tražio dugi oporavak, odmor u Splitu mu je pomogao.

Tijekom 2007., kada se igralo svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, Balić nije imao problema, bio je zdrav do kraja godine, sve dok prije godinu dana nije došlo do problema s trbušnim zidom odnosno upalom pubisa. Miškulin nam je objasnio da se pod sindromom ozljede trbušnog zida podrazumijeva nekoliko ozljeda: ozljeda trbušne muskulature, ozljeda pubične simfize i preponska hernija. Balić je imao sindrom preopterećenja u području pubične simfize. Iako naizgled nepomična, simfiza je zapravo prednji spoj između dva dijela zdjelice, na nju se hvataju brojni mišići – ravni trbušni mišići s gornje strane, dijelovi muskulature obiju natkoljenica i mišići i ligament zdjelice. Zbog velikog opterećenja kod Balića je došlo do sindroma prenaprezanja u području pubične kosti, kaže Miškulin. Balić se oporavio te je igrao početkom godine na europskom prvenstvu u Norveškoj.

Slijedile su OI u Pekingu gdje je već na prvoj utakmici Balić protiv Španjolske zadobio ozljedu lista desne noge. “Radilo se o naglom startu i klasičnoj parcijalnoj rupturi mišića koja je uz odmor i intenzivnu fizikalnu terapiju sanirana u rekordnom roku”, kaže Miškulin, a rekordni rok je oporavak za sedam dana. A onda je prošli mjesec došlo do ozljede leđa. “Leđa su me počela boljeti na jutarnjem treningu uoči nedavne utakmice Lige prvaka protiv Leuvena. Pri jednom doskoku osjetio sam bol, nisam trenirao sljedeća dva dana, dan prije utakmice sam trenirao. Tada me ponovo boljelo i odigrao sam utakmicu s bolnim leđima. Nakon utakmice me bol potpuno obuzela”, kaže Balić. “Bol u kralježnici ne reflektira se samo na lokalno mjesto nego se širi duž korijena živca, a najveće probleme stvara na završetku živca, u području koje pritisnuti živac inervira. Pritisak na određeni živac stvara slabost mišića a to se kod Balića događa na lijevoj nozi, u listu i stopalu”, kaže Miškulin. Feldbauer upozorava kako psihički pritisak također povećava mogućnost ozljede. “Umor je psihička a iscrpljenost fizička komponenta. Kada si profesionalac koji igra u inozemstvu gdje treba neko vrijeme za prilagodbu, dolazi također do umora”, kaže Feldbauer, na što Balić dodaje: “A da ne kažem koliko te psihički iscrpi igra za reprezentaciju. Želiš zbog sebe, suigrača i svoje obitelji, a zatim i zbog svih navijača koji te prate, želiš igrati i postići dobar rezultat. Nikada nitko od nas nije otkazao osim ako nije bila riječ o teškoj ozljedi.”