Denis Mujadžić Denyken najpoznatiji je hrvatski rock producent koji je tijekom 26-godišnje karijere radio na brojnim albumima grupa kao što su Majke, Hladno pivo, Pips Chips & Videoclips, Jinx, Vatra, Zabranjeno pušenje, Quasarr, ali i s glazbenicima poput Arsena Dedića, Severine, Vanne, Nine Badrić… Za producentski posao nagrađen je sa šest Porina.

No javnosti je manje poznato da unatrag 10 godina Denyken radi na ekskluzivnim pojačalima za električne gitare i baseve. Svoja pojačala isključivo radi po narudžbi i do sada ih je napravio 30-ak, a brojni profesionalni glazbenici koji ih posjeduju oduševljeni su njegovim amplifikacijskim kreacijama naziva Woodie.

Kako bi predstavio široj javnosti svoja pojačala, Denyken je za 15. listopada u zagrebačkom klubu Sax priredio “Woodie Amp Show” na kojem će biti predstavljena njegova pojačala, kroz nastupe domaćih glazbenika, studijskih muzičara i glazbenih instruktora: Kruno Domaćinović (Majke), Eduard Jimmy Matešić i Davor Rodik (Plava trava zaborava), Denis Kozlica, Boris Novački, Juraj Havidić, Neno Kos – Ferzzo i drugi.

DENYKEN JE ZA NACIONAL rekao da će posjetiteljima predstaviti 10-godišnji rad na cijevnoj amplifikaciji kroz najrazličitije glazbene žanrove.

“Svi će svirati na Woodie gitarskim i bas pojačalima na kojima sam, posvećen svakom detalju, radio s puno ljubavi i pažnje. Pojačala su uređaji, ali kad vrhunski glazbenici sviraju na njima, onda postaju instrumenti i to želim dočarati koncertom u Saxu”, pojasnio je Denyken.

Kao producent uvijek je bio “gitaristički orijentiran” i kroz godine rada stvorio je prepoznatljiv rukopis tog instrumenta na albumima na kojima je radio. Zbog te strasti prema oblikovanju zvuka električne gitare počela su ga zanimati i pojačala kao nerazdvojan dio tog instrumenta. “Na snimanjima sam uvijek ovisio o amplifikaciji jer električna gitara bez toga i nije instrument. Zanimalo me što se nalazi u njima i kad sam to počeo proučavati, ubrzo me potpuno preuzelo. Shvatio sam da se radi o nepreglednom polju na kojem se uči dok si živ”, rekao je Denyken.

Osnovna ideja pri izradi pojačala bila mu je da potpuno zadovolji glazbenika kojemu je namijenjeno. Pojačala krasi topli drveni dizajn zbog kojih im je Denyken i nadjenuo naziv Woodie. “Taj estetski moment povezan s elektronskim čini dobar spoj, što su glazbenici i prepoznali”, rekao je Denyken.

Korisnici njegovih pojačala ne skrivaju zadovoljstvo po društvenim mrežama. Denyken je rekao da je to zato što pojačalo radi kao krojač koji kroji odijelo po mjeri. “Prije nego što počnem raditi pojačalo, razgovaram s glazbenikom koji naručuje. Kombiniram na originalan način postojeće elektronske elemente tako da na kraju izradim pojačalo vrlo originalno po zvuku i izgledu”, rekao je Denyken i dodao da je stoga svako pojačalo koje je do sada napravio unikatno.

ZA IZRADU JEDNOG POJAČALA treba mu do 45 dana, a najveći problem mu predstavlja nabava dijelova koji se više ne proizvode. “Tako mi se dogodilo da sam pet centi vrijedan dio, koji se proizvodio 50-ih godina prošlog stoljeća, morao platiti 100 dolara na eBayu”, Denyken je objasnio.

U pregovorima je s distributerom iz Švicarske, ali isto tako nastoji ne preuzimati previše narudžbi kako bi zadržao kvalitetu. “Veliki proizvođači pojačala nastoje uštedjeti na svakom dijelu. Meni nije bitno hoću li uštedjeti 10 kuna zbog nekog potenciometra sumnjive kvalitete, ali ako netko radi 100.000 pojačala, onda mu je ta ušteda značajna. Zato moja pojačala nemaju ‘slabe karike u lancu’ i sva moraju proći kroz moje ruke”, kaže taj producent.

Kako sam voli reći, ukus za izradu pojačala stekao je tijekom bogate producentske, ali i glazbeničke karijere. S Irenom, svojom sadašnjom suprugom, nastupao je dvije godine kao ulični glazbenik. “To nam je bilo najljepše razdoblje života. Te 1987., tijekom Univerzijade u Zagrebu, vladao je nepojmljiv entuzijazam, dijametralno suprotan današnjem negativizmu u društvu. Tko to nije proživio, ne može shvatiti o čemu govorim”, osvrnuo se Denyken na svoje početke. No nakon dvije godine na ulici, na propuhu, smrzavajući se zimi, odlučio je krenuti dalje. Dobio je posao na Radiju 101 kao glazbeni novinar. Vodio je i emisije s Tomislavom Šunjićem i Dubravkom Jagatićem te svim silama nastojao ostati u glazbi. “Stoga sam doslovce izmislio sebi zanimanje rock producenta, a jedini uvjet koji sam ispunjavao bio je da sam se naslušao glazbe. Otvoreno govoreći, prvi bendovi na kojima sam radio bili su moji zamorci na kojima sam učio, a oni me još i danas ucjenjuju da će negdje pustiti te snimke”, dodao je u šali.

