Hrvatsku je nedavno posjetio australski akademik Dennis Altman, jedan od pionira gej aktivizma, koji je održao niz predavanja u Zagrebu i Rijeci. Dennis Altman čelna je osoba pri Institute for Human Security na sveučilištu La Trobe u Melbourneu, kao i redoviti komentator televizijske postaje ABC i brojnih australskih novinskih izdanja. Od 2001. do 2005. godine predsjedao je nad AIDS Society of Asia and the Pacific. Čest je predavač na brojnim svjetskim sveučilištima s tematskim fokusom na AIDS-u i seksualnosti.

Inače, zanimanje svjetske javnosti izazvao je već 1972, kada je objavio svoju prvu knjigu „Homosexual: Oppression & Liberation“, koja je često uspoređivana s kultnim djelom „The Female Eunuch“ australske autorice Germaine Greer. Altmanova knjiga predstavlja pionirski pothvat u analiziranju pretpovijesti i samih početaka pokreta Gay Liberation te je do ovoga trenutka objavljena u osam zemalja.

Otada je Altman napisao jedanaest knjiga u kojima istražuje seksualnost, politiku i njihove međusobne odnose u Australiji, SAD-u, a nedugo zatim i na globalnom, svjetskom planu. Među njima su „The Homosexualization of America“, „AIDS and the New Puritanism“, „Rehearsals for Change“, roman „The Comfort of Men“, kao i memoarski zapisi „Defying Gravity“. Altmanova knjiga „Global Sex“ prevedena je na pet svjetskih jezika, uključujući španjolski, turski i korejski. Altman je nedavno, u ulozi nakladnika, objavio djelo „America (Polity) and Fifty First State?“ Gorea Vidala.

U povodu svog gostovanja u zagrebačkoj Booksi, gdje je govorio na temu „Tijela koja nestaju: Što je izgubljeno od pokreta Gay Liberation“, Dennis Altman dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Održali ste predavanje u Booksi, kakve su bile reakcije, s kakvim dojmovima odlazite?

Uvijek kad sam u Europi fascinira me sposobnost ljudi da suvereno raspravljaju na jeziku koji im nije materinji. Znam da vi to uzimate zdravo za gotovo, ali ljudi koji dolaze iz engleskog govornog područja obično su krajnje arogantni i ne govore nijedan drugi jezik. Dobro, mogao sam održati i predavanje na francuskom, no ja sam doista iznimka i zato me činjenica da su svi bez problema pratili ono što sam govorio doista impresionirala. Bila je to vrlo otvorena rasprava u kojoj su se slobodno razmjenjivale misli, a kao glavnu istaknuo bih temu o tome do koje su razine pokreti koji su nastajali ranih sedamdesetih u zapadnim zemljama, a kasnije došli u ovaj dio svijeta, bili dio većih društvenih pokreta koji su željeli radikalne promjene velikih razmjera.

NACIONAL: Što se u međuvremenu s njima dogodilo?

Upravo sam to nastojao objasniti – kako su se oni tijekom vremena razvili u ono što se danas naziva LGBTQ (naziv koji inače mrzim) pokretom, koji je zapravo postao grupa za pritisak, a koja se bavi pitanjima bitnima samo za jednu definiranu manjinu. U biti, to se potpuno razlikuje od ideja liberalizacije sedamdesetih, koje su stremile potpunoj transformaciji u društvo u kojem su svi oslobođeni predrasuda i diskriminacije. Tijekom rasprave javila se žena koja je izrazila svoje veliko negodovanje zbog inzistiranja na braku istospolnih osoba kao cilju, i to s pozicije radikalnog feminizma. Meni je to bilo vrlo zanimljivo jer dijelim taj njen skepticizam. Naime, ona smatra da je brak institucija koju smo nadrasli, jer se zapravo temelji na principu posjedovanja i uvelike je vezana uz vlasništvo. Zato joj nikako nije bilo jasno zašto je to postalo toliko važno gej populaciji. Razumio sam što je željela reći jer smatram da nisu potrebne ni država niti Crkva da bi potvrdile vezu dvoje ljudi. Ipak, postoje određene posljedice zakonskog priznanja koje jesu važne. Isto tako, sviđalo se to nama ili ne, za ogroman broj mladih gej parova brak je postao vrlo važno simbolično pitanje. Osobito u nekim dijelovima Azije u kojima to ne biste očekivali, poput, primjerice, Tajvana ili Vijetnama. Uostalom, najkraće moguće objašnjenje tog fenomena možda je dao David Cameron, dok je bio britanski premijer. On je rekao: „Ja podupirem istospolne brakove jer sam konzervativac. Dakle – vjerujem u institucije.“

NACIONAL: Postali ste slavni sedamdesetih godina, kada su ljudska prava dostigla određene standarde. Gledajući iz australske perspektive, ali i perspektive ostalih zemalja u kojima držite predavanja, smatrate li da su ti procesi krenuli unatrag i zašto?

