Hrvatsku u potrazi za kvalitetnijim životom želi napustiti čak 72 posto osoba u dobi od 18 do 30 godina, pokazala je jedna studija.
Neki od njih za DW su iznijeli svoje razloge za odlazak i planove za eventualni povratak.
‘Vani ću lakše naći posao u struci’
“Želim iseliti u nadi da ću se vani lakše zaposliti u struci na barem nekoliko godina“, objašnjava za DW Vanja, studentica eksperimentalne biologije na Sveučilištu u Zagrebu.
I odmah dodaje kako očekuje da bi tad mogla jednostavnije naći posao i u Hrvatskoj. Novinar DW-a ističe kako nije stigao do kraja formulirati ni pitanje o eventualnom povratku te se pita nije li namjera odlaska iz domovine obično praćena kakvim-takvim planom za povratak jednog dana.
“Vjerojatno jest, možda se tako lakše razmišlja i o odlasku“, nastavlja ona, “iako nitko ne zna što će mu se sve dogoditi u međuvremenu“.
Netolerantno okruženje
Njezina ideja zvuči podosta konkretno: otišla bi u Dansku, računajući s pravom na mirovinu koje se tamo ostvaruje nakon tri godine rada.
“Skupljala bih iskustvo i staž, kao i referencu u životopisu. A ovamo bih se vratila onda kad bih imala šanse posjedovati nekakvu nekretninu za život“, naglasila je.
Dodatnu motivaciju Vanja crpi iz činjenice što je transžena, jedna od osoba koje se u Hrvatskoj, zbog svoje rodne pozicije, još uvijek mukotrpno bore za razumijevanje šireg društva.
‘Cijene u Hrvatskoj vrlo europske, a plaće nipošto’
“Danska je u tome svakako liberalnija, ali zapravo mi je i bez toga cilj da budem što manje radno izrabljivana. Cijene u Hrvatskoj su vrlo europske, a plaće nipošto. Ne razumijem se u politiku, znam samo da se s takvim omjerima ne može normalno živjeti“, uvjerena je ova mlada biologinja.
27-godišnja Vanja je, inače, porijeklom iz Slavonije.
“Tamo je još gore nego u Zagrebu“, kaže.
Priča da u Zagrebu pomalo zarađuje radom uz studij po nevladinim udrugama i klubovima, ali odmah dodaje da to “nije neka perspektiva”.
“Ostaje mogućnost rada u ministarstvu ili zdravstvu, ali s razmjerno niskim koeficijentom. I bolje bi mi ovdje bilo da radim kao zubotehničarka jer tu sam srednju školu završila”, napominje Vanja.
‘Stanje u Hrvatskoj nije se popravilo, nego pokvarilo’
Drugi naš sugovornik zamolio je da ga predstavimo kao Antu, premda mu to nije pravo ime.
“Otišli smo prije četiri i pol godine u Njemačku, djevojka i ja, odmah nakon njezina fakulteta, malo prije pandemije. Cijelo vrijeme mjerkamo kad bismo se vratili. I još ne znamo ni kad ni kako, jer se stanje u Hrvatskoj nije popravilo, nego pokvarilo. A pokvarilo se i ovdje, pa smo na neki način blokirani“, kaže on.
Na pitanje o nešto manjem broju odlaska hrvatskih građana u inozemstvo, prema novijim statistikama, on sliježe ramenima. Danas u Hrvatsku dolaze samo na ljeto i za Božić, pa smo ga tako i imali priliku sresti, a navedene podatke pripisuje općoj krizi koja sada trese i razvijeni dio Europe.
Naime, lani je prvi put u Njemačku doselilo nekoliko tisuća hrvatskih građana manje, nego što ih je iz nje odselilo, valjda natrag u Hrvatsku.
Zabrinjavajući rezultati istraživanja
S druge strane, jedna nedavna studija zagrebačkog Instituta za istraživanje migracija pokazala je da Hrvatsku i dalje želi napustiti čak 72 posto osoba u dobi između 18 i 30 godina.
Obično se kao razlozi nabrajaju – nemogućnost dobivanja boljeg posla, rješavanja stambenog pitanja, korupcija između javnog i privatnog sektora, konzervativnost sredine. Ako nemaš svoj stambeni prostor, često se veli, nemaš u Hrvatskoj gdje živjeti, a ako nemaš još jedan dodatni za iznajmiti, nemaš ni od čega.
‘Ako djeca krenu u školu u Njemačkoj, puno teže ćemo se vratiti u Hrvatsku’
Ante i njegova partnerica su porijeklom iz sjeverozapadne Hrvatske. Ona radi u medicini, a on u građevinarstvu. Kao što nam je rekao, nisu imali niti dan-danas imaju “blagog pojma“ kako bi riješili svoje stambeno pitanje u Hrvatskoj.
