U Turskoj se 14. svibnja održavaju parlamentarni i predsjednički izbori koji su po mnogima povijesni. Tim više jer Turska ove godine proslavlja 100. obljetnicu moderne Turske Republike koju je osnovao „otac nacije“ Mustafa Kemal Atatürk. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je političku karijeru započeo kao gradonačelnik Istanbula, postao je premijer 2003. godine, a 2014. je prvi put izabran za predsjednika Republike. U međuvremenu je 2018. godine promijenio ustav i uveo predsjednički sustav umjesto parlamentarnog, koji je do tada bio na snazi. Trenutačno je u Turskoj na vlasti Koalicija narodnog saveza (Cumhur İttifakı), koja uključuje vladajuću Erdoğanovu Stranku pravde i razvoja (AKP), Stranku nacionalističkog pokreta (MHP) i Stranku slobodnog cilja (Hüda-Par), sunitsko-kurdsko-islamističku političku stranka u Turskoj.

Na ovim je izborima glavni Erdoğanov protukandidat, kojem ankete daju velike šanse, Kemal Kılıçdaroğlu, vođa lijeve Republikanske narodne stranke (CHP) te ujedno i kandidat tzv. Stola šestorice, odnosno Nacionalne alijanse. Koalicija šestorice (Altılı Masa) uključuje Republikansku narodnu stranku (CHP), Dobru stranku (IYI), Felicity stranku (SAADET), Demokratsku stranku (DP), Stranku demokracije i napretka (DEVA) i Stranku budućnosti (GP).

Vrhovno izborno vijeće Turske (YSK) objavilo je da pravo sudjelovanja na izborima ima 60.904.499 birača, koji mogu glasati na 190.736 biračkih mjesta, kao i da pravo glasa u inozemstvu ima 3.286.786 birača, koji će glasati na 4969 biračkih mjesta u inozemstvu u razdoblju od 27. travnja do 9. svibnja 2023. Na dan izbora, odnosno 14. svibnja 2023., birači će istovremeno birati novog predsjednika Republike i 600 zastupnika u Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske.

O ovim presudnim izborima za Tursku tjednik Nacional razgovarao je s vanjskopolitičkim i sigurnosnim analitičarom Denisom Avdagićem, koji dobro poznaje turske političke prilike.

NACIONAL: U Turskoj se 14. 5. održavaju predsjednički i parlamentarni izbori za koje analitičari tvrde da su najvažniji u povijesti države. Slažete li se s tom procjenom?

Ovo su, rekao bih, prvi izbori u 20 godina na kojima možemo očekivati smjenu Erdoğana, koji je u međuvremenu postao praktički potpuni vladar Turske. Ankete ukazuju na to, a i brojni događaji koji su prethodili su pripremali teren za takav mogući ishod – od katastrofalnog potresa preko inflacije do loše ekonomske situacije. A i sam Erdoğan je u poznim godinama. No nikako ne treba isključiti mogućnost njegovog ostanka na vlasti jer on je jedan vrlo spretan političar s devet života, pa čak i generacije koje sada prvi put izlaze na izbore, koje i ne znaju za drugog lidera osim Erdoğana, vide u njemu očinsku figuru. On je taj imidž cijelo vrijeme pažljivo njegovao.

NACIONAL: Nakon neuspješnog pokušaja državnog udara 2016. godine, u kojem je ubijeno 250 ljudi, u nastojanju da razbiju mrežu navodnih sljedbenika muslimanskog klerika Fethullaha Gülena turske su vlasti pohapsile tisuće ljudi, a represija nad civilnim udrugama, medijima i opozicijom samo raste. Erdoğan se riješio većine svojih kritičara i političkih neprijatelja, koje je optuživao za veleizdaju i terorizam. Koliko mu ta činjenica sada pomaže ili odmaže?