To je zanimljivo pitanje. Jer, s jedne strane, pratimo porast tih macho-autoritarnih i nacionalističkih režima koje najbolje simboliziraju Donald Trump, Vladimir Putin, Erdoğan, Netanyahu ili Viktor Orbán. Ono što je doista čudno jest da među njima dolazi do bliskih odnosa koji su nespojivi – poput onoga između Orbána koji je otvoreni antisemit i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Tu je i primjer koji me najviše straši, a to je izbor Bolsonara u Brazilu. Osobito zato što je Brazil, kao najveća zemlja Latinske Amerike, prvi inicirao zakone o seksualnim pravima u UN-u, a Bolsonaro ih sada redom ukida u svojoj zemlji. S druge strane, seksualna raznolikost enormno je porasla i, što je najinteresantnije, smatram da u najvećem broju slučajeva jačanje takvih autoritarnih režima nije na to utjecalo. Ima slučajeva u kojima su radikalno desni nacionalistički vođe vrlo pro-gej. Recimo, Marine Le Pen ili nizozemski premijer Geert Wilders. Naime, oni takav javni stav koriste kao oblik borbe protiv islama. Islamofobija je njima važnija od homofobije, a upravo o tome raspravlja se u knjizi koju sam napisao s kolegom Johnom Simonsom. U njoj se govori i o tom globalnom jazu koji se sve više produbljuje između istoka i zapada, kada su u pitanju prava LGBTQ zajednice. U svakom slučaju, jačanje muških autoritarnih vođa diljem svijeta zapravo je jako zastrašujuće. Općenito uzevši, na tom planu prilično sam pesimističan, ali kad se radi o napretku borbe za prava homoseksualaca, tu sam optimističan.

‘Pratimo porast macho režima koje simboliziraju Donald Trump, Putin, Erdoğan, Netanyahu ili Orbán. Čudan je nespojiv blizak odnos između Orbána koji je antisemit i Netanyahua’

 

NACIONAL: Kad ste već spomenuli neke desničarske vođe koji su gej ili podržavaju pokret za prava homoseksualaca, kako komentirate Srbiju? Aleksandar Vučić imenovao je gej premijerku, iako je Srbija vrlo tradicionalna i konzervativna zemlja.

Sama ta činjenica ne znači mnogo. Vučić je bio vrlo lukav kada ju je imenovao. Nije to jedini primjer, postoji i paralela toj situaciji – Trumpov veleposlanik u Njemačkoj deklarirani je homoseksualac. Trump obećava i da će povesti globalni pokret protiv kriminalizacije homoseksualnosti, dok u isto vrijeme njegova administracija neprestano ukida već stečena prava te zajednice. U politici uvijek postoji hipokrizija i, ako sam dobro shvatio, sa Srbijom nije isto kao s Irskom ili Islandom, čiji premijeri su također deklarirani homoseksualci. U izrazito katoličkim zemljama, poput Irske ili Španjolske, gej brakovi su dopušteni, kao znak otpora prema Katoličkoj Crkvi. Tamo je Katolička Crkva izgubila svoj autoritet – u Španjolskoj jer je još uvijek vežu uz Francov režim koji je podržavala, u Irskoj zbog brojnih afera s pedofilijom. Slično je i u Australiji, gdje je kardinal George Pell, rizničar Vatikana – dakle broj 3 u Vatikanu – sada u zatvoru u Melbourneu, osuđen zbog zlostavljanja djece. Situacija je potpuno drugačija u Poljskoj, jer je Katolička Crkva podržavala protukomunistički pokret, a Solidarnost su vodili katolici pa Crkva još uvijek tamo ima pozitivan imidž.

