Nakon što je Nacional otkrio nepoznate dijelove tužbi banaka protiv Hrvatske zbog konverzije švicarskog franka u postupku arbitraže u Washingtonu, koji su pokazali da se te tužbe u najvećoj mjeri hrane tezama koje je javno iznosio guverner HNB-a Boris Vujčić, razgovarali smo s Denisom Smajom koji je 2015. godine bio glavni koordinator Udruge Franak. Upravo je on tada pregovarao s bankama, HNB-om, ministrom financija Borisom Lalovcem i premijerom Zoranom Milanovićem kako bi se Zakonom o konverziji građani izvukli iz dužničkog ropstva. Zakon o konverziji stupio je na snagu u rujnu 2015. godine, a danas razne interesne skupine bliske hrvatskim bankama nameću u javni prostor teze da navodno Hrvatska u Washingtonu ne stoji dobro. Upravo takva lobistička nastojanja koja su dovela i do netransparentnih pregovora između Vlade i predstavnika banaka, što je Nacional prošloga tjedna također ekskluzivno otkrio, u središte pozornosti stavila su pitanje ishoda tih sporova. Jer ako ih izgubi, Hrvatska bi potencijalno morala platiti više od milijardu eura odštete bankama zbog pomoći države dužnicima u švicarskim francima. Denis Smajo uvjeren je da porezni obveznici na koncu neće morati bankama platiti odštetu zbog tih toksičnih kredita jer bi hrvatsku državu trebalo zaštititi članstvo u Europskoj uniji. U razgovoru za Nacional opisao je detaljno i kako su uopće tekli pregovori Udruge Franak s bankama i vladom Zorana Milanovića. Tadašnji premijer Milanović na kraju je presjekao i donio zakonsko rješenje koje je pomoglo dužnicima, a kako se kasnije pokazalo – i samim bankama.

Denis Smajo je četrdesetogodišnji pilot koji leti na kanaderima i air traktorima, zrakoplovima specijaliziranim za gašenje požara, a od 2018. godine više nije u Udruzi Franak. Nakon unutarnjih razmirica izbacio ga je nadzorni odbor Udruge Franak.

NACIONAL: Kako ste se uspjeli izboriti za konverziju kredita u švicarskim francima? Bitka vam sigurno nije bila laka. Trebalo je na to privoljeti i Hrvatsku narodnu banku, a komercijalne banke oduvijek su utjecajan i najneugodniji protivnik.

Uspostavio sam direktan kontakt s ministrom financija Borisom Lalovcem. Prije toga sam s njim imao sastanak kod predsjednika vlade Zorana Milanovića. Tada nam je premijer Milanović dao onu prvu privremenu mjeru. Zamrzavanje tečaja švicarskog franka na godinu dana, a prije toga je bila i minimalno smanjena kamata za kredite u švicarskim francima. Tražio sam, međutim, na tom sastanku trajno rješenje da bi ljudi izašli iz dužničkog ropstva. Na početku sastanka premijer Milanović je rekao da za tako nešto nema šanse. Međutim, na taj sam sastanak došao s ozbiljnim argumentima potkrijepljenim i pisanim dokumentima pa je na kraju sastanka Zoran Milanović ipak rekao da će donijeti nekakvo zakonsko rješenje. Ukratko, rekao je da će trajno riješiti problem. Shvatio je da se borim za pravednu stvar, da kod mene nema muljaže. Poslije mi je Boris Lalovac rekao da je taj sastanak bio ključan za donošenje takozvanog Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima.

NACIONAL: No to zakonsko rješenje bilo je doneseno tek u rujnu te 2015. godine, pred kraj mandata Milanovićeve vlade?