Turska je doživjela jedno čišćenje odnosno uklanjanje intelektualne elite koja je bila protivnik Erdoğana. Međutim, to je podijeljeno društvo. Erdoğan nikada nije imao tako nadmoćnu većinu da se može reći da je potpuno dominirao nad stanovništvom. On je držao vlast u Turskoj, ali je to ipak činio uz pomoć kakvog-takvog demokratskog procesa. Naravno, nešto nižeg standarda nego u zapadnim zemljama, ali se ipak radilo o demokratskim procesima, koji ni na koji način nisu usporedivi s onim što se događalo, na primjer, u Rusiji, gdje su izbori doslovce fingirani. Treba imati na umu da je Erdoğan usprkos svoj toj kontroli izgubio Istanbul, koji je za njega osobno najvažniji. Uostalom i on je bio nekad gradonačelnik Istanbula i govorio kako pobjeda počinje u Istanbulu.

NACIONAL: Kad smo kod Istanbula, nedavno je gradonačelnik Ekrem Imamoglu osuđen na dvije godine zatvora i uvedena mu je zabrana političkog djelovanja zbog vrijeđanja javnih dužnosnika u političkom govoru 2019. Je li stvorena kritična masa da se takva autokratska politika zaustavi?

Gradonačelnik je osuđen, ali još nije zatvoren. On je mogao biti jedan od potencijalnih protukandidata i upravo zbog njegovog iskustva Erdoğan je gledao na njega kao opasnog protivnika. Međutim, i njegov glavni protukandidat Kemal Kılıçdaroğlu, koji je u anketama izjednačen s Erdoğanom, ili čak stoji bolje od njega, pripada toj istoj Republikanskoj narodnoj stranci, koja je cijelo vrijeme i glavni oponent Erdoğanovom vladajućem AKP-u, odnosno Stranci pravde i razvoja. No sada je ta stranka prvi put i stvarni oponent u velikoj koaliciji na ovim izborima, i to ne samo za predsjednika Republike već i za parlament.

NACIONAL: Što možete reći o Kemalu Kılıçdaroğluu, vođi Republikanske narodne stranke, koji je ujedno i kandidat tzv. Stola šestorice, odnosno Nacionalne alijanse?

Kako bih ga približio hrvatskim čitateljima i političkoj i građanskoj sceni, mislim da ga mogu usporediti s Ivicom Račanom. On je prilično povučen političar, ne previše nametljiv, Republikanac i socijalist, kemalist, koji doduše nema račanovsko političko iskustvo. Njegova stranka je lijeva stranka, članica Socijalističke Internacionale. On je doista osoba koja može sa svakim sjesti i porazgovarati, čak i sa samim Erdoğanom, ako ga pobijedi. Kılıçdaroğlu se u kampanji nastojao približiti običnim ljudima i često je objavljivao snimke iz svoje kuhinje na kojima je raspravljao, na primjer, o cijeni luka. To je pokušaj da pokaže kako je potpuna suprotnost Erdoğanu, koji živi u velebnoj palači sultanovskog tipa. Ključno je pitanje može li jedan od njih dvojice pobijediti u prvom izbornom krugu, što je mala vjerojatnost, ili će se ipak ići u drugi krug. A onda je pitanje koliko je Erdoğan sposoban uvjeriti birače, pa i one neodlučne, da je i dalje očinska figura koja zna lupiti šakom po stolu i braniti interese Turske.

‘Oni koji su preživjeli potres očekuju da im država pomogne obnoviti kuće i nastaviti normalan život. U očima većine tih ljudi jedino je Erdoğan garancija da će se to doista i dogoditi’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ovi izbori su bitni i simbolički jer se događaju u godini kada Turska slavi 100. obljetnicu moderne Turske Republike koju je osnovao „otac nacije“ Mustafa Kemal Atatürk. Što je od te i takve Republike i njegovih ideja ostalo?

