Kad je prije 16 godina zakoračio na NBA parkete, u svom gradu, gradu koji od ere The GOAT-a čeka naslov, svima je pala ‘mandibula na sternum’. Tu kombinaciju kreacije i ‘letenja’ na poziciji play-makera svijet nije vidio. Čovjek je sunožno s mjesta zakucavao kako neki ne mogu ni s deset metara zaleta. Eksplozivnost na granici mogućeg. Kreator, strijelac, dribler, vođa. Čudo neviđeno. Čekao se prvi ‘prsten’ Bullsa bez Jordana. I onda su pukli ligamenti (prvi put)…

“U sljedećem ću poglavlju nastaviti živjeti snove. Cilj mi je s ljudima podijeliti moj rast i moje putovanje. Želim svijetu pokazati tko sam van košarke”.

Tim je riječima kraj svoje NBA karijere objavio Derrick Rose (35).

Rookie sezone 2009., MVP u svojoj trećoj sezoni. Najbolji NBA igrač. Momentalna senzacija. Dominacija. Bullsi su opet bili glavna priča u gradu. U bilo kom gradu u koji bi došli, ne samo u svom Chicagu.

Bio je doslovno: nezadrživ. Za Derricka Rosea u naponu snage – nije bilo obrane.

Derrick Rose is retiring from the game of basketball 😢 pic.twitter.com/GGutVPxRM4

— NBACentral (@TheDunkCentral) September 26, 2024

Ali trajalo je prokleto kratko. U 2011/2012 prvi put su otišli ligamenti. Vraćao se, bio klasa (naravno), ali više nikad onaj isti kad je bio – najbolji na svijetu. I ozljede su samo lijepile. Sezonski. Pa se ‘krpao’ koliko se moglo.

A u te dvije-tri godine najmanje je 20-30 milijuna klinaca zavoljelo košarku i krenulo na treninge zbog njega. Klinaca – na cijelom svijetu.

Milijarde obožavaju košarku. I kad bi što se NBA ozljeda tiče mogli promijeniti dvije stvari onda bi to bilo: barem deset godina zdravog Derricka Rosea i barem deset godina zdravog Granta Hilla.

Da nije bilo ozljeda o Roseu bi danas govorili kao o jednom od pet najvećih ikad. Ovako je možda i najveće ‘što bi bilo, da je bilo’ otkad je Naismith izmislio košarku.