Ministar Lalovac pozvao me je potkraj kolovoza u Zagreb. Došao sam mu s dokazima da je konverzija kredita u švicarskim francima već bila provedena u Crnoj Gori. On me je ostavio nekoliko trenutaka da se kuham. Onda mi je Boris Lalovac rekao: „Problem je riješen. Ide konverzija.“ Ta zakonska izmjena donesena je u trenutku kada je Zoranu Milanoviću to najviše odgovaralo, a ja mu to nisam zamjerio. Taj se problem vukao do rujna 2015. i potez je povukao pred izbore. To je bilo i legitimno, a nije bila ni ikakva tajna. Međutim, trebao je i HNB za to dati pristanak, što je na kraju bilo i učinjeno. Ministar Lalovac je vrlo brzo uočio da banke samo kupuju vrijeme bez ambicije da riješe problem. Okidač za takav epilog bilo je i samoubojstvo jednog našeg člana Udruge u kolovozu 2015. godine. Javio sam se ministru Lalovcu i rekao mu da više ne možemo čekati, a i prije toga se već dogodilo par samoubojstava.

NACIONAL: Kako ste uspjeli guvernera Borisa Vujčića privoljeti na konverziju?

Moram napomenuti da je istina što se priča, da je prvobitno guverner Vujčić, nakon žestoke svađe s ministrom Lalovcem u kojoj su skoro poletjele šake, ipak pristao na konverziju. Kasnije je, vjerojatno nakon što je valjda dobio packe od uprave banaka, naglo promijenio mišljenje te napisao jedan dopis ministru financija u kojem ga upozorava na loše posljedice konverzije. Nekoliko dana poslije „slučajno“ je to isplivalo na naslovnoj stranici jednih od najpoznatijih dnevnih novina. Ministar financija se tada jako razljutio jer je znao da je to namjerno plasirano iz HNB-a u korist banaka. Međutim, upravo taj potez guvernera kao da je još više uvjerio ministra Lalovca i premijera Milanovića da poduzmu taj korak u zaštiti korisnika kredita u švicarskim francima. Upravo taj dopis i takve dokumente danas banke koriste na arbitraži u Washingtonu u svoju korist. Za to je direktno odgovoran guverner Vujčić, tim više što su to bile potpune laži koje su razotkrivene protekom vremena. Na kraju se ispostavilo da je konverzija bila korisna i dužnicima, i bankama, kao i samoj državi.

NACIONAL: Zbog kredita u švicarskim francima prozivali ste HNB, a o guverneru Borisu Vujčiću počelo se govoriti da je u tužbi banaka protiv hrvatske države bio i neka vrsta njihova neformalnog savjetnika. Nije stao u obranu hrvatskih građana. Kakva su još vaša saznanja o djelovanju HNB-a? S druge strane, zanimljivo je da je Boris Vujčić, baš kao i njegov prethodnik Željko Rohatinski, bio proglašen najboljim guvernerom centralnih banaka u Europi i svijetu.

Još u siječnju 2015. Udruga Franak identificirala je našu najveću prepreku za rješavanje problema toksičnih kredita u švicarskim francima. To je bio HNB sa svojim guvernerom Borisom Vujčićem. U tom trenutku već smo imali pravomoćnu presudu za ništetnu kamatnu stopu, a shvatili smo da HNB to ignorira. Nakon prve presude Trgovačkog suda iz 2013. godine na temelju kolektivne tužbe protiv osam banka, pravdali su se da ta presuda nije pravomoćna jer su se banke na nju žalile. Kada je tu presudu 2014. godine potvrdio i Visoki trgovački sud pa je postala pravomoćna, odgovarali su da se oni ne bi htjeli miješati, da oni ne komentiraju sudske presude. HNB je uporno izbjegavao i ozbiljniji razgovor s nama.

NACIONAL: Jeste li otkrili zašto su izbjegavali ozbiljnije razgovore o biti problema?

Ponašali su se kao bogovi s Olimpa. Tada smo shvatili da se u HNB-u zapošljavaju ljudi koji su prethodno radili u tim bankama. Isto tako, Povjerenstvo za sukob interesa imalo je predmet o sukobu interesa guvernera Borisa Vujčića. Na trošak UniCredita, banke majke Zagrebačke banke, odlazio je na njihove konferencije u austrijska skijališta. Baš smo ga mi iz Udruge Franak prijavili za taj sukob interesa pa je morao platiti i kaznu od 5000 kuna. Doduše, to je s obzirom na njegove prihode doista bio smiješan iznos. Imao je plaću preko 40.000 kuna i na to je još dodavao dnevnice i druge troškove.