Rekao bih da su već devedesetih godina, dok smo mi u Europi gledali slom komunizma, oni gledali slom kemalizma. Tada su tradicionalne islamističke, ne želim reći desničarske struje, koje su oduvijek postojale, počele jačati i osjetile su da je došlo novo vrijeme. Promjene su se jednostavno dogodile, a to su pratili osnivanje AKP-a i ulazak Erdoğana u ozbiljnu politiku. Taj ulazak s pozicije gradonačelnika Istanbula, koji je zapravo europska prijestolnica, a istovremeno s konzervativnim stavovima, omogućio mu je da prikupi i velik broj glasova građanske opcije, kao i perifernih dijelova stanovništva, koje je, usprkos kemalističkoj Turskoj, nastojalo i dalje živjeti svojim tradicionalnim životom. No od tog Atatürkovog ideala jedne sekularne republike ipak je ostala ta sekularnost. Dakle, Turska i dalje nije islamska država i taj ključni dio ustava je ostao. Nije se ni Erdoğan usudio dirati u taj segment. Slike oca nacije Mustafe Kemala Atatürka i dalje stoje po turskim veleposlanstvima u svijetu. Ta priča nije u potpunosti odbačena. Iako mi iz zapadne Europske unije ponekad gledamo sa skepsom to društvo, u svakom smislu mora se priznati da je Turska dio zapadne i europske kulture.

NACIONAL: No 2018. Erdoğan je promijenio ustav i uveo predsjednički sustav. Od tada jača i njegova autokracija, a mnogi smatraju da bi želio postati sultan…

Ne bih rekao „sultan“, iako se to često kod nas spominje. Prije bih rekao da je on želio postati Erdoğan Veliki. Dakle, ne ponavljati nešto iz prošlosti, ne zauzimati mjesto nasljednika sultana, ili Atatürka, već stvoriti svoju priču i zauzeti povijesnu ulogu jednog od najvećih turskih državnika. On je zato oprezno pristupao i prošlosti, ne želeći ništa u potpunosti izbacivati, ali niti prigrliti.

NACIONAL: Koliko je na slabljenje njegove pozicije utjecao nedavni katastrofalan potres s desecima tisuća žrtava koji je pogodio Tursku, budući da je država vrlo loše reagirala i pokazala se neorganiziranom i nespremnom na takve situacije?

U Turskoj je poginulo preko 50 tisuća ljudi, što je ogromna brojka. Kao da nestane cijela Pula, ili Sisak i pola Petrinje. Ta razina tragedije koja je njih zadesila neusporediva je s bilo čime što se dogodilo u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji. No postoji veliko nerazumijevanje oko sagledavanja cijele te priče. S jedne strane to može naštetiti samom Erdoğanu, no s druge strane, oni koji su ostali živi očekuju da im država pomogne obnoviti kuće i nastaviti normalan život. U očima većine tih ljudi jedino je Erdoğan garancija da će se to doista i dogoditi. I zato mi s čini da mu ova situacija djelomično čak ide i u korist. To je psihološki i sociološki moment koji bi trebalo analizirati. Osim toga, govorimo i o milijunima raseljenih ljudi koji će biti vrlo problematični za ovaj izborni ciklus jer moraju imati registriranu adresu tamo gdje će glasati. A to većina ljudi u ovom trenutku nema. S druge strane, Republikanska narodna stranka (CHP) i ostale stranke opozicije ozbiljno rade na tome da tim ljudima pomognu da se registriraju, kako bi mogli glasati. Dodatno, s obzirom na kaotičnu situaciju, opozicija već sada najavljuje oko pola milijuna promatrača.

NACIONAL: Većina novih građevina srušila se kao kula od karata jer su građene od loših materijala i prema lošim projektima koji su dozvole dobili zahvaljujući korumpiranim lokalnim vlastima. Jesu li masovna hapšenja građevinskih poduzetnika bila dovoljno uvjerljiva?

Oni su tako reagirali da bi skinuli odgovornost sa sebe. Međutim, ljudi na terenu, oni koji su stradali, tražili su političku odgovornost. Sam Erdoğan čak se i ispričao zbog sporosti reakcije države, svjestan razmjera razaranja i broja žrtava, pa je i sam izražavao negodovanje zbog cijele situacije. Međutim, činjenica je da su neke građevine dobile uporabnu dozvolu plaćanjem penala zato što nisu bile usklađene sa zakonskim propisima protupotresne gradnje. Poznato je da je Turska seizmički vrlo intenzivno područje i fokus je daleko više usmjeren na tu temu. Oni čak imaju i porez koji je namijenjen zato da država bude spremna na takve situacije. Mora se doduše priznati da je, nakon prvog nesnalaženja, vojska odradila lavovski posao oko saniranja posljedica potresa, koji je bio stotinu puta jači od onog u Zagrebu ili Petrinji. Dakle, potres će sigurno utjecati na ishod izbora, samo je pitanje na koju stranu će prevagnuti.

