Album “Kao zao kor” Klinike Denisa Kataneca u godišnjoj anketi tjednika Nacional provedenoj među hrvatskim glazbenim kritičarkama i kritičarima proglašen je najboljim albumom 2023. godine pa smo zamolili Denisa Kataneca da izdvoji deset najvažnijih albuma u njegovom životu.

Sparklehorse “Vivadixiesubmarinetransmissionplot” (1995.)
Ovaj sjajan album preporučio mi je Naranča koji je svirao u grupama Stereo Sister i Hemendex. I nakon desetak godina ga znam poslušati, a uz Elliotta i još par kantautora, smatrao sam ga glazbenikom-prijateljem. Ono što se nadam da neki ljudi danas osjećaju slušajući Kliniku.

Sebadoh “Bakesale” (1994.)
Koliko mi je “Bubble & Scrape” pomogao pri pranju suđa, toliko mi je Bakesale pomogao pri čišćenju života.

Arthur Lee & Love “Forever Changes” (1967.)
Kada mi je ovaj čovjek rekao da “možeš biti zaljubljen u bilo koga”, ja sam mu vjerovao. A kasnije kada sam “shvatio” šta je mislio naučio sam razliku između ljubavi i ideje ljubavi dok je album “I See A Darkness”
Bonniea Princea Billya muzika uz koju sam proveo tisuće sati gubeći se u onom praznom prostoru između očiju i zida.

Niel Young “Rust Never Sleeps” (1979.)
Morao sam staviti nekoga iz starije garde kantautora. Mada sam obožavao Leonarda Cohena i jako volio Boba Dylana, Niel mi je bio najdraži. Vjerojatno zbog vokala. A prestao sam ga slušati nakratko  samo u periodu kada sam sasvim slučajno u burekdžinici u Dubravi sa radija čuo nakaradnu izvedbu pjesme „Hurricane“ na hrvatskom jeziku  koju je izvodio Neno Belan.

Seine “Naizust” (2022.)
Mogao bi ovdje staviti bilo koji album ovog sjajnog glazbenika i tekstopisca. Svaki njegov album me tjerao da se potrudim više i radim bolje. “Naizust” je zadnji album koji je to napravio.

Eyedea & Abilities “By The Throat” (2009.)
Vjerojatno najbolji tekstopisac i emotivac među reperima. Nekakav grunge rap koji me tjera da ispucam sve iz sebe kada sam preopterećen i ljut. U konačnici me smiri i samo uživam u lijepim i zajebanim slikama koje je ovaj čovjek stvorio.

Belle & Sebastian “Tigermilk” (1996.)
Prvi album koji sam kupio i uz kojeg sam plakao jer me djevojka ostavila zbog skejtera. Ako se ne varam, čuo sam za tu grupu iz filma “High fidelity”, a prodavač koji mi je preporučio upravo ovaj album kao da je ispao iz istog filma. Bio sam worthy tog albuma. Tako sam se osjećao.

Pavement “Crooked Rain, Crooked Rain” (1994.)
Kao budaletine, svaki povratak nakon izlaska sa najboljim prijateljem, proveli smo pijani derući se stihove pjesme “Stop Breathing”. Jednom nam se neko i pridružio. Bili smo sretni. Obožavao sam Pavement i odrastao uz njih a album “Car Button Cloth” Lemonheadsa je bio jedan od onih rijetkih albuma koji me nije dodatno utapao u tugu, već izvlačio iz nje.

Elliott Smith  “Either/Or” (1997.)
Volio sam ga više od svega. Sve što je napravila ova meka, ali snažna duša je predivno.

Creedence Clearwater Revival „Pendulum“ (1970.)
Prvi album koji sam ikada slušao i kojeg mi je pokojni otac pokazao. Treći razred osnovne, na školskom izletu, dok se svi igraju, ja sam završio nasred ogromnog polja žita sa slušalicama na ušima. Meni najljepša djevojka u školi mi prilazi i pita me šta radim i zašto sam sam. “Ništa. Paše mi.” – odgovorio sam. To je vjerojatno zadnji put kada smo pričali.