NACIONAL: Kako su se pravdali u HNB-u, zašto se ne mogu miješati u odnos banaka i prevarenih klijenta? Pa presuda je u međuvremenu postala pravomoćna.

Bilo je to nevjerojatno. Ali odgovarali su da to nije njihov problem nego problem pravosuđa, problem banaka i nas kao korisnika koji smo digli kredite u švicarskim francima. Tada sam u Udruzi Franak imao i istraživački tim pa smo istraživali situaciju u drugim europskim zemljama. Došli smo i do austrijskog slučaja u kojem je centralna banka Austrije od 2006. do 2008. godine davala promidžbene materijale koje su banke morale dijeliti ljudima koji su dizali kredite u švicarcima na mjestima na kojima su potpisivali ugovore. Klijenti su morali potpisati i dokument da su upoznati s visokim rizicima takvih kredita, da osobno preuzimaju taj rizik za eventualne loše posljedice. Na kraju je austrijska centralna banka čak i zabranila kredite u švicarskim francima za ljude koji nemaju prihode u toj valuti. Tada smo otkrili i što je HNB bio obvezan raditi podjednakim intenzitetom, kao i brinuti se o bankarskom sustavu. Trebao je, dakle, provoditi superviziju banaka, ali je bio podjednako odgovoran i za nadzor zaštite potrošača. Tu obvezu su oni totalno ignorirali. HNB je tada morao zabraniti plasiranje takvih kredita u Hrvatskoj. I to je jedina prava istina.

NACIONAL: No krediti konvertirani iz švicarskog franka u eure trenutačno su i na Sudu Europske unije u Luksemburgu. Kako tamo stoji taj predmet?

Vrhovni sud je nedavno proslijedio jedan pojedinačni predmet Sudu Europske unije u Luksemburg na prethodno mišljenje. To bi trebalo predstavljati ogledni primjer za sve nas korisnike kredita u francima. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa uporno se pokušava izvući iz toga da Vrhovni sud ponudi i donese pravorijek u slučaju tih kredita u švicarskim francima. Zato Vrhovni sud nije poslao reprezentativni slučaj za analizu na prethodno mišljenje Europskom sudu. Poslali su predmet vezan samo uz ništetnu promjenjivu kamatnu stopu, a izostavili su ono što je nama puno važnije: tužbu za ništetnu valutnu klauzulu. Predmet koji je Vrhovni sud RH poslao na prethodno mišljenje europskim sucima odnosi se na tužbu osobe koja je izvorno podnijela tužbu i zbog promjenjive kamatne stope i zbog valutne klauzule, ali nakon konverzije korisnik kredita povukao je tužbu za valutnu klauzulu. U tom zahtjevu u obrazloženju Vrhovni sud je doslovno zauzeo stranu banaka, što nije korektno i što praktički predstavlja sugestivno ponašanje tako visokog suda.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli taj potez Vrhovnog suda?

Svi mi „frankeri“, a ne samo ja, bili smo ljuti na takav postupak Vrhovnog suda. Ali nedavno je, u listopadu ove godine, Općinski građanski u Zagrebu poslao još jedan slučaj prema Europskom sudu u kojem je, osim kamatne stope, bila uključena i valutna klauzula. Sada je, dakle, riječ o tužbi i za kamatu i za valutu. Tom prilikom zatraženo je i spajanje tih dvaju slučajeva u jedan, onog slučaja koji je poslao Vrhovni sud, ali i ovog slučaja Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tako da od suda u Luksemburgu očekujemo kompletan odgovor za hrvatski slučaj. Đuru Sessu i Vrhovni sud, po svemu sudeći, „zeznula“ je sutkinja Općinskog građanskog suda iz Zagreba, posve opravdano. Naime, institut prethodnog mišljenja Suda EU-a u Luksemburgu alat je koji mogu koristiti svi suci. Ne samo oni s razine Vrhovnog suda, nego i suci s razine općinskih i županijskih sudova.