NACIONAL: Treba li opozicija strahovati od lažiranja izbornih rezultata?

Do sada u Turskoj nije bilo tako puno situacija u kojima bi se moglo govoriti o lažiranju izbornih rezultata na samom terenu. Doduše, kada je održan referendum o ustavnim promjenama 2017. godine, bilo je nepečatiranih izbornih materijala. A izbori za gradonačelnika Istanbula na kojima je pobijedio opozicijski kandidat Imamoglu bili su ponovljeni. Ali nisu bili poništeni. Erdoğan, naime, kontrolira centralno izborno tijelo, koje mu je omogućilo da osporava izbore u Istanbulu, s obzirom na malu marginu pobjede, što bi se moglo dogoditi i sada, na predsjedničkim izborima. No ono što je ključno – izbori nisu oteti. Oni su se ponovili. Dakle, srž demokracije u Turskoj je ipak očuvana. To što Erdoğan kontrolira centralno izborno tijelo je rezultat istog onog čišćenja nakon pokušaja puča, prije svega u pravosudnom sustavu. Postoji gomila mladih i novih sudaca bez iskustva koji su, naravno, naklonjeni vladajućoj strukturi, koja ih je i postavila. No sada su uvedene i neke izmjene u procesu imenovanja članova tog centralnog izbornog tijela i to po lutrijskom modelu, što će omogućiti da bude izabran veći broj njemu naklonjenih sudaca. Pitanje je što će se dogoditi ako bude mala margina, osobito ako se uzme u obzir povijest turskih vojnih pučeva. A to više nije vojska koja je u potpunosti odvojena od vlasti jer je ona također proživjela isto ono čišćenje kao i sudski sustav. Ipak, moja je procjena da će vojska napraviti odstup i neće se miješati, svjesna činjenice da je Turska ipak značajna članica NATO-a.

NACIONAL: Kad smo kod parlamentarnih izbora, Kemal Kılıçdaroğlu ujedno je i kandidat tzv. Stola šestorice, odnosno Nacionalne alijanse, to jest ujedinjene opozicije, u kojoj je već do sada bilo previranja. Koliko je to šarolika koalicija i mogu li oni funkcionirati zajedno?

Jako je šarolika, u njoj su stranke od kemalista do islamista. Ono što ih okuplja je ambicija da smijene s vlasti Erdoğana i njegov AKP. Oni su najavili da im je cilj, ako pobijede, vratiti parlamentarnu demokraciju, dakle promijeniti ustav i predsjednički sustav koji je uveden. Ako je takva promjena njihov ključni cilj, siguran sam da će oni bez problema moći funkcionirati. Ne vjerujem da će među njima biti većih previranja. Međutim, nije dovoljno osvojiti samo parlament, bez pobjede na predsjedničkim izborima. U tom slučaju neće moći ništa napraviti. Oni moraju ubiti dvije muhe jednim udarcem jer će u suprotnom stvari biti jako problematične.

NACIONAL: Osim potresa, koje još teme dominiraju kampanjom?

Turska je pogođena drastičnom inflacijom, koja traje već deset godina. Radnici, mali poduzetnici i srednji sloj su njome najviše pogođeni – prihodi su im ostali isti, a cijene su vrtoglavo rasle. Veliki broj stanovnika jako teško živi, zato je i ekonomija jedna od najvažnijih tema. Mislim da se skupila kritična masa onih koji su vrlo nezadovoljni svojim životnim standardom i koja se pobunila protiv ovakve situacije.

NACIONAL: Koliko vanjska politika i pitanje sigurnosti, osobito u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu, utječu na predizbornu kampanju? Erdoğan je upravo predstavio nove borbene avione turske proizvodnje koji bi trebali zamijeniti F16…

I vanjska politika i tehnološki razvoj imaju neki utjecaj, no presudne teme su ipak one ekonomske. Sve ostalo je manje relevantno, pa se može primijetiti i kako je Erdoğan ponešto ustuknuo od bavljenja Balkanom, gdje je bio prilično prisutan. On je nastojao širiti turski utjecaj na sve zemlje oko Turske koje su bile dio Turskog carstva, unutar šire regije, mediteranskog i crnomorskog bazena. S druge strane, njegov ključni oponent Kılıçdaroğlu drugačije gleda na ulogu Turske. On se više okrenuo prema islamskom susjedstvu, čak je najavio i stvaranje neke vrste mirovne organizacije koja bi osim Turske obuhvaćala i Siriju, Irak i Iran. Možda je to zgodno sagledavati s obzirom na njegovo levitsko porijeklo, što su mu mnogi i spočitavali. No mislim da je izbio taj argument iz ruku svojih političkih protivnika jer je Turska etnički vrlo raznoliko društvo.

NACIONAL: Erdoğan blokira ulazak Švedske u NATO, navodno zbog kurdskih terorističkih skupina koje švedska vlada ne želi izručiti. Postoji li neki drugi, skriveni razlog? Bi li se promjenom vlasti to promijenilo?

Poznato je da je Erdoğan jako često koristio pravo veta u NATO-u. A u NATO-u se odluke donose jednoglasno. Erdoğan ne blefira. On ne prijeti bez veze – kada god bi nešto najavio, on bi to i učinio. On čvrsto gleda na ulogu Turske u globalnoj politici. Zato mislim da je ta priča oko Švedske bila ključna u kontekstu izbora. On je želio pokazati svojim sugrađanima da ima poluge pomoću kojih može jednoj Švedskoj, na koju se u Turskoj gleda kao na jednu od najrazvijenijih i najmoćnijih europskih država, suvereno zablokirati članstvo u NATO-u. I zbog njegovog koalicijskog partnera Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) bilo je važno da pokaže zube u jednom momentu. No prilično sam siguran da bi Švedska mogla očekivati ulazak u NATO bez obzira na ishod izbora. U ovoj priči bilo je bitno dokazati čvrstinu i snagu Turske u predizbornoj kampanji. U slučaju pobjede opozicije i promjene vlasti, vjerujem da bi jedna od prvih odluka bila da se Švedsku odmah pusti u NATO, bez nekih posebnih uvjeta.

NACIONAL: Turska je u prvo vrijeme nastojala igrati ulogu posrednika između Rusije i Ukrajine, dok se u to nije umiješala Kina. Imaju li vođe opozicije takve ambicije?

To je zanimljiva tema. Čini mi se da se nitko na Zapadu nije ozbiljno pozabavio tom problematikom. No činjenica jest da je i Kılıçdaroğlu zapravo pozdravljao položaj Turske prema ruskoj agresiji u Ukrajini. A to je – osuđujemo agresiju i ne namećemo sankcije. A ni Ukrajina ni Rusija zapravo nisu previše zamjerile Turskoj zbog takvog stava. Izvoz ukrajinskih žitarica bio je nevjerojatno važan zbog globalne prehrane i Turska je to maestralno ispregovarala. Nemojmo zaboraviti niti da su se turski dronovi Bayraktar početkom rata pokazali kao najefikasnije oružje protiv ruskih tenkova. Istina je da, usprkos prvotnim posredničkim ambicijama Erdoğana, danas više u tom smislu gledamo na Peking. Ali ako dođe do nekih ozbiljnih pregovora, onda bi možda doista Turska na kraju mogla biti to mjesto gdje će se pregovori odvijati. Njihova uloga posrednika ostaje otvorena. A ako dođe do promjene vlasti, Kılıçdaroğlu, koji je skloniji Zapadu, i ako Zapadu to bude jako važno, mogao bi možda biti spremniji uvesti sankcije Rusiji. No Turska, bez obzira na sve, ostaje vjeran NATO saveznik, pri čemu je odnos s Amerikancima vrlo bitan i snažan, rekao bih neraskidiv. I tu se stvari neće promijeniti.