“Hajd’, još bi se posla i našlo”, razmišlja on naglas, “ima toga u našim strukama. Ali plaće nisu dovoljne za život, a mi bismo željeli najkasnije kroz nekoliko godina i djecu imati”.
Prema njegovim riječima, to će najvjerojatnije i odlučiti o njihovoj sudbini. Ako djeca krenu u školu u Njemačkoj, toga su njih dvoje svjesni, puno će teže biti realizirati povratak u Hrvatsku, pa sve i da imaju riješeno stanovanje.
‘Ovdje nema meritokracije, potrebna je stranačka ili obiteljska pripadnost’
O tim i takvim egzistencijalnim te radnim iskušenjima na relaciji od Hrvatske prema inozemstvu, porazgovarali smo zatim i sa sociologom Krešimirom Krolom sa sveučilišta u Puli i Zadru, koji se dosta bavio mladima.
“Prema onome što nam govore različita istraživanja, više je čimbenika u pitanju koji istovremeno kombiniraju i stare i nove uzroke. S jedne strane, imate odljev mladih koji smatraju da u hrvatskom društvu ne vrijede meritokratska načela, već načela stranačke ili obiteljske pripadnosti, barem kada je u pitanju posao u javnim institucijama i javnom sektoru općenito“, objašnjava Krolo za DW.
“Onda biraju odlazak u države za koje smatraju da će svojim radom i trudom ostvariti znatno povoljnije životne prilike u odnosu na Hrvatsku. S druge strane, imate i problem koji nije vezan za javni sektor već i za nerazvijenost ponude na tržištu rada i u privatnom sektoru. Tu osim visokokvalificirane radne snage odlaze i niže kvalificirani radnici“, podcrtao je Krolo.
‘Turizmu ne treba visokoobrazovana radna snaga’
Danas u Hrvatskoj, ekonomski gledano, najviše prosperira turizam. No, kao što ističe ovaj sociolog, riječ je o jednodimenzionalnoj industriji koja se rapidno razvija, a koja, osim niskih plaća stvara i nova nekvalificirana radna mjesta.
Kako kaže, turizmu jedva da je potrebna i širina niskokvalificiranih radnika, a pogotovo ima jako malo potreba za radnom snagom sa završenim fakultetima. Na koncu, tu su i “galopirajuće cijene nekretnina koje generira neodrživi turizam”, što mladima fatalno otežava stambenu situaciju.
‘Nedostaje i društvenih i kulturnih sadržaja’
“Također, prema nekim istraživanjima koje sam radio s kolegama i kolegicama s odjela prije više od osam godina, jedan od čimbenika odlaska za dio mladih može biti vezan za manjak društveno-kulturnih sadržaja u sredini u kojoj žive, gdje onda, pogotovo kreativniji, poduzetniji i otvoreniji mladi, imaju znatno veću tendenciju trajnog napuštanja rodnog mjesta u odnosu na mlade koje kultura, u širem i užem smislu ponude, uopće ne zanima“, dometnuo je Krolo.
No jesu li povremene vladine demografske mjere unaprijed promašene, ako ih ne prati širi ekonomsko-politički zaokret?
‘Ad hoc demografske mjere nisu dovoljne’
Krolo na to pitanje odgovara: “Ekonomska egzistencija i osiguranje temeljnih preduvjeta za stabilan život uvijek će biti primarni faktori u većim migracijskim obrascima. Demografske mjere su, u najboljem slučaju, samo zakrpe na postojeće strukturne probleme“.
“One mogu imati smisla i mogu imati konkretne učinke kada se naprave stvarni pomaci u nekim od dimenzija koje sam maloprije opisivao. No, za to treba puno više političke volje i ozbiljnih transformativnih programa umjesto ad hoc demografskih mjera koje mladi u prosjeku percipiraju kao prazne geste“, zaključio je ovaj sociolog, potom odgovarajući još i na pitanje o svojevrsnoj zarobljenosti Hrvatske u turizmu koji čini presudnu razliku u statusu njezinih žitelja.
Što je zemlja ovisnija o turizmu, to je i iseljavanje mladih veće
“Dokle god država bude petinu svog proračuna temeljila na prihoda iz turizma, te razlike će samo sve više rasti, i moguće je očekivati i sve veći odljev mladih“, zaključuje on.
Ne treba gledati u figurativnu kristalnu kuglu, poručio je za kraj, nego je dovoljno vidjeti primjere u Europi gdje takav tip turizma doslovno uništava gradove i regije, iako im je udio od tog prihoda znatno manji u odnosu na Hrvatsku, ističe DW.
Komentari