Iako se etablirao kao rock producent, Denyken je radio i s glazbenicima poput Severine, Vanne i Nine Badrić. Primijetio je da rock bendovi funkcioniraju kao cjelina, a samostalnim zvijezdama bend služi uglavnom kao pratnja. “Zato sam imao više problema radeći s rock bendovima, jer oni imaju urođenu želju da sve kontroliraju, što je prirodno. Bend je zatvorena cjelina i oni su, volim reći, ‘bendocentrični’, bilo tko sa strane je uljez”, objasnio je.

DODAO JE I KAKO JE RADEĆI S ROCK BENDOVIMA surađivao s puno dobrih instrumentalista, tekstopisaca i kompozitora, ali ne i s previše kvalitetnih pjevača u karijeri. “Rad s estradnjacima bio mi je novo iskustvo jer se kod njih glazba gradi oko vokala. Puno sam naučio od njih, ali se nisam htio izgubiti. Oni nisu ljudi koje možeš dizajnirati, ali im možeš dati neki svoj pečat. Mislim da sam uspio jer su oni dobili neki novi zvuk koji ih je stavio izvan njihovih standardnih zona komfora, kao i mene”, otkrio je Denyken.

Severinu smatra velikom glazbenom profesionalkom: “Ona me je pozvala da budem producent na pjesmi ‘18 ti je godina tek’. Inače, u dobrim smo odnosima još od vremena kada je hodala s Alenom Marinom iz tadašnjih Kojota. Kad je došlo na red snimanje vokala, oduševila me energijom i željom da pruži najbolje od sebe. Pjevala je neprestano pet sati kako bismo došli do savršene snimke. Ja sam bio mrtav umoran, a ona je i dalje prštala od energije.”

Od svih glazbenika s kojima je radio najboljim smatra nedavno preminulog Arsena Dedića. Upoznao ga je još dok je svirao na ulici. Kaže da mu nikad nije persirao jer je imao osjećaj da ga je upoznao kroz njegove pjesme, pa je upoznavanje doživio kao nastavak prijateljstva. U studiju se s Arsenom susreo puno kasnije, radeći na obradi njegove pjesme za album Zabranjenog pušenja. Arsen je tražio da napravi aranžman za gudački kvartet za tu obradu. “Na snimanje je došao u majici s natpisom ’Nemam vremena’, a u studiju se pretvorio u pravog diktatora. Transformirao se kao dr. Jekyll u mr. Hydea. Stanko Kovačić, vrhunski čelist u kvartetu, u jednom momentu tijekom snimanja spustio je lakat, a Arsen je povikao: ‘Drži lakat visoko!’ Stanko se sav stresao. To je bilo urnebesno”, ispričao je Denyken i objasnio da je Arsen došao s ispisanim partiturama te da su rock glazbenici, navikli na nonšalanciju, ostali iznenađeni tom transformacijom u autoritativnog profesionalca.

DODAO JE I DA SU ARSENOVU DRUŠTVU svi samo šutjeli i slušali ga kako bi nešto naučili, a ovaj je, tvrdi, dijelio prave male životne lekcije. Denyken vjeruje da je Arsen svojom širinom duha i znanjem bio jedinstvena osoba. “On je bio kao harlekin s dva lica. Na jednom licu bili su cinizam i ironija i njima je štitio svoje drugo, senzibilno lice, a ono je bilo toliko osjećajno da ga je rijetkima pokazivao”, objasnio je.

Od bendova ističe rad s grupom Pips Chips & Videoclips. “Vjerovao sam u Pipse. Posvetio sam im se do te mjere da sam se doveo na rub egzistencije. S Ripperom sam imao prijepora, ali samo svjetonazorskih, nikad glazbenih”, rekao je i dodao da Dubravka Ivaniša smatra najvažnijim autorom s kojim je radio.

Denyken se osvrnuo i na trenutačnu popularnost koju ima turbo folk među mladima, što smatra odrazom općeg negativnog stanja u društvu. Tvrdi da turbo folk stavlja čovjeka u mentalnu narkozu putem filozofije “u se na se i poda se”. “To je filozofija koja ti daje uzak životni horizont. Rock glazba nudi širu sferu, nove informacije i novi pogled na svijet. Ja sam u formativnoj fazi života na temelju Štulićevih, Balaševićevih, pa čak i Hourinih tekstova dobio neku vizuru koja me prati čitav život. Ako netko sluša narodnjačke tekstove, što može sa sobom ponijeti kao popudbinu za život?”, zapitao se Denyken.

Za ekspanziju lošeg glazbenog ukusa smatra bitno odgovornima i medije koji, po njegovu mišljenju, ili ignoriraju glazbu poput televizijskih kuća ili puštaju hitove bez ikakvog uredničkog koncepta, poput radijskih postaja. SMATRA DA NA RADIJSKIM POSTAJAMA danas nedostaje urednički koncept koji bi educirao o glazbi. “Danas na radiju slušaš ‘ringtoneove’, sve je manje normalne glazbe, glazbeni urednici trebali bi nametati kvalitetu”, zaključio je.

Prisjetio se da je 90-ih na HTV-u u jednom periodu postojalo nekoliko autorskih glazbenih emisija namijenjenih raznim žanrovima, kao i nacionalna top lista. “Sada postoje samo emisije na razini karaoke showa koje provode svojevrsnu McDonaldizaciju glazbe. Ne bih imao ništa protiv takvih emisija da imaju svoju protutežu u autorskim emisijama”, rekao je Denyken i dodao da o besmislenosti takvih emisija govori i činjenica da je jedino Natali Dizdar uspjela kapitalizirati svoj nastup. Smatra da tu krivicu snose i “lovci na talente” koji prekasno reagiraju. Što se producentskog angažmana tiče, trenutačno radi na albumu jednog glazbenika iz Dubaija, kao i na nastavku vlastitog projekta “Bolaji Badejo”.