NACIONAL: Ta prvostupanjska presuda o ništetnosti promjenjive kamatne stope donesena je još 2013. godine, a tužbe za kredite u toj valuti nakon konverzije iz 2015. godine još su u postupku. Nije li to predugo?

Predugo je, a osobno sam bio u sudnici kada je tu presudu donio sudac Trgovačkog suda Radovan Dobronić. Godinu dana kasnije, dakle 2014., ona je postala i pravomoćna odlukom Visokog trgovačkog suda. Upravo zbog sporosti pravosuđa nama su trebala i zakonska rješenja.

NACIONAL: Može li se taj financijski požar koji je poharao građane zbog kredita u švicarcima, ugasiti?

Može, naravno. Jedino pravo i potpuno rješenje može donijeti naše pravosuđe i duboko vjerujem da će se to dogoditi upravo zato što je našim sudovima nadležan sud EU-a i zato što ipak postoji puno dobrih sudaca kakav je bio sudac Dobronić. Što se tiče tužbi izvan Hrvatske, znamo da su banke tužile Hrvatsku na arbitraži u Washingtonu zbog konverzije kredita iz švicarca u eure. Koliko znam iz svojih izvora, nekih ljudi koji su radili na sudu u Washingtonu, ne stojimo baš najbolje u tim postupcima. Znam, doduše, da ta arbitraža neće biti presudna jer Europska unija neće priznati tu odluku. Bavio sam se detaljno tom temom i jako dobro znam koji je stav Europske komisije i suda EU-a, a to je da se postupci između država EU-a moraju voditi na sudovima u EU-u, što, naravno, bankama ne odgovara.

NACIONAL: Zašto Hrvatska loše stoji u Washingtonu? Što vam kaže vaš izvor?

Hrvatska stoji loše zato što je to sud koji štiti banke i korporacije, ali i zato što ova vlada ne povlači sve svoje protuadute koje ima na raspolaganju izvan tog suda. Vlada Zorana Milanovića drugačije se ponašala. Njen ministar financija Boris Lalovac znao je lupiti šakom o stol i potegnuti adute iz rukava. Nažalost, danas se Vlada u startu postavlja kao da je država nešto loše napravila kada je prisilila banke da toksične kredite u švicarskim francima konvertiraju u eure. Inače imam jako dobro mišljenje o sadašnjem ministru financija Zdravku Mariću, ali za moju odličnu ocjenu nedostaje mu tvrđi stav prema bankama koje su svjesno financijski oštetile preko 120.000 hrvatskih obitelji.

NACIONAL: Kako se to, po vama, aktualna vlada ponaša?

Ponaša se unaprijed kao gubitnik, a za to nema razloga. I prema podacima HNB-a, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju u drugoj polovici rujna 2015. godine, kada je omogućena konverzija kredita iz švicarskih franaka u eure, banke su već u sljedećoj, 2016. godini, ostvarivale respektabilnu dobit. Zašto? Sredile su svoje bilance jer je bilo omogućeno klijentima da ponovo otplaćuju kreditne rate. Tako je u 2016. godini Zagrebačka banka imala bruto dobit veću od dvije milijarde kuna, Privredna banka ostvarila je dobit blizu dvije milijarde kuna, a primjerice, Erste&Steiermaerkische Bank i Raiffeisenbank Austria (RBA) imale su dobit nešto manju od milijardu, ali i veću od pola milijarde kuna. Zanimljivo je da su banke u Hrvatskoj i u vrijeme recesije nakon 2008. godine, kada je u Hrvatskoj padao BDP, profitabilno poslovale iako su u javnosti stvorile jako loš imidž, što nije dobro za njihovo poslovanje.

NACIONAL: Zašto bi bankama loš imidž u javnosti bio problem ako posluju s dobiti, pa onda i zarađuju, dakle, uspješne su?

Zato što u bankarstvu loš imidž podrazumijeva i veći poslovni rizik poznat u bankarstvu kao reputacijski rizik. Banke su u pet-šest godina prije konverzije imale jako lošu kreditnu aktivnost. Ljudi više nisu dizali kredite jer nisu imali povjerenja u banke i zbog straha od recesije. Tada se banke razvlačilo po medijima, apsolutno s razlogom. Međutim, i u vrijeme recesije ostvarivale su respektabilnu dobit jer su nas „frankere“, koji smo digli kredite u švicarskim francima, nemilosrdno cijedili visokim kamatnim stopama. U tih 125.000 kredita u švicarskim francima, 60.000 ljudi diglo je i stambene kredite u francima. To je bankama bio i najveći kolač jer je 90 posto prihoda banaka u toj toksičnoj valuti bilo od anuiteta za stambene kredite.

NACIONAL: Zašto je to građanima bilo toliki problem?

Problem je bio u tome što je ročnost za CHF kredite za automobile bila pet do sedam godina, a za stambene kredite otplata je bila na 20 i više godina. Takvi krediti u većini zapadnih zemalja nisu bili dozvoljeni jer su bankari jako dobro znali da su oni jako opasni za obične potrošače. U Hrvatskoj smo, nažalost, morali to strašno osjetili na vlastitoj koži. U konverziju su 2015. godine ušli ti aktivni krediti. Konvertirano je oko 54.000 CHF stambenih kredita, a samo nekoliko tisuća dužnika nije prihvatilo konverziju. Dug komintenata bio je strašno narastao zbog dramatičnog rasta tečaja švicarskog franka, ali i promjenjive kamatne stope koja je rasla, a ne padala, što bi bilo logičnije zbog dramatičnog rasta tečaja švicarskog franka. S druge strane, klijenti su bili vezani ugovorima za te banke pa nisu mogli prijeći u neku drugu banku. Za tako nešto više nisu bili kreditno sposobni.

NACIONAL: Koliko su ti dugovi narasli?

Efekt takve operacije banaka kada je rastao tečaj, a banke vlastitom, jednostranom odlukom, bez dogovora s klijentima dizale kamatnu stopu, dug se nije zbrajao nego se množio. Ako vam je glavnica porasla do 60 posto, a kamata 20 do 30 posto, kada to umnožite ljudi su dobivali i duplo veće anuitete za otplatu od rata utvrđenih temeljnim ugovorima, što im je postalo neizdrživo. Ali temeljni problem je bio u tome što su glavnice duga znatno narasle, što je ljude doista odvelo u dužničko ropstvo, posebno nakon skoka tečaja u siječnju 2015. godine.

NACIONAL: Što ste tada kao koordinator Udruge Franak poduzeli?

Nedugo prije tog odlučujućeg trenutka odvjetnica Nicole Kwiatkowski, koja je podnijela kolektivnu tužbu protiv osam banka, izašla je iz udruge, kao i još neki ljudi koji su pokrenuli kolektivnu tužbu. Otišao je bio i Goran Aleksić. Ostao je samo odvjetnik Nikša Valjalo jer je on bio nositelj kolektivne tužbe. Međutim, više kolektivna tužba nije bila u prvom planu jer smo znali da će postupak dugo trajati. Tada smo već imali pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda za kamatu. Te 2015. godine čekali smo da Vrhovni sud donese pravorojek. Prije tog šoka sredinom 2014. godine bilo je uspostavljeno i novo vodstvo Udruge Franak u kojem sam bio jedan od nositelja. U siječnju 2015. godine tečaj švicarskog franka skočio je s 5,5 na 7,5 kuna, što je u jednom danu iznosilo skoro 40 posto rasta. U tom trenutku dobio sam poziv ministra financija Borisa Lalovca da dođem k njemu na sastanak.

NACIONAL: Jeste li se brzo sastali?

Jesmo. Sastali smo se istoga dana. Švicarski franak je tada bio top tema u medijima i politici. Tražio sam da se to pitanje riješi politički, jer sudovi su prespori, a ljudi su počeli obolijevati. Bilo je zabilježeno i desetak samoubojstava. Mi iz udruge išli smo na sprovode tih ljudi. Brakovi su se raspadali. Presuda Visokog trgovačkog suda već je bila pravomoćna pa je bilo i pravno potvrđeno da su nas banke oštetile podizanjem kamatne stope, što je bilo nezakonito. Ali trebale su proći još dvije instance, Vrhovni i Ustavni sud. Međutim, ništetnost valutne klauzule dobili smo kasnije, tek 2019. godine. Jasno je da bi građani bili u još većem problemu da Milanovićeva vlada nije 2015. godine u Zakon o potrošačima unijela odredbu o konverziji kredita u CHF u eure.

NACIONAL: Vodili ste pregovore s HNB-om i bankama. Što se na njima događalo?

Te 2015. imali smo tri kruga pregovora s bankama i uvjerili smo se da im HNB drži stranu. Ministar Lalovac nam je u Ministarstvu financija organizirao razgovor s bankama i HNB-om, na kojem on nije bio prisutan. Tamo se razotkrilo sve u što smo mi sumnjali. Bili su bahati i vidjelo se da ne žele riješiti problem. Bili su sigurni u svoju pobjedu. Demonstrirali su da imaju dobre kontakte u svim izvršnim institucijama hrvatske države, kao da su nedodirljivi. Osobno sam stekao dojam da se radi o nehumanim robotima, a ne o ljudima. Vidjelo se da imaju odličnu suradnju i s HNB-om, a HNB je njihov glavni nadzornik. Iako smo mahali pravomoćnom presudom o ništetnosti promjenjive kamatne stope, nismo im ništa mogli. Podnijeli smo i kaznenu prijavu DORH-u protiv banaka i HNB-a. DORH je kasnije, krajem 2015., odbacio našu kaznenu prijavu. I DORH je od svega oprao ruke, a mi smo bili posve nemoćni. Jedino što smo tada imali bila je velika medijska snaga.

NACIONAL: A kako su tekli sami pregovori?

Pokazalo se da banke i HNB ne žele riješiti problem. Služili su se apsurdnim argumentima: da smo kupovali jahte, skupocjene desete nekretnine i luksuzna vozila, apartmane… Bilo je i takvih slučajeva, ali oni su bili na razini statističke pogreške. Većina je digla te kredite u švicarskim francima za rješavanje stambenog pitanja, za kupnju prve nekretnine. Međutim, osobno sam i za njih govorio da iako su ulagali novac u jahtu ili apartman, da su na to platili porez i da su bili oštećeni kao potrošači. Dakle, banke su i njima uzele novac. Banke su nam nudile varijantu da se pomogne samo socijalnim slučajevima. Međutim, problem je bio i u tome kako utvrditi tko je socijalni slučaj, a tko nije. Mislim da je konverzija bila pun pogodak, s obzirom na sve tadašnje okolnosti. I to je zapravo i bila prava socijalna mjera jer je konverzija iz ralja dužničkog ropstva izvela preko 54.000 obitelji, odnosno preko 200.000 građana Republike Hrvatske.

NACIONAL: Kakve su bile posljedice konverzije?

Upravo je konverzija bila okidač za povećanje potrošnje i rast BDP-a te za rušenje bankarskog kartela s visokim kamatnim stopama. Puno ljudi u Hrvatskoj ne zna da su kamatne stope pale gotovo 300 posto nakon konverzije, jer su ljudi s umanjenim glavnicama počeli fluktuirati po bankama tražeći niže kamatne stope. To je na kraju uzrokovalo pravu tržišnu utakmicu između banaka i ogroman pad kamatnih stopa. Jedino mi je žao što konverzija nije baš pomogla ljudima s otkazanim kreditima, za to je bilo potrebno ići i u znatan otpis zateznih kamata i nabijenih troškova za što tadašnja vlada nije imala dovoljno hrabrosti.