NACIONAL: Ipak, mora se priznati da je papa Franjo učinio važne iskorake prema homoseksualnoj zajednici, osobito prema vjernicima koji su homoseksualci, i rekao onu važnu rečenicu: „Tko sam ja da im sudim?“ No to ne dopire do svećenika u hrvatskoj Katoličkoj Crkvi…

Znamo da postoje veliki dijelovi Crkve koji su vrlo nesretni s onime što Papa poručuje i podučava. Osobito svećenici u crkvama u Aziji i Africi, koji nemaju ni najmanju namjeru slijediti Papine naputke. Oni se vjerojatno nadaju da Papa neće još dugo i doći će novi. Najveća Papina snaga zapravo je u činjenici da on imenuje kardinale koji onda izabiru sljedećeg papu. Nažalost, nacionalne katoličke crkve puno više odražavaju nacionalna stajališta i politike nego naukovanja koja stižu iz Rima. Međutim, istovremeno, Papa ima vrlo tvrde stavove o transrodnim osobama, kao i o rodnoj fluidnosti, kojoj se oštro protivi, tako da ne smijemo precjenjivati njegovu progresivnost.

NACIONAL: Kako biste ocijenili prava homoseksualne populacije na globalnoj razini?

U svim zemljama zapadnog svijeta, vjerujem i u Hrvatskoj koja se nedavno pridružila Europskoj uniji, ali i u Latinskoj Americi, ipak je došlo do velikih pomaka i prihvaćanja seksualne i rodne ravnopravnosti tijekom posljednjih 40 godina. No postoje drugi dijelovi svijeta, koji možda nisu u našem fokusu, u kojima su stvari i dalje vrlo, vrlo teške. Tamo se zbog takvih stvari još uvijek ubija, muči i siluje. Ta polarizacija koju uočavamo na globalnoj razini pravi je izazov za gej pokrete u privilegiranim zemljama, koji bi morali razmisliti o tome što mogu efikasno učiniti za te ljude. Jedan je od takvih primjera Indonezija, no pretpostavljam da se ovdje o tome ne zna previše. Ipak, sigurno ste svjesni situacije u Rusiji, Čečeniji, pritisaka na Bliskom istoku. Što se Hrvatske tiče, vjerujem da su hrvatski građani, pridruživši se Europskoj uniji, počeli gledati prema Zapadu.

NACIONAL: Iskreno, nama u Hrvatskoj čini se da su mnoge stvari upravo u kontekstu društvene svijesti, od početka članstva u EU-u krenule unazad. Iako zakoni usklađeni s europskima zabranjuju diskriminaciju, itekako je prisutna, osim u velikim gradovima…

Nije li svuda tako? Velike promjene uvijek i počinju u velikim urbanim sredinama. Pokušao sam doznati koliko je bilo sudionika Gay Pridea ove godine u Zagrebu i rekli su mi oko 10.000. To je ogromna promjena u odnosu na 2003. kada sam prvi put bio u Zagrebu i kada su nas čuvale stotine policajaca, dok su s druge strane bjesnile protudemonstracije. Osim toga, kada napravite usporedbu situacijom u Istanbulu, gdje je policija razbila Paradu, dok su sudionici uhićeni, ako pomislite na nemogućnost da se bilo što slično organizira u Rusiji, a još je gore kako idete dalje prema istoku, mislim da ne trebate biti tako kritični prema svojoj situaciji.

NACIONAL: Napisali ste knjigu o AIDS-u i novom puritanizmu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Je li se otada nešto promijenilo?

Originalni naslov knjige bio je „AIDS u svijesti Amerike“, A onda je promijenjen u britanskom izdanju. Ta knjiga bila je vezana uz početke pojave epidemije AIDS-a, kada sam osobno bio jako angažiran na različite načine u globalni odgovor na AIDS. Situacija početkom osamdesetih prošlog stoljeća bitno se razlikovala od današnje, kada postoje efikasne terapije i prevencija. I kada je u mnogim zemljama AIDS stavljen pod kontrolu, odnosno može ga se kontrolirati ako su vlade spremne poduzeti određene mjere. Nažalost, još uvijek postoje dijelovi svijeta u kojima AIDS i dalje raste zato što postoji politički otpor i vlade tih zemalja odbijaju provoditi propisane akcije. Jedan od takvih primjera je Rusija. Tamo je HIV i dalje ozbiljan problem jer državne vlasti totalno negiraju njegovo postojanje i odbijaju raditi s grupama koje su najviše izložene riziku. Zanimljivo je, s druge strane, da je Južna Afrika, gdje je postojala ozbiljna epidemija, u posljednjih pet godina iznimno pojačala mjere terapije. Isto tako, budući da je većina afričkih zemalja dominantno muslimanska, tamo je utjecaj Katoličke Crkve i njenog protivljenja upotrebi kondoma zapravo minoran. Osim toga, među kršćanima koji su u tom smislu problematični riječ je daleko više o fundamentalističkim protestantima nego katolicima. Rast evanđelističkog protestantizma, koji se može vidjeti i u Latinskog Americi, sigurno ima utjecaja i na način razmišljanja o AIDS-u, ali i na izbor Bolsonara u Brazilu. Budući da je Hrvatska katolička zemlja, možda smatrate da je globalni utjecaj Katoličke Crkve jači nego što stvarno jest.

‘Postoji jako puno desničara koji su homoseksualni. Ako ste homoseksualac, to ne znači automatski da ste i ljevičar! To je iluzija i o tome treba napraviti ozbiljno istraživanje’

 

NACIONAL: Evangelistički protestantizam raste u SAD-u, a centri moći koji ga financiraju vrlo su bogati?

Da, a to me jako zabrinjava jer je Donald Trump njihov proizvod. U Australiji smo imali referendum o istospolnim brakovima prije dvije godine i 60 posto Australaca glasalo je za brak, a parlament ga je odmah izglasao. Iako je jako puno američkog novca stizalo za potporu onima koji su se protivili. Kao što je poznato, oni financiraju mnoge takve slične pokrete po cijeloj Europi, dok, primjerice, Rusija financira desničarske, populističke vođe u raznim zapadnim zemljama.

NACIONAL: U Hrvatskoj je održan referendum o definiciji braka kojim je određeno da se ona odnosi samo na brak muškarca i žene. Postoji, međutim, tzv. registrirano partnerstvo, ali problem je u tome što homoseksualcima i dalje nije dozvoljeno usvajati djecu…

Da, upoznat sam s time. Znam da je to veliko pitanje i u Francuskoj. Oni vole vjerovati da su jako sekularno društvo i službeno to i jesu. Ali postoji vrlo jaka katolička opozicija koja se tome protivi. Pa iako su izgubili bitku protiv istospolnih brakova, na pitanju posvajanja neće popustiti. Mislim da je u nekim zemljama to povezano s brakom, a u drugima je pitanje usvajanja regulirano sasvim drugim zakonima. U Australiji se usvajanje regulira na državnoj, a brak na federalnoj razini i ta dva pitanja nisu povezana. Ne znam je li posljedica istospolnih brakova u Irskoj, na primjer, mogućnost usvajanja djece? Mislim da jest.

NACIONAL: Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da su nove generacije konzervativnije od svojih majki i očeva. Budući da imate priliku razgovarati sa svojim studentima, imate li vi takav dojam?

Podaci kojima raspolažem, a koji ne uključuju zemlje bivše Jugoslavije, pokazuju da ljudi ispod 25. godine puno lakše prihvaćaju različitosti seksualne i rodne orijentacije od onih starijih generacija. Oni također u većem postotku pokazuju seksualnu fluidnost, odnosno tendenciju k biseksualnosti, iako to ne znači da je i prakticiraju. Čini mi se da jačaju ti transrodni pokreti u zapadnim i azijskim zemljama, što istovremeno znači i puno veću otvorenost prema seksualnosti i rodu. U zemljama poput Koreje, na primjer, postoji ogroman generacijski jaz po tom pitanju – ljudi ispod tridesete imaju puno sličnije stavove onima u zapadnoj Europi.

NACIONAL: U Hrvatskoj je potpuno suprotno – mladi su ksenofobičniji i skloniji nacionalizmu od svojih roditelja.

I tu je dvosjekli mač. Možda su veći nacionalisti i neprijateljskije raspoloženi prema imigrantima, a istovremeno lakše prihvaćaju spolnu i rodnu raznolikost. Stalno moram podsjećati ljude na činjenicu da postoji jako puno desničara koji su otvoreno homoseksualni. Ako ste homoseksualac, to ne znači automatski da ste i ljevičar! To je velika iluzija i o tome bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje.