Dok je odluka Suda Europske unije u Luksemburgu, iz srpnja 2020. godine, u predmetu Dunaj nagovijestila da dolazi doba u kojem će biti pravično obeštećeni i hrvatski građani koji su konvertirali svoje kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima u euro kredite, prošloga se tjedna saznalo da je DORH potkraj prošle godine možda doveo u pitanje opravdana očekivanja tih oštećenih građana, dužnika banaka. Barem je tako kada je riječ o hrvatskom pravosuđu, ali ne na sreću tih dužnika i o europskom pravosuđu. DORH je potkraj prosinca 2020. odbacio kaznenu prijavu Denisa Smaje, nekadašnjeg glavnog koordinatora Udruge Franak iz 2015., protiv osam banaka i HNB-a, kao i njihovih odgovornih osoba zbog toksičnih bankarskih „proizvoda“ poznatih kao krediti u švicarskim francima. Tim su „proizvodom“ banke u Hrvatskoj stotine tisuća građana poslale u dužničko ropstvo, a zbog toga je i desetak korisnika tih kredita izvršilo samoubojstvo. Međutim, taj se predmet o obeštećenju korisnika konvertiranih kredita, na sreću dužnika, nalazi na prosudbi europskih sudaca, pa je realno očekivati povoljan ishod i po klijente banaka u Hrvatskoj kao što je bio povoljan i za građane ostalih članica Europske unije. Primjerice, za Španjolce i Mađare.

Smajo je kaznenu prijavu protiv osam banaka, HNB-a i njihovih vodstava podnio 28. listopada 2019., a nakon što mu je prošlog tjedna dostavljena odluka DORH-a ponovo je otvorio pitanje je li hrvatsko pravosuđe, čija je jedna od sastavnica i DORH, sposobno slijediti europske standarde i ono što se zove europskom pravnom stečevinom. Sudeći po odgovoru Denisa Smaje na pitanje Nacionala hoće li se upustiti u nastavak vođenja sudskog postupka protiv banaka i HNB-a, u Hrvatskoj nećemo dobiti odgovor na to ključno pitanje. Je li hrvatsko pravosuđe sposobno autonomno u okviru svojih, hrvatskih pravnih pravila i procedura provoditi europsku pravnu stečevinu ili za to mora dobiti naputak iz Luksemburga? Naime, Smajo će silom prilika odustati od pravne bitke iz razumljivih osobnih, zapravo financijskih razloga. Zato nećemo saznati i kakav bi u konačnici mogao biti odgovor hrvatskog pravosuđa na tužbe za obeštećenje protiv banaka koje su podnijeli građani s konvertiranim kreditima.

Evo što je Smajo odgovorio na izravno pitanje zašto odustaje od nastavka pravne bitke, zbog čega ćemo ostati uskraćeni i za konačni odgovor hrvatskog pravosuđa na jedan od najozbiljnijih problema u financijskoj industriji Hrvatske. „Meni osobno sada jedino preostaje u roku 8 dana od primitka rješenja DORH-a preuzeti kazneni progon tako da predložim sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu provođenje istrage. Međutim, iako bih to silno želio napraviti, ako bi takav moj prijedlog prošao, sav trošak postupka koji bi mogao iznositi i par stotina tisuća kuna išao bi na moj račun, a to si nikako ne mogu priuštiti. Jedini način je možda da progon preuzme Udruga Franak koja bi to lako mogla isfinancirati njenim članarinama. Međutim, osim što ih ovako mogu javno pozvati na taj korak, na to osobno ne mogu utjecati jer već dugo nisam član te udruge. Iskreno se nadam da će se možda nešto promijeniti i da će odgovorni odgovarati pred zakonom prije nego što i ovaj slučaj ode u apsolutnu zastaru“, rekao je Smajo u razgovoru za Nacional.

No sada je vrlo upitno hoće li Smajo moći pokrenuti taj mehanizam koji mu je još preostao, odnosno aktivirati Udrugu Franak da održi njegov sudski predmet aktivnim. Kao što je i naveo, on već dugo nije njen član, a nadzorni odbor izbacio ga je iz članstva 2018. nakon unutarnjih trzavica u vodstvu. Iako je Smajo 2015. bio glavni koordinator, pa i glavni pregovarač Udruge Franak s bankama, HNB-om, tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem i njegovim ministrom financija Borisom Lalovcem oko donošenja zakona o konverziji, danas u Udruzi nema nikakav utjecaj pa je i kaznenu prijavu 2019. podnio samostalno, neovisno o Udruzi kojom je nekada upravljao. Na kraju je taj zakon usvojio i Sabor, što je donekle olakšalo situaciju prezaduženim građanima.

Zašto je sada hrvatskim potrošačima bitan Luksemburg i Sud EU-a? Zato što su na tu adresu upućena dva predmeta na prosudbu europskim sucima kao prethodna pitanja vezana za konvertirane kredite u švicarskim francima u Hrvatskoj, pa onda i moguće obeštećenje građana. Sada su oči prevarenih hrvatskih dužnika ponovo uperene izvan Hrvatske, prema Luksemburgu, gdje je sjedište Suda. U njegovim je rukama sudbina prevarenih Hrvata, a ne u rukama hrvatskog pravosuđa. U Hrvatskoj više nemaju što očekivati jer je upitno hoće li Smajo uopće moći aktivirati Udrugu Franak da održi njegov predmet aktivnim, a on je ušao u vremenski tjesnac.

Jedan predmet od kojeg se sada očekuje pravno rješenje u Luksemburg je uputio Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda. Ali, nažalost, taj predmet je posve nebitan za rasplet ove noćne more mnogih dužnika banaka u Hrvatskoj. Naime, to se odnosi samo na traženje odgovora na pitanje je li aneks ugovora o konverziji švicarskog franka u euro pravovaljan ili ne, ali ništa ne govori o mogućem obeštećenju dužnika koji su konvertirali svoje kredite. Jesu li oni pravično obeštećeni kako tvrde banke? Drugi predmet u Luksemburgu itekako je relevantan i za dužnike jer treba odgovoriti i na to ključno pitanje kako obeštetiti one građane koji su proveli konverziju. To pitanje nije poslala najviša sudska instanca u Hrvatskoj oličena u Đuri Sessi, nego jedna sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, što je stiglo u zadnji čas kao spas. Po svemu sudeći, unatoč predsjedniku najviše instance hrvatskog pravosuđa, predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je takav rasplet slučaja švicarski franak valjda želio izbjeći.

U osvrtu na odbijanje njegove kaznene prijave DORH-u, Smajo je naglasio da je „malo reći da je razočaran ishodom“ i dodao: „Nevjerojatno mi je da USKOK očito nije ni pročitao kolektivnu presudu suca Dobronića koju je pravomoćno potvrdio Visoki trgovački sud, a potvrđena je i na Vrhovnom sudu. U toj presudi su dokazane sve nezakonite radnje banaka i njihove namjere te je potvrđeno da je potpuna odgovornost na strani banaka jer su neosnovano stekle velike iznose novčanih sredstava ugovarajući svjesno nezakonite ugovorne odredbe o kamati i valutnoj klauzuli. Tim činom su banke stekle vjerojatno i preko 20 milijardi kuna na štetu hrvatskih građana koji su nasjeli na zamke tih kredita, kojih je bilo oko 125.000. Novac će se građanima u privatnim tužbama možda vratiti jednog dana sa zateznim kamatama, ali tko će vratiti nečije domove, nečije zdravlje, propale brakove, tko će vratiti ljude kojih više nema? Nevjerojatno mi je da nitko nikada neće odgovarati za ovu svjesnu prevaru potrošača, korisnika financijskih usluga“.

Denis Smajo uvjeren je da odbijanje njegove kaznene prijave „nije utemeljeno na zakonu“, a poziva se na presudu iz 2013. spomenutog suca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića. „Siguran sam da rješenje USKOK-a o odbačaju kaznene prijave nije pravilno i nije utemeljeno na zakonu jer su neke tvrdnje u rješenju u najmanju ruku neistinite i dvojbene te potpuno suprotne dokazanim činjenicama u kolektivnoj presudi. Pa tako na primjer USKOK u jednom dijelu tvrdi da su potrošači praktički suodgovorni jer su navodno imali pravo birati između eurskih i kredita u švicarskim francima te da smo valjda mogli birati i uzeti fiksne kamatne stope, što je potpuna neistina. A da ne pričam o tome da od nas koji smo podnijeli kaznene prijave nikoga nisu zvali na saslušanje, što govori o ozbiljnosti pristupa u ovom slučaju“, rekao je Smajo.

„Paradoksalno je to što u isto vrijeme DORH zove svjedoke na svjedočenje za postupke na arbitraži u Washingtonu kako bi dokazali da su banke prevarile građane i da je konverzija bila opravdana, a sada smo doživjeli da USKOK doslovno ne želi pokretati postupke protiv banaka, iako je sve potpuno jasno i utemeljeno na pravomoćnim sudskim presudama. Ovakve stvari vode tome da građani gube povjerenje u institucije koje bi trebale štititi građane i sprječavati ovakve velike bankarske prijevare“.

U jednoj od 21 točke svoje kaznene prijave Smajo navodi da se „također može govoriti i o zločinu protiv čovječnosti jer su banke stavile korisnike kredita u položaj dužničkog ropstva te su tako nad korisnicima vršili pritisak ucjenjujući ih sredstvima osiguranja kredita koje proizlaze iz prava vlasništva (hipoteka)“. Taj stav je precizirao na sljedeći način: „Banke su bile svjesne velike vjerojatnosti rasta tečaja franka u dugoročnom otplatnom razdoblju stambenih kredita, a svejedno su svjesno plasirale kredite koji su se vezali valutnom klauzulom u švicarcima. Banke su itekako mogle to pretpostaviti jer im je to profesija, da će to dovesti do velikog rasta ne samo anuiteta, već i glavnice kredita, čime korisnik kredita više neće moći uredno servisirati dug, ali neće moći ni izaći iz takvog pravnog posla, pogotovo jer rast cijene nekretnina nije pratio rast tečaja švicarskog franka. Dapače, cijena nekretnina je drastično pala, čime korisnik kredita nije mogao prodajom nekretnine namiriti ni 50% nezakonito naraslog duga“.

Ovaj stav iz kaznene prijave jasan je svima upućenima u svjetske ekonomske trendove. U vrijeme kriza koje su u svjetskoj ekonomiji uobičajena periodična pojava, kapital obično bježi i traži sklonište kupovanjem franka, što se drastično odražava na porast tečaja švicarske valute, a bankari to dobro to znaju. Upravo su zato kreditni aranžmani u švicarskim francima na dulje razdoblje od pet godina jako opasni za potrošače. Zbog toga što je odobrio kredite u švicarskim francima Franjo Luković, predsjednik najveće banke u Hrvatskoj Zabe, 2011. kritizirao je Željka Rohatinskog, guvernera HNB-a. U intervjuu Jutarnjem listu Luković je podsjetio da je “pošast” kreditiranja u švicarskim francima krenula iz austrijskih banaka, čemu su se Zaba i PBZ u vlasništvu banaka iz Italije navodno opirale. „Kad smo shvatili da regulator to neće zabraniti i da možemo izgubiti klijente, i sami smo nažalost stavili tu ponudu na police“, govorio je Luković. On je bio i prvi bankar koji je javno rekao da je jedno od rješenja mogla biti i zabrana kredita u francima, što je predstavljalo ozbiljnu kritiku na račun hrvatske centralne banke i guvernera Rohatinskog. Zaluđenost kreditima u švicarskim francima od 2005. do 2007. svjedočio je i podatak da je čak 80% tadašnjih novih kredita bilo u toj valuti, švicarskom franku.

Nacional je odgovor na ovaj problem potražio i u kompetentnim krugovima pravnih stručnjaka i hrvatskih sudaca. Iako su izbjegli javno govoriti o konverziji „švicaraca“, u neformalnom razgovoru objasnili su suštinu nastojanja banaka da izbjegnu obeštećenje klijenata koji su, spašavajući živu glavu, konvertirali kredite iz švicarskog franka u euro. Jedan od Nacionalovih sugovornika iz sudačkih redova čak je ocijenio da i predsjednik Đuro Sessa upućivanjem na prethodno mišljenje o predmetu u kojem je glavno pitanje je li aneks ugovora o konverziji zakonit, „drži ljestve bankama“, a na štetu hrvatskih građana. Naime, pozitivan odgovor na pitanje koje je Sessa postavio Sudu EU-a ne nudi i način obeštećenja dužnika koji su konvertirali kredite, već ide na ruku bankama.

Što pokušavaju banke? Prema riječima jednog od kompetentnih Nacionalovih sugovornika iz redova sudaca, banke sada pokušavaju prikazati da su se potrošači potpisivanjem aneksa na temelju zakona o konverziji odrekli svih prava koja imaju na temelju kolektivne presude suca Radovana Dobronića. „Banke sada žele isposlovati da građani koji su konvertirali kredite nemaju više pravo tražiti ikakvu naknadu štete jer su potpisom aneksa ugovora o kreditu na temelju zakona o konverziji stranke u sporu, banke i potrošači, konačno riješili svoj cjelokupni odnos. I to tako da se potrošač odrekao svih prava na temelju kolektivne presude i prava koja mu daje Sud EU-a. Taj sadržaj da se potrošač odrekao svojih prava pristajući konvertirati kredit iz švicarskog franka u euro, samo su bankarske želje i izmišljotina. Zašto? U zakonu o konverziji nema jednog jedinog retka o tome da se potpisom ugovora potrošač odriče svih prava na temelju kolektivne presude. Zakon se uopće ne bavi pitanjem prava koja potrošač ima na temelju kolektivne presude. Banke bi mu htjele dati takvo značenje: da su se potrošači koji su konvertirali kredite odrekli svih svojih prava, a to je potpuno pogrešno“, ocijenio je ovaj Nacionalov sugovornik.

U razgovoru s pravnim stručnjacima Nacional je dobio i tumačenje zašto eventualna nepovoljna odluka arbitraže u Washingtonu, gdje su banke tužile Hrvatsku radi eventualnih gubitaka zbog konverzije kredita iz švicarskih franaka, ne bi trebala imati i pravne posljedice. Na ovom je mjestu povučena i jedna povijesna paralela u latinskoj izreci iz hrvatske povijesti: „Regnum regno non praescribit leges“, a u prijevodu znači: „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone“. Tako sada i arbitraža u Washingtonu želi pokazati Sudu EU-a da on nije iznad njih, da su oni samostalni, da im ne može ništa nametnuti. Ali ni arbitraža u Washingtonu ne može ignorirati stav Suda EU-a i Europske komisije jer je i Europa po toj logici jedno kraljevstvo, tvrdi jedan od Nacionalovih